25.02.2007., nedjelja

Stoj! Tko ide?

Svaki dan na putu na posao prolazim kroz ratnu zonu. Odmah iza Krešimirovog trga i Branimirovog placa kad uđem u Bauerovu meni se noge odsijeku. Kuplung u autu mi je u lošem stanju i siguran sam sam da je od toga.
S lijeve strane je zgrada PMF-a, siva sa svijetlo crnom patinom od smoga, zgrada u kojoj je bio dekanat. Tu je ordinirala strašna gospođa K. koja je uvijek nepogrešivo znala da smo svi mi ispred staklenog paravana nešto krivi. Kako ovo ipak nije priča o gospođi K., reći ću samo da smo svi mi, ondašnji studenti PMF-a zarana očeličili.

Tema ove priče je zgrada nasuprot. Što zgrada, blok! Tamo se nekad kočoperila JNA a danas, jednako autoritativno, tamo živi MORH. Stoluje tamo MORH s praznim rezerviranim parking mjestima koja čekaju luksuzne automobile naših oficira. No to još odaje neke znakove života. S južne i istočne strane nema života ni u tragovima. Tamo je promet zabranjen, a bogme i fotografiranje. Fotografiranje! A sve to budno motre i čuvaju vojnici naoružani dugim cijevima.
Meni to baš ne ide u glavu i malo me oneraspoložuje. Pa zar g. Zagorec već nije odnio sve dijamante?
Što sad ti vojnici s tim puškama čuvaju? Od koga nas štite?

U stvari je to vrlo tužno. U centru grada naoružani vojnici čuvaju državnu administraciju kojoj valjda imponiraju te dugačke cijevi. U centru grada mi sami sebi i našim gostima radimo igrokaz kojem je jedina svrha da dade važnost našem činovništvu.
Nema izgovora! Ako MORH misli da tamo u toj zgradurini ima nešto što se oružjem mora štititi, tome je onda mjesto u nekoj vojarni na prikladno odabranom diskretnom mjestu. Nemojte se bez veze praviti važni s tim vašim naoružanim stražama!

Sve je to još tužnije kad se sjetimo da je upravo pred tom istom zgradom Vlado Gotovac održao svoj i naš najvažniji govor. Pa ne može biti da na tom mjestu od govora nema ni traga ni glasa. Nema šetača, biciklista, nema djece, nema ničega od onog što je Vlado Gotovac pokušavao dotumačiti generalima - samo željezne barikade koje priječe prolaz civilnim vozlilma i naoružani vojnici.

Kad uđete u Bauerovu s te, zapadne strane kompleksa vidite i ulaz u vojni hotel "Kalnik". Tamo negdje unutra se nalazi i prostor u kojem se ponekad organiziraju likovne izložbe. Često na putu na posao vidim transparent na kojem nas pozivaju vidjeti kakvu izložbu. Ulaz je vjerojatno besplatan i sasvim pouzdano siguran: čuva ga vojnik sa strojnicom.

- 02:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.02.2007., četvrtak

Pogled u susjedovo dvorište: doktorice i medicinska braća

Kad sam bio mali čitao sam kaubojske stripove, a kad sam malo bolje naučio čitati onda i pisane romane; normalno, kaubojske. Moja mama i njezine prijateljice su više pratile ljubavne romane. Sjećam se da je ženska revija "Svijet" u sredini imala kao prilog jedan ljubavni roman kao dodatno štivo. Mislim da ne griješim ako kažem da je apsolutna vladarica u tom području bila Ana Žube. Njezina produkcija je bila golema, a svaki njezin novi uradak siguran pogodak. Nije Ana Žube trebala plaćene oglase kao danas Pipsi (v. Jutarnji, 21.2., str. 42-43). Da je onda postojao blog.hr, Ana bi sasvim sigurno bila na najcool listi.
Značajna podvrsta ljubavnih bili su tada tzv. doktorski romani. U njima bi uvijek neki zgodni, uspješni i duševni doktor našao ljubav svog života u bliskoj mu medicinskoj sestri koja je obično imala nesretno djetinjstvo i isprva nije mogla vjerovati da spomenuti doktor voli baš nju. Mislim da se kasnije pojavila i edicija "doktor" "pisanih" romana iz tog miljea.
Ne znam ima li još takvih romana, ali vidim da su naši susjedi Slovenci ustali u obranu žanra. Logičan prvi korak je je bio obrana liječničke profesije od najezde žena i prvi potez je već povučen. Evo kako.

Već desetak godina u Sloveniji postoji državna matura. Uvedena je prilično dobro i sistem je počeo funkcionirati. Fakulteti su uspjeh na državnoj maturi počeli primijenjivati kao bitan kriterij u klasifikacijskom postupku pri formiranju upisnih lista. To je logično. Tako će biti i kod nas. Državna matura je u pripremi i započet ćemo s primjenom u 2009. Evo, baš smo ušli u sezonu nacionalnih ispita koji dođu kao neki službeni trening.

E sad, evo zapleta.
Sve je lijepo išlo dok se nije uočilo da su slovenski fantje bitno neuspješniji od cura. Godinu za godinom, cure su, slijedom uspjeha na maturi, zauzimale sve više mjesta na prestižnim fakultetima. Alarm: nekim profesijama je zaprijetila feminizacija. Pa su uslijedile reakcije. Neki fakulteti su tome doskočili i, kaže prof. ivan Svetlik, prorektor za nastavu ljubljanskog sveučilišta, a prenosi Jutarnji od 19. 2., najveći problem s feminizacijom atraktivnih zanimanja su imali ne medicinskom fakultetu pa su taj problem riješili uvodeći posebne kvote za muškarce i za žene.
?
Danas je pozitivna diskriminizacija nešto kao civilizacijski doseg. Primjenjuje se kad treba zaštititi određene socijalne, etničke, religijske ili kojegod manjine. Ali ovo ja baš ne razumijem. Nisam baš sad proučavao sve slovenske argumente, ali ovako, na prvu loptu, ipak mi je sve to čudno. Hoće li sada slovenski dečki učiti više ili manje, hoće li im ovakva mjera pomoći ili odmoći? Je li to što su cure marljive pa uče, pametne pa nauče, pribrane pa u stresnoj situaciji znanje i pokažu, je li sve to dovoljan razlog da se dečki administrativno štite od lošijeh uspjeha?
Kako će biti kod nas i kako ćemo mi reagirati, vidjet ćemo uskoro. Zato je možda korisno gledati što rade i kako razmišljaju susjedi.

A još me jedna stvar muči. ne vidim nikako što je loše s "feminizacijom" liječničke profesije. U čemu je nevolja? Zašto su tete u vrtiću okupirale profesiju i je li i to problem? Ako ne, zašto ne? Ako da, zašto tu nema upisnih kvota? Kako je s policijom i s kontrolorima letenja? S automehaničarima?
Pa što je krivo ako će novi ljubavni romani pisati o romansama doktorica i medicinske braće?
- 00:31 - Komentari (6) - Isprintaj - #

16.02.2007., petak

Bolonja

Zagreb ima desetak bratskih gradova. Na žalost, prečesto ih ignorira. Npr. u Zagrebu nema ulice nazvane po Kyotu. Niti npr. po Cluju. To je šteta i nije lijepo i evo, to je usputno pitanje za gradske oce. Aleja Bolonje, srećom, postoji. Tako da odmah možemo in medias res, o bolonjskom protokolu.

1. Formalni ciljevi. Ključni ciljevi bolonjske reforme su:
- organizacija studija na dva, odnosno tri nivoa: preddiplomskom + diplomskom (3+2 ili 4+1 godina), te postdiplomskom;
- uvođenje ECTS kreditnog sustava za prijenos bodova;
- poticanje mobilnosti studenata, akademskog i administrativnog osoblja;
- unaprijeđenje kvalitete visokog školstva;
- unaprijeđenje europske dimenzije u visokom školstvu.

Evo kratkog pojašnjenja prve dvije točke.
Dosadašnji dodiplomski nivo podrazumijevao je, uglavnom, četverogodišnji studij. Bolonjski sustav ovu fazu dijeli u dvije: nakon prve 3 ili 4 godine studenti bi stekli tzv. bakalaureat i ne bi nužno trebali nastavljati studij. Ako pak odluče nastaviti na nekom diplomskom programu (još 2 ili 1 godinu), kompletirali bi diplomski program i time stekli višu titulu. Ovaj nastavak bi se mogao smatrati ekvivalentom nekadašnjeg magisterija. Vrlo grubo rečeno, na ovaj način se modernizira nekadašnja razlika između inženjera i diplomiranog inženjera (nije baš, ali to je ideja).
ECTS bodovi mjere opterećenje, odnosno angažman studenta. Bolonja predviđa da svaki student po semestru ostvari 30 ECTS bodova. ECTS bodovi mjere približni broj radnih sati potrebnih da se apsolvira određeni kolegij i položi ispit. Ugrubo, 30 ECTS bodova iznosi 800-900 radnih sati. Pritom se podrazumijeva da tipični 2+2 kolegij (2 sata predavanja + 2 sata vježbi kroz semestar) zahtijeva cca 160 sati rada, te rezultira s, recimo, 6 ECTS bodova. Pod satima rada se ovdje misli ne samo na pohađanje nastave, već i na pisanje zadaća, eseja, učenje, konzultacije etc. Po ovoj gruboj računici Bolonjski program podrazumijeva da student u svakom semestru apsolvira i položi 5 "prosječnih" kolegija. Zgodno je uočiti da to znači da od studenta očekujemo da u svakom semestru odradi 20 tjedana s punim radnim vremenom, ako radni tjedan ima 40 radnih sati.

2. Formalni prigovori formalnim ciljevima.
Prvi prigovor je da goli ECTS bodovi ne odražavaju sadržaj. Kad student ispite položi i stekne određene bodove, nejasno je koja stvarna znanja/vještine dobiveni kredit zaista odražava.
Jasno je da to bitno ovisi o nastavnom sadržaju i kriterijima koji se primjenjuju. To ovisi i o stupnju osobnog angažmana, o zahtjevnosti pojedinih vidova provjere znanja i još o koječemu drugome. Ovo pak bitno utječe na stvarnu mobilnost studenata i prenosivost stečenih znanja sa sveučilišta na sveučilište; čak i unutar danog sveučilišta s jednog studija na drugi. Ukratko: kredit koji u svakom trenutku pojedini student ima (a to su njegovi trenutno ostvareni ECTS bodovi) je na mnogo načina samo relativan podatak.
Drugo, autori i interpretatori Bolonje vole reći da sustav ECTS bodova predstavlja kopernikanski obrat u sagledavanju studentskih obaveza. Umjesto dosadašnjih "2+2" sada se kaže "6 ECTS bodova", što bi podrazumijevalo pomicanje fokusa s nastavnika na studenta. Tih 6 ECTS bodova bi trebalo značiti da je student osim "tehničkog", stekao i neka generička znanja, vještine i sposobnosti; ukratko, stvari koje ga u novom vremenu osposobljavaju za kontinuirano učenje i cijeloživotno obrazovanje. Otprilike ovako: stječući ECTS bodove, ti dokazuješ da učiš učiti, da čitaš, da si na ti s novim tehnologijama, da misliš, i da, ako postaneš ministar policije, nećeš onima s jubitu mahati svojom akademskom titulom. Nepotrebno je valjda reći da bi sve to sveučilište moralo podrazumijevati, s Bolonjom ili bez nje.
Postoji i prigovor da bolonjizacija znači okretanje sveučilišta tržištu i time, sama po sebi, u nekoj mjeri ograničava autonomiju sveučilišta. No, o tome ovdje neće biti riječi.

3. Formalne koristi od bolonjskog procesa u našim uvjetima. Ujednačavanje strukture i organizacije našeg visokoškolskog sustava s europskim standardima je nužno i bolonjski proces je divna prilika za ostvarenje tog cilja. Čim prije tim bolje. Kako je jedan od ciljeva bolonjskog procesa i podizanje kvalitete visokoškolskog obrazovanja, to tim više.
Sekundarno, ovo je šansa i za reintegraciju naših sveučilišta koja su do sada bila bila bizaran primjer dezintegriranosti.
Zagovornici će reći da je jedan od benefita i podizanje postotka akademski obrazovanih građana u našoj populaciji - no ja bih tu bio malo skeptičan; više o tome u idućoj točki.

4. Stvarni efekti: prepreke, pogreške i prilike.
Ovo je najvažnije, pa evo, redom:
(a) Reforma je zbrzana i provedena bez valjane pripreme. Počeli smo s Bolonjom u ak. god 2005/06. Ishodišna situacija je bila objektivno loša. Nedavno se velika buka digla kad Zg. sveučilište nije ušlo niti u top 500 svjetskih sveučilišta na šangajskoj listi. Naravno, svaka scientometrijska ljestvica je puna dubioza, ali neke činjenice se ne daju osporiti. Zgodno je usporediti reakciju naših sveučilišnih vlasti (u liku tadašnje rektorice H. J. Mencer) i Pierre & Marie Curie sveučilišta u Parizu. Dok su naši govorili da je šangajska lista relativna a da je naše sveučilište dobro, Pierre & Marie Curie (u ljestvici jedno od najboljih europskih sveučilište, odmah iza Oxbridgea) su rekli Ok, danas smo četrdesetpeti, nismo s tim sretni, ali učinit ćemo sve da idući puta budemo još bolji.
Da, naši su studijski programi zastarjeli, okoštali i nekonkurentni, a znanstveni doprinos je nevelik.
U tim okolnostima instantna primjena Bolonje nije bila produktivna. Trebalo je odgoditi primjenu Bolonje barem za jednu godinu. Bar jedna godina više je trebala biti ostavljena fakultetima da renoviraju svoje programe i sveučilišnim vlastima za ozbiljnu recenziju tih programa. Ovako su, na žalost, premnogi studijski programi doživjeli samo tehničke, a neki samo kozmetičke promjene i propuštena je velika šansa.
Drugo, ušli smo u reformu naglavačke i nespremni. Istina, nekad treba hrabro skočiti u mrzlu vodu, ali ovdje se nije radilo o tome. Jednostavno, krenulo se u reformu bez valjane pripreme. Mi niti dan danas nemamo neke ključne akte niti definirana pravila. Tko, pod kojim uvjetima, i kako može s jednog preddiplomskog programa prijeći na neki diplomski program? Tko i kako određuje kvote u diplomskim programima? Tko izdaje i tko odobrava "diploma supplement"? Možete li zamisliti kaos iduće godine kad prvi preddiplomandi počnu postavljati pitanja? A nedoumica i neriješenih pitanja ima još bezbroj.
(b) Studijski programi ne slijede duh bolonjske škole. Preddiplomski programi bi trebali biti robusni, a diplomski diverzificirani čim je više moguće. Ideja je da preddiplomski programi budu otvoreni prema čim većem broju opcija. Netko tko završi 3 godine PMF-a morao bi se moći upisati na novinarstvo. U tome je poanta. Samo tako ćemo sutra dobiti novinare kojima neće Brankica bit idol nego će ti novinari biti u stanju raskrinkati novi Brodosplit ili nedajbože Enron. Onaj sa strojarstva bi morao moći prijeći na elektrotehniku. Onaj s matematike na ekonomiju. U tome je željena mobilnost, ne u tome da svi iz Zagreba mogu u Beč ili svi iz Bratislave u Zagreb. Uostalom, pogledajte koliko studenti u Americi ili UK prelaze sa sveučilišta na neko drugo sveučilište i natrag. To bi bilo lijepo, ali niti je trenutno moguće niti je najbitnije.
Mobilnost i prenosivost studijskih programa među sveučilištima raznih zemalja je lijepa stvar, no mi nismo osigurali mobilnost niti unutar naših sveučilišta. Za takvo nešto, piramidu naših studijskih programa je trebalo postaviti upravo naopačke: utemeljiiti čim neutralnije i otvorenije preddiplomske studije, a specifična znanja nuditi u diplomskim programima. Na žalost, tako nije. Najvećim dijelom zato jer su naši studijski programi ipak, u veliko broju, oni stari.
(c) Nedostatak prostora. Bolonja podrazumijeva male studijske grupe, nastavu individualiziranu do najveće moguće mjere. Zašto smo žurili s reformom ako je bilo jasno da nemamo niti minimalne prostorne pretpostavke? Sad tome dodajte i lanjsku nerazumnu odluku da se djeca branitelja upisuju po povlaštenim kriterijima i onda imamo kompletan kaos, kakav je npr. lani nastao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
(d) Nedostatak nastavnika. Isto kao prethodno. Sindikat znanosti je izračunao da po važećim standardima nedostaje oko 1000 sveučilišnih nastavnika. Najlakše se praviti da to nije istina. A onda fakulteti koji stvarno nastoje primijenjivati bolonjske standarde, poput FER-a u Zagrebu, za pojedine predmete unajmljuju nastavnike kao honorarce. To nema smisla. Nema smisla propisivati standarde koje niti najbolji ne mogu slijediti.
(e) Mobilnost nastavnog i administrativnog osoblja. Rekao bi Kazo, budimo realni: nastavnici su mobilni onoliko koliko su znanstveno uspješni. To nema veze s Bolonjom, pa čak niti s nastavom. Neki su mobilni, neki nisu. A što se tiče administrativnog osoblja, pa dobro: zovite me euroskeptikom (što nisam) ali gospođa koja vodi studentsku referadu u Antwerpenu ima male šanse da dođe raditi isti posao u Zadar i obratno. Niti je to potrebno. Ne moramo političarima baš sve vjerovati.
(f) Porast postotka akademski obrazovanih građana u populaciji. Po mom mišljenju ovo je politička kategorija i tako je treba tretirati. Bolonjski proces u nas ovo drži jednim od glavnih ciljeva jer trenutno smo u toj kategoriji pri dnu europske ljestvice. Da; to je točno, no to je prvenstveno odraz trenutno važećeg sustava vrijednosti. Bolonja tu neće pomoći. Istina je da veliki broj studenata nikada ne diplomira, te time ostaje bez akademske titule. Hoće li ti studenti ikada diplomirati, ovisi samo o njima. Hoće li Bolonja takvim studentima, pod uvjetom da završe odgovarajući preddiplomski studij, priznati neku diplomu koja će se tada zvati bakalaureat, vjerujte, to neće promijeniti ništa. Mnogi od tih "nezavršenih" studenata bitno doprinose na svojim radnim mjestima, mnogi ne rade ništa. Sama preddiploma im neće pomoći, ni sadašnjima ni budućima. Dobro je da takvi studenti dobiju satisfakciju u obliku diplome i titule, ali ta populacija će i dalje raditi svoj posao, s diplomom ili bez nje.
(g) Podizanje kvalitete visokoškolske nastave. Zucker kommt zu letzt.
U ovom ključnom poglavlju ovo je ključna točka. Tko izvodi nastavu i kako - presudno je pitanje. Ako zaista radimo kako treba, ako organiziramo manje studijske grupe, ako tjedno zadajemo i ispravljamo studentske zadaće, organiziramo kolokvije, ako zaista, a ne fiktivno, držimo konzultacije i činimo sva čuda, e onda polako pucamo po šavovima. Kao što kaže sindikat, nedostaje nam oko 1000 nastavnika i mi, koliko nas ima, ne uspijevamo pohvatati sve konce. I svaka godina je sve teža - ne želimo ni misliti što će biti u rujnu kad ćemo imati "bolonjce" na prve tri godine studija. Paradoksalno, na Bolonju se žale oni najbolji, oni kojima je stvarno stalo i oni koji drže svoje fakultete i svoje studije kako treba. Rade u teškim uvjetima, drže bezbrojne konzultacije, kolokvije i ispite jer im je stalo, jer to tako treba biti.
Oni koji studente zaključavaju u predavaonice, koji ne stignu održati predavanja jer imaju "pametnijeg" posla, oni koji imaju svoje tvrtke kao core biznis, oni koji pišu "knjige" koje studenti moraju kupiti da bi dobili potpis (a ne mogu objaviti stručni, a kamoli znanstveni rad), oni čiji znanstveni rad je nepoznat zapadno od Zaprešića, e takvi ne vide problem. Oni vam Bolonju provode lakoćom kakvom su i dosad postigli sve što se tražilo, lagano, lagano.
Pa je onda efekt da tri i pol fakulteta Bolonju stvarno provode, ostali se puno i ne sekiraju. Plaća vam je svejedno ista. Možete biti ozbiljan znanstvenik i uzoran profesor, možete biti nijedno od toga - sistem (a i plaća) to ne prepoznaje.
Na to se sad nadovezuje nadležni nam ministar i politička kasta koji misle da kvaliteta znači više diplomiranih studenata. Pa se osnivaju povjerenstva i Agencije ne bi li se postiglo da prolaznost bude veća. Kaže neki dan ministar da ćemo iduće godine kad srednja škola postane obavezna pa onda kad ti školarci dođu na sveučilišta na kojima će u velikom postotku diplomirati jer evo radimo na podizanju kvalitete, e onda će Hrvatska dobiti novu forcu. Ne. Nije kvaliteta u brojkama niti u postotcima. Naprotiv, ovo kratko dosadašnje iskustvo pokazuje da i na najboljim fakultetima, uz sav trud nastavnika, veću prolaznost možete dobiti samo uz snižavanje kriterija.
Ovdje, dakako, ignoriram one egzotične katedre/profesore koji svoje kolegije shvaćaju kao feude pa maltretiraju studente ne nudeći ništa zauzvrat. Govorim o ozbiljnim i normalnim studijima i nastavnicima. Takvi vam vide i mogu dokazati da iz godine u godinu dobivamo sve lošije maturante, sve nepismenije i, sasvim bizarno, sve zbunjenije kad bivaju suočeni sa zahtjevom da trebaju marljivo raditi. Točno to je plod potopa našeg školskog sustava kojeg ministri koji dolaze i odlaze ne žele i ne znaju spriječiti. U tom svjetlu je potpuno apsurdno očekivanje da ćemo sad, "podižući kvalitetu" na našim sveučilištima, povećati prolaznost i izdiplomirati više studenata. Mislim, možemo mi povećati brojke, ali inflacija nikada nije donijela ništa dobroga.
Podići kvalitetu bi značilo nešto drugo. Značilo bi tražiti od sveučilišnih nastavnika veću odgovornost i veći mar u nastavi i prije svega bi značilo tražiti da svoju kompetentnost dokažu odgovarajućim znanstvenim radom. Samo što je to prevrući krumpir da se u njega dirne. A lako je dokazati da oni najgori, oni što zaključavaju studente, oni čije ispite je nemoguće položiti, oni oko kojih lebdi izmaglica korupcije - e, baš takvi su obično najnekompetetniji i niti po čemu ne zaslužuju biti univerzitetski profesori.

Što ćemo sada?
Mislim da Bolonju ne treba mistificirati. Treba nastaviti raditi i popravljati stvari u hodu, onoliko koliko se može. Preko noći se ništa ne može dramatično promijeniti. Na malo dulji rok samo dvije stvari mogu pomoći.
1. Školi i obrazovanju treba vratiti vrijednost u našim glavama. U medijima, u politici i u društvu. Reforma sveučilišta ne može biti provedena ako stvar ne krene iz korijena. O tome se puno govorilo i sad nema smisla ponavljati sve argumente - sve je u tome, kako bi rekla naša policija: pametni znaju čemu služi pojas.
2. U visoko školstvo treba uvesti školarine. Ima raznih načina kako to može biti provedeno tako da marljiva djeca budu oslobođena plaćanja ili da budu stipendirana. Školarine će brzo polučiti barem tri efekta o kojima bitno ovisi i uspješnost i kvaliteta:
- preveliki luksuz će postati studirati, a ne raditi ništa,
- sustav će se početi (su)financirati na prirodniji način,
- postojeći sveučilišni kadar će se podvrći prirodnoj selekciji; oni koji rade će moći biti pristojnije plaćeni, oni koji ne rade će otpasti. I tek tada ćemo moći očekivati da popunimo onaj veliki deficit u broju sveučilišnih nastavnika - i to ne s inflatornim nego s pravim profesorima.




- 21:40 - Komentari (5) - Isprintaj - #

10.02.2007., subota

Jutarnji 1 i 2

Kažu koji znaju da ono po čemu se u Engleskoj razlikuju nogomet i ragbi ide otprilike ovako: nogomet je sport u kojem su na terenu gospoda, a u publici huligani; u ragbiju točno obratno. Dobro, možda nije baš tako ili možda više nije tako nakon što su u Premiershipu zaigrali Paul Gascoigne, Eric Cantona i Igor Štimac, ali eto.
E takva je meni otprilike razlika između Jutarnjeg 1 (ranije poznat samo kao Jutarnji list) i pripadajućeg mu podlistka koji od nedavno izlazi, Jutarnjeg 2.

Iz navike, svaki dan kupim novine. Nekad je to bio Vjesnik, kasnije, kad je u 90-tima HDZ-ovo poimanje demokracije uvježbano do perfekcije, Novi list, danas je to Jutarnji. S Jutarnjim me ne veže ništa i jedina dva razloga zašto Jutarnji kupujem jesu to da je u Zagrebu ujutro dostupno samo prestaro (večernje) izdanje Novog lista, te Večernji list kao takav.

Što je Jutarnji? Jutarnji je tipični i za buduće istraživače dragocjeni izdanak "kaštelanskog" koncepta dnevnih novina. To vam je točno kao što imamo Kaštel Stari, Kaštel Sućurac, Kaštel Gomilicu itd, e točno tako i Jutarnji ima više rubrika: CrnaKronika_politika, CrnaKronika_gospodarstvo, CrnaKronika_društvo, CrnaKronika_komunalije, CrnaKronika_kultura, CrnaKronika_sport i CrnaKronika_crnaKronika. Kao u onom nezaboravnom hitu Alage Gagića: Moja boja je crno.

Nema se tu što mnogo objašnjavati: izbor materijala, oprema (posebno naslovi), fotografije - sve je samo u funkciji utaživanja gladi publike za nesrećama. Pa onda sve prijevare, podvale, krađe, spletke, klevete, sve zlo i naopako. A, hvala na pitanju, u nas građe ima dovoljno. Kad jutarnjiste policija ne bi sprečavala (a niti ne može uvijek), sve bi smrti i masakri u Jutarnjem bili raskošno fotodokumentirani.
Ima još o tom novinarstvu, ali radije ne bih. Ipak, o svjetonazoru i sustavu vrijednosti moram. Taj je definiran likovima i djelima (djelima?) Lane Pavić, Brankice, Zdravka Mamića, Paris Hilton i sličnim svjetionicima u oceanu života.

I sad se nedavno iz tih svjetonazorskih i novinarskih koordinata rodio podlistak, Jutarnji 2. U ovom slučaju, na zaprepaštenje sveopće publike, jabuka se odmetnula od stabla totalno.
Jutarnji 2 je pristojna i civilna novina. U Jutarnjem 2 se piše što je dobro, ne zato da bi se loše zataškalo, nego zato što je i dobro nekome zanimljivo.

U Jutarnjem 2 pročitate o liječnicima koji su na svom poslu izvrsni i požrtvovni, onako iz čista mira.
Pročitate o arhitektima koji su izvrsni. Pročitate o nastavnicima, o knjigama, o muzici i filmu, o ljudima koji su iz čistog mira i ničim izazvani učinili nešto dobro ili svaki dan rade dobro. Jutarnji 2 ne misli da će čitatelj iscrpljen klonuti ako je članak dulji od naslova plus 2 rečenice. Ne vrijeđa našu inteligenciju, nije protiv nikoga. Pa čak i na zadnjoj stranici, Pavičić i Tomić su nekako nježniji nego inače. Eto, ne čini li se i vama da je Tomić jučer (petak) bio upravo premilostiv prema tamo nekom gradskom skupštinaru koji će se prikloniti onom svjetonazoru koji mu ponudi više novaca u prijelaznom roku?

I sve to dobijete besplatno, kao dodatak onom prvom Jutarnjem. Još jedan dokaz da su najbolje stvari u životu besplatne.

Eto. Obećao sam vam prošli puta nešto o medijima, nešto o tome koliko su loši. Ali sam odustao. To tako i tako svi znaju. Ovo o Jutarnjem 2 mi je bilo puno draže.

- 00:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #

05.02.2007., ponedjeljak

Francuzi zaustavili favorite

Na svjetskom prvenstvu u Njemačkoj glavni favorit za osvajanje titule svjetskog prvaka i po općoj ocjeni najbolja ekipa iznenađujuće je poražena već u četvrtfinalu od reprezentacije Francuske.
Novost? Naravno da nije. Točno to se dogodilo Brazilcima još lani.
Eto vidite da stvari nisu tako neobične kako se ponekad čine. Sad kad smo sve stavili u pravu perspektivu pođimo redom.

1. Mi smo najbolji na svijetu. To je poznata tvrdnja kojoj se nema što dodati niti oduzeti. Kao najbolji smo na prvenstvo otišli, kao najbolji smo se vratili, jedino smo imali nesporazum s organizatorima oko dodjele medalja. Nevjerojatno je kako mi olako proglašavamo sebe najboljima i kako ne priznajemo protivnicima pravo da budu bolji. Naša rukometna reprezentacija je stvarno među najboljima na svijetu, praktično cijelo vrijeme od osamostaljenja, i svaka im čast na tome. Mi zaista možemo aspirirati na titulu, barem na medalju, ali ne više od toga. A svi su, uključujući i rukometaše same, prvenstvo dočekali računajući na titulu kao da nam ona pripada unaprijed. To nije sportski. Hoće li Federer osvojiti Roland Garros? Ja mislim, teško.

2. Što se dogodilo u četvrtfinalu? Ništa. Protivnik je bio bolji. Nismo potcijenili protivnika, nismo igrali neborbeno. Igrali smo sjajnu obranu, ali protivnik još bolju. Golman je bio super, njihov još bolji. Igrali smo neinteligentno u napadu i zato smo izgubili. Naravno da je četvrtfinalna utakmica najvažnija na prvenstvu i možemo se pitati jesmo li je mogli bolje odigrati. Ali to je četvrtfinale, osam najboljih na svijetu, svatko može pobijediti svakoga, to je sport. I zato je sport super.

3. Sustav natjecanja je nepošten i glup. Pshaw! Isti je za sve i nije od jučer.

4. Lino Červar. Sad kao Lino ne valja jer da nema autoritet nad igračima i slično. Najlakše je tako. Sad udri po Linu. Pa znalo se i prije da Lino nije metafora za autoritet. Ako se ne varam, dali su mu nadimak ČokoLino i to ne publika, nego rukometni insajderi. A opet, Lino je s tim istim igračima još uvijek aktualni olimpijski pobjednik. Osim toga, nemojte po Linu, on je oličenje pravog sportaša. Uvijek, ponavljam, uvijek je govorio: mi hoćemo biti najbolji, ali to žele i naši protivnici, mi zato možda ne moramo pobijediti, ali moramo igrati najbolje što možemo. I nakon utakmice s Francuzima, još vruće glave, Lino je rekao: nemojmo sad o sucima, protivnik je bio bolji.
Usput, ne mogu ne spomenuti Linov lik u dnu ekrana tokom prijenosa: neurotično bi trčao gore dolje duž klupe s rezervama, statura i živčana gestikulacija, sve je tu, cijelo vrijeme čekaš da se pojavi Annie Hall.

5. Predsjednici i oligarhija. Još prvenstvo nije ni bilo gotovo, vratili se Kavran i Gobac u Hrvatsku i počeli s psihomodo izjavama. Te treba energične rezove, te 4-5 novih igrača, te ovo i ono. Ups. Mi mislili da izbornik (ranije se ta funkcija zvala selektor) bira igrače. A kad tamo ...

6. Mi smo prepošteni da budemo prvaci. E, ovo mi je bilo najjadnije za čuti, a čulo se na sve strane. Koliko poštenja se inače može dozvoliti? Stvarno, ako nađem novčanik sa sto kuna u njemu, ja sam prepošten da ga ne bih vratio. A ako je unutra 200 kn? 400?
Jel to kao onaj legendarni stih "ide cura preko sela 16% nevesela"?
Sad zaozbiljno: jesmo li trebali pustiti utakmicu Španjolcima u skupini? Nikad! Da se još tisuću puta igra, nikad! To je ružno, nesportski, kvari mladež, pravi frajeri to nikad ne čine, Ćiro je to učinio na europskom prvenstvu u Engleskoj pa znamo kako je završilo, Brazilcima sigurno nije palo na pamet da puste utakmicu Japanu u skupini da bi izbjegli Francusku u četvrtfinalu - je li to dovoljno argumenata?

7. Mediji. Oni su tradicionalno bili najgori. Toliko loši da mi je čisto žao zadržat se samo na rukometu ako već imam priliku opalit po medijima.
Zato o tome čitajte u idućem nastavku.

Do tada, čestitke rukometašima i želje da idući puta osvoje medalju. Jer da: ja znam da su pobjede ono što se broji. Biti peti na svijetu je super (u koliko drugih stvari smo konstantno među pet najboljih), ali to nije to. Ako možemo, trebali bismo htjeti pobijediti sve. Samo da to uspijemo, moramo naučiti i gubiti. Paradoksalno, mislim da rukometaši sami to već znaju. Tko ne zna to smo mi. Publika.



- 15:47 - Komentari (6) - Isprintaj - #

03.02.2007., subota

Puding od narandže

Sastojci: 7 dkg maslaca, 7 dkg šećera, 7 dkg badema (oguljenih), 6 dkg prezla, 4 jaja, 1 narandža.

Temeljito i strpljivo izmiksajte maslac, šećer i 4 žutanjka. Dodajte naribanu koru od narandže i sok od iste.
Umiješajte prezle. Na kraju naizmjence umiješajte bademe i snijeg od ona 4 bjelanjka. Ulijte u kalup za kuglof kojeg ste prethodno namazali maslacem i posuli brašnom (iznutra!).
Kuhajte na pari cca 45 minuta - gotovo je kad je proteklo 45 min i ako izgleda da je gotovo.

Prekrijte krpom, ostavite malo stajati, npr. na rešetki od štednjaka, i istresite na tanjur ili sl. Poslužiti ohlađen; može bez dodataka, a može i s preljevom (chaudeau) od punča. Bolje je sa šatoom pa evo i njega:

Izmiješajte 3 cijela jaja, 10 dkg šećera, 3 dcl hladnog čaja, 3 velike žlice ruma, sok od limuna i sok od narandže. Uz neprestano miješanje kuhajte dok zakipi.

Tips & tricks:
1) Nismo imali badema pa smo stavili lješnjake. To je malo barbarski, ali sam si mislio da je glupo plaćati bademe sumnjivog porijekla dok u kući imamo homegrown lješnjake. Ako ste još samnom i ako jednako mislite, lješnjake svakako najprije prepržite.
2) Kuhati na pari znači baš to. Mi smo zadnjih 10-tak minuta sve zajedno premjestili u rol (još uvijek s parom ispod) da se malo zapeče odozgora. Ako i vi tako učinite make sure da rol bude dovoljno vruć (cca 250) da ona voda ispod pudinga i dalje vrije.
3) Ortodoksna varijanta bi bila zamijeniti šato od punča sa šatoom od narandže. Sastojci su 4 žutanjka, 15 dkg šećera, 1,25 dcl vina, sok od 3 narandže i korice od narandže. Tehnologija ista.
4) Kad kuhate šato morate neprestano miješati i obavezno koristite kuhaču. Mikser si možete dozvoliti tek ako kuhate na pari.

Dobar tek!

Reference:
1. Mira Vučetić, Naš dom.
2. Grupa autora et al., Hrvatski pravopis (ako je kod Vučetićke narandža, ne ću je ja onda ispravljati, valjda nije grješka.)
- 22:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #

< veljača, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        

Komentari On/Off

bok svima! najprije, hvala miri gavranu za naslov koji sam posudio. hvala i tehnickom osoblju bez kojega ovaj blog ne bi bio moguć. za sve ostalo krivite mene.



sarli.euklid@gmail.com

aparatczyk, athenaair, bleki, bolimozak, 4pištolja, 2mama, jimbo, libertybell, nesvrstani, ribafish, svijetuboci, zdenkov kulturni kombi, zrinsko pismo, zvone

+obrati pažnju na reader's digest u lijevom stupcu atheninog bloga.


pollitika


CNN

boja: plava
grad: Zagreb
rijeka: Sava
more: Jadransko
deviza: svetsko, a naše
nogometni klub: LA Galaxy
uzori: Karl May, Christine Nöstlinger, Mato Lovrak
frustracija: torta od sira
atletičar: Luciano Sušanj
posao: Moj
legenda: Ćiro Blažević
nogometni klub: Dinamo, Zagreb
uzor: natporučnik Lukaš
boss: The Boss
simpatija: Ana Štefok
film: Sjever-sjeverozapad
plan: nemam
gdje nisam bio a želio bih otići: Japan
uzor: kojot iz ptice trkačice
tenis: McEnroe i Federer
hrana: pohani šnicli, ćevapi i sve
TV: Milka Babović
radio: muzičke špice od emisija "Po vašem izboru", "Sport-muzika-sport" (a.k.a."Sport i glazba"), "Dogodilo se na današnji dan", "Siesta latina". Jednom ću ih postat. Ako mi pomognete da ih nađem, blagodarim.
novine: Plavi vjesnik, Šator koji se trese, Polet, St. Louis Post Dispatch
stajling: Trifon Ivanov
političar: nema
moto: keksi
moto: It's OK!





Free Hit Counters
Free Hit Counters

Društvo
Ovaj grad ima previše novca
Bože, èuvaj Hrvatsku!
What We Talk About When We Talk About ...
Vozaèka
Nature i društvo
Gdje zapinje sa zakonima?
Jutarnji 1 i 2
Stoj! Tko ide?
8. mart
To su najbolji navijaèi na svijetu
1. maj
Hitna služba
Okabe, Thompson, Primorac, Di Canio, Židak
Živo blato
Ime i prezime
Million euro baby
Platiti, molim!
RH protiv Mehe A.
Neæe on meni u naslov, ni sluèajno!
Schladming? Pih.
Ovo ne smije proæi nekažnjeno!
Elitno pitanje
Gordana Lukaè Koritnik
Slobodni tjednik Nacional
Marisol u Dubravi
Nazovi B. radi ... procjene
Policija na ispitu
Policija na ispitu
Tko to tamo šuti
Otvoreno pismo vozaèu vozila marke Audi, registracijskih oznaka ZG 9009 IJ
Kino Hrvatska
CSI Zagreb
Utakmica u nogama
Hitler u našem sokaku

Škola
Kamo na maturalac - Katmandu, Cancun ili Ognjena Zemlja
Novi kineski duæan
Apparent rari nantes in gurgite vasto
Štrajk
De nautis
Bolonja
Pogled u susjedovo dvorište: doktorice i medicinska braæa
Tko želi biti znanstveni novak
Školarine
Novi udžbenici za novo doba
Prosvjed na matematici: studentima premalo ispita
Škola
Državna matura putuje na fakultet
Instruktori negativne matematike
MZOŠ
Bolonja, revisited
Kaznena prijava protiv neimenovanih poèinitelja


Politika
Pitanje za poreznike
Portfelj bez ministra
Glavaš spašen, sudbina ostalih još uvijek neizvjesna
Mirovine, Vol I. Tko je kriv?
Nije sukob interesa
Mirovine, Vol II. Problem novih umirovljenika
Kad biste znali koliko vas volim, plakali biste od sreæe
Struènjaci stižu
Mirovine, Vol. III. Mirovinska strategija SDP-a
Kako sam kupio novi auto
Hebrangizacija krenula
Ordonans na izborima
Natrag u garažu
D'Hondt
Holdingu ima tko da piše
ZERP
ZERP je opijum za narod
Referendum
Good morning America, how are you!
John McCain


Sport
Ledene staze
Dinamo - Hajduk 27:27
1. poluvrijeme
Slalomski junaci dana
Pet rukometnih želja
Prvenstvo svijeta u konspiraciji
Francuzi zaustavili favorite
Svjetsko prvenstvo u stolnom tenisu: nema predaje
Zaslužni majstori sporta
Mala zemlja za veliku maturu
Sportske novosti
Bravo, Blanka
Ajax
Bend it like Beckham
Reykjavik, 18.1.08. Zbogom, Bobby!
Euro 2008: Odabrana poglavlja, Vol. I
Euro 2008: Odabrana poglavlja, Vol II
Olimpijski
Kretanje u neprijateljskoj pozadini
Kradljivci sporta
Stefan Holm
Sportski pregled


Glazba
Hi fi
The Wild, the Innocent and the E Street Dream
A sada ...
Dylan
Bruce Springsteen na San Siru

Razno
Znanstveni pristup èekanju u redovima
Sutra æu baciti radio kroz prozor
2007.
2007. ctd.
IBM
E, moj Olivere, to je niz!
Me, myself, Irene i velike crne škare
Garmisch
Limete
Da Vincijev codex
Moguæe je!
Domaæa zadaæa
Puding od narandže
Brkovi: update
Zloèin u vrtiæu
Vrlo pouèan vikend
Grand Plavac Modri
Zaustavna traka
Poslovièno zbunjen
Èestitka ZET-u
Uvod u nostalgiènu kombinatoriku
Muški genitiv
Dogodilo se na današnji dan
Sva sreæa da je tjedan pri kraju
Stankoviæu, sjedni, 1!
Što se èeka?
Svijet oko nas
ZAN2240
Ponekad treba izgubiti novèanik
Sapore di sale
Što te nema
Koje boje su makedonski vatrogasci?
Uvod u osnove medijske viktimologije
Otvor' ženo Studenu, man' se oèenaša
Ležeæi policajci i kriza identiteta
Nestala adresa
Bagaža
2007., tjedan 42
Kakofonija
HRTV uništa
Da sam ja netko
Male tajne malih od kužine
2008
Èestitka
Simca
Skrivena kamera
Poluvremenske reklame
Samo za odrasle
Ovo je kraj
Drvosjeèa da sam ja
Šarli u nevoljama
Višedimenzionalni Einstein
Doèek
Istinite prièe
Isprika
For the Record
0:0
Prvomajska èestitka
Život u zoni
Nisi sam
Bunch of things that happened
Nije lako, ali je lijepo i korisno ...
Akcija
Cabaret
North by Northeast
Pyongyang Calling
Domaæica može u mirovinu
Život je toèno ovdje