|
U to vrijeme ljudi i životinje su živjeli i spavali u istoj zgradi, podijeljeni u dva odjeljenja. Zato mnoge kuće na selu i dan danas imaju pod u nagibu a da i ne znaju čemu to služi. Zapravo danas ne služi ničemu, a onda je sprečavao da životinjski izmet i mokraća poteku u onaj dio gdje ljudi žive.
Jutro je osvanulo hladno pa su prozori spolja bili prekriveni bijelom pokoricom mraza. Safija je po običaju ustala rano, obukla se brzo, očešljala i odmah sve uredila, digla dušeke i složi jorgane u dušekluk, pomela odaju, te je sve još prije nego što je i svanulo, bilo u najvećem redu. Zatim je nahranila stoku i sa krčagom u tankim, malim šakama pošla po vodu. Onako mala izgledala je kao tanjušna šumska vila, raspuštene duge kose koja tumara kroz sopstveni život nekim unutrašnjim vilajetom ispunjenim paučinom. Sve ove godine živjela je izolovana, sama u sebi i što je najčudnije sama od sebe a da nikada nije imala želju a ni smjelosti pogledati nekog muškarca u oči. Skrivala je pogled kako joj je predočeno da se čestito žensko čeljade ponaša. Tako ni toga jutra nije primijetila Safeta na bijelom konju kako je posmatra pogledom punim čežnje ko zna već koje jutro zaredom ...
Safet je bio iz imućne gradske kuće koja je u muškoj avliji imala ”selamluk”, muški odjel, zatim ahar (staju), drvarnica i još neke manje zgrade, a u produžetku imala je još i ženski dio „haremluk“ i bila je opasana visokim zidom koji je sprečavao svaki pogled nepozvanom oku. Zid je dijelio i muške i ženske avlije a povezivala su ih mala srednja vrata kroz koja su muškarci odlazili u ženski dio na objed ili spavanje sa svojim hanumama, dok su još po jedna jednokrilna vrata ”konšipke” svaki dio kuće povezivala sa baščom. Njegovih pet sestara, snaha i majka vodile su računa da u svako doba godine u avliji bude cvijeća, te ga je uvijek opijao neki drugi miris, a naračito je volio miris šeboja.
Kraj uličnih vrata u zidu je bio jedan maleni izbočeni prozorčić (kapidžik) s mušepcima (rešetkama) za gledanje a na kome je naročito najstarija sestra ašikovala sa momcima koji su se neprestano vrzmali oko njihove kuće. Sjedila bi ona u gornjem boju na minderu, zastrtom čohom i jastucima u čardaku doksata kuće sa velikim pendžerom i kibicala ulicu, a prozori su na ženskim kućama proviđeni gustim mušepcima (rešetkama) od tankih, mrežasto sastavljenih šipki, koji svaki pogled u harem sprečavaju, a iza mušepka sakriveno ženskinje vidi dovoljno kroz rešetke, a da ne može biti viđeno. Zato ona, kad bi vidjela momka da se vrzma oko avlije sjurila bi niz drvene uglačane basamke držeći se čvrsto za trabozane (ograde) da ne sklizne i žurno, gotovo trčeći savladala dugački hajat i tačno je znala koliko joj koraka treba da prođe sva vrata halvata i halvatića (bočnih soba sa visokim stropom), držeći pri tome u ruci pokućne nanule da ne klepeću i da bi bila što tiša i što brža. Onda bi, na pervazu (trotoaru) pred hajatom u avliji obula drugu obuću i laganim korakom, kao slučajno došetala oko malog rondela zasađenog ružicama, prišla kapidžiku, pa ako ne bi vidjela đuvegiju, uhvatila bi polako mušepke šakama, provirila niz sokak koliko je mogla vidjeti i zapjevala da momku da do znanja da je tu. Čim bi je čuo, on bi se žurno približio kapidžiku gdje bi poslije dugo razgovarali kroz taj kapidžik, a on se ne bi umorio stojeći na sokaku....
I Safet je obilazio druge sokake i kapidžike, ašikovao sa mnogim djevojkama, ali otkada je na izvoru ugledao Safiju sve druge je prestao obilaziti i o njima misliti. Samo mu je ona bila u glavi. Rano bi ustao i projahao imanjem do izvora, a onda bi se vratio, povukao duboko u sjenu bašče i mislio o njoj dok su ga žmarci podilazili. Eh, kad bi ga samo jednom pogledala ... Tišina je opijala čula i povremeno ju je remetio poj ptica iz voćnjaka kao dobro poznata mu melodija:
Zamišlja je Safiju kao svoju, kako u mutvaku (kuhinji) mijesi pitu, njiše bedrima i jerim njedrima, dok na njoj treperi vez na bijeloj bluzi i crvenim dimijama, a ona se njiše naprije – nazad a u rukama narasta tijesto, raste njegov ponos a u njegovim očima cvjetaju njena proljeća. Zamišlja je kako leže uvijek obadvoje zajedno u jednoj postelji (dušek na podu), raskošnoj postelji sa dušecima i jastucima od skupocjenih orijentalnih tkanina koje je babo davno nabavio za svako čeljade u kući, čaršafa i jastuka beze (jastučnice) od domaćeg tankog svilenog beza, brokata, srmadala ili tako nečega bogato zlatom vezenog. Zamišlja je sa puno njihove djece kojima su postelju namjesti na minderu... Biće to najljepša nevjesta kakvu Sarajevo još nije vidjelo.
Biće.
|
