Na svjetskom prvenstvu u Njemačkoj glavni favorit za osvajanje titule svjetskog prvaka i po općoj ocjeni najbolja ekipa iznenađujuće je poražena već u četvrtfinalu od reprezentacije Francuske.
Novost? Naravno da nije. Točno to se dogodilo Brazilcima još lani.
Eto vidite da stvari nisu tako neobične kako se ponekad čine. Sad kad smo sve stavili u pravu perspektivu pođimo redom.
1. Mi smo najbolji na svijetu. To je poznata tvrdnja kojoj se nema što dodati niti oduzeti. Kao najbolji smo na prvenstvo otišli, kao najbolji smo se vratili, jedino smo imali nesporazum s organizatorima oko dodjele medalja. Nevjerojatno je kako mi olako proglašavamo sebe najboljima i kako ne priznajemo protivnicima pravo da budu bolji. Naša rukometna reprezentacija je stvarno među najboljima na svijetu, praktično cijelo vrijeme od osamostaljenja, i svaka im čast na tome. Mi zaista možemo aspirirati na titulu, barem na medalju, ali ne više od toga. A svi su, uključujući i rukometaše same, prvenstvo dočekali računajući na titulu kao da nam ona pripada unaprijed. To nije sportski. Hoće li Federer osvojiti Roland Garros? Ja mislim, teško.
2. Što se dogodilo u četvrtfinalu? Ništa. Protivnik je bio bolji. Nismo potcijenili protivnika, nismo igrali neborbeno. Igrali smo sjajnu obranu, ali protivnik još bolju. Golman je bio super, njihov još bolji. Igrali smo neinteligentno u napadu i zato smo izgubili. Naravno da je četvrtfinalna utakmica najvažnija na prvenstvu i možemo se pitati jesmo li je mogli bolje odigrati. Ali to je četvrtfinale, osam najboljih na svijetu, svatko može pobijediti svakoga, to je sport. I zato je sport super.
3. Sustav natjecanja je nepošten i glup. Pshaw! Isti je za sve i nije od jučer.
4. Lino Červar. Sad kao Lino ne valja jer da nema autoritet nad igračima i slično. Najlakše je tako. Sad udri po Linu. Pa znalo se i prije da Lino nije metafora za autoritet. Ako se ne varam, dali su mu nadimak ČokoLino i to ne publika, nego rukometni insajderi. A opet, Lino je s tim istim igračima još uvijek aktualni olimpijski pobjednik. Osim toga, nemojte po Linu, on je oličenje pravog sportaša. Uvijek, ponavljam, uvijek je govorio: mi hoćemo biti najbolji, ali to žele i naši protivnici, mi zato možda ne moramo pobijediti, ali moramo igrati najbolje što možemo. I nakon utakmice s Francuzima, još vruće glave, Lino je rekao: nemojmo sad o sucima, protivnik je bio bolji.
Usput, ne mogu ne spomenuti Linov lik u dnu ekrana tokom prijenosa: neurotično bi trčao gore dolje duž klupe s rezervama, statura i živčana gestikulacija, sve je tu, cijelo vrijeme čekaš da se pojavi Annie Hall.
5. Predsjednici i oligarhija. Još prvenstvo nije ni bilo gotovo, vratili se Kavran i Gobac u Hrvatsku i počeli s psihomodo izjavama. Te treba energične rezove, te 4-5 novih igrača, te ovo i ono. Ups. Mi mislili da izbornik (ranije se ta funkcija zvala selektor) bira igrače. A kad tamo ...
6. Mi smo prepošteni da budemo prvaci. E, ovo mi je bilo najjadnije za čuti, a čulo se na sve strane. Koliko poštenja se inače može dozvoliti? Stvarno, ako nađem novčanik sa sto kuna u njemu, ja sam prepošten da ga ne bih vratio. A ako je unutra 200 kn? 400?
Jel to kao onaj legendarni stih "ide cura preko sela 16% nevesela"?
Sad zaozbiljno: jesmo li trebali pustiti utakmicu Španjolcima u skupini? Nikad! Da se još tisuću puta igra, nikad! To je ružno, nesportski, kvari mladež, pravi frajeri to nikad ne čine, Ćiro je to učinio na europskom prvenstvu u Engleskoj pa znamo kako je završilo, Brazilcima sigurno nije palo na pamet da puste utakmicu Japanu u skupini da bi izbjegli Francusku u četvrtfinalu - je li to dovoljno argumenata?
7. Mediji. Oni su tradicionalno bili najgori. Toliko loši da mi je čisto žao zadržat se samo na rukometu ako već imam priliku opalit po medijima.
Zato o tome čitajte u idućem nastavku.
Do tada, čestitke rukometašima i želje da idući puta osvoje medalju. Jer da: ja znam da su pobjede ono što se broji. Biti peti na svijetu je super (u koliko drugih stvari smo konstantno među pet najboljih), ali to nije to. Ako možemo, trebali bismo htjeti pobijediti sve. Samo da to uspijemo, moramo naučiti i gubiti. Paradoksalno, mislim da rukometaši sami to već znaju. Tko ne zna to smo mi. Publika.
Post je objavljen 05.02.2007. u 15:47 sati.