četvrtak, 25.01.2018.

Taraba

Nekada je tu bila jedna zgurena kuća i jedna "stola" kojom se prelazilo sa jedne na drugu stranu bašče, tvoje do moje, preko tarabe, moje i tvoje.
Teški snjegovi i oluje, zimama unazad, napola su je uništili, pruženu niz strminu vidika zapriječenog gustom šumom.
Bilo je ruševina i ruina koje su me zanimale, ali jedna trošna taraba više od svih. Iz nje tiho zvuči pjesma puštena iz kore izraslih lijeski. Plutam začarana prošlim vremenom i vidim tebe, prilaziš sa druge strane, iz ozračja viteštva.
Bilo je to poput sna o srednjem vijeku. Plutam dalje, niz njenu struju prošlosti u nečem višem od mašte, niz vitice bršljena koji je osvaja, a ona čeka da je poprave junaci današnjeg vremena.

Čemu ograde, ljudi će ih početi paliti, zarasle u šriblje i lijesku, i puštati šumu da preživi...
Još je bašča i još je svježa. Ja u zelenoj haljini, s lakoćom hodam, mimikrijom. Neprimjetna. U okolici raskomadanog krajolika, razdijeljenog u prostore užitka u kojima se nalazimo. Sve te ljudske zamke i ostale naprave i dosjetke stvorene su da prikriju čovjeka od pogleda znatiželjne ceste, kaljavog druma. Bilo bi to shvaćeno kao ometanje posjeda nekog gospodina.

Ne odvajaš se od svoje crne kape. Navika od davnina. Tražiš mjesto gdje ćeš preći a da ne padneš zajedno sa kocem i plotom.
Gledam te. Usne ti se, uhvaćene mojim pogledom, razvlače, šire, usta otvaraju, nešto mi govoriš a smiješi mi se resica tvoje okrugle kape.
Uživati u nečemu sam, obično znači odreći se užitka, kažeš.


18:20 | Komentari (19) | Print | ^ |

<< Arhiva >>