|
Tamo negdje u dubini bašče, u sjeni stare trešnje sjedio je Numan-beg sam samcat, sjedio na mjestu gdje se vidik maglio, a pravac kolebao i prebirao nejasne misli.
Bila mu je otvorena mogućnost napredovanja, ali, znao je, da se u napad ne ide ako se nema kamo povući, jer ruke ne smiju ostati prazne.
Bio je od onih begova čiji su "otac, djed i svi preci od pamtivijeka bili begovi" i koji "vodi porijeklo od jedne stare feudalne porodice koja je spala na prosjački štap kad su joj ukinute povlastice". Ali on je, iako je "spao na prosjački štap", zadržao gordost i odlike starog aristokratskog sloja. Ponosno je i dalje sjedio na svom konjiću dobre pasmine i nadmeno gledao na prolaznike uvjeren da su i dalje daleko ispod njega. Često je odlazio da pogleda malu ruševnu kulu svog oca u kojoj je rođen, i koju je čuvao, kao svetu dragocjenost koju se nada ponovo pokazati, staru zastavu što su je njegovi preci nosili u mnogim teškim bitkama. Ali njegov prihod je spao na oko dvadeset pet funti godišnje. Begovo držanje, ako ne i izgled, bilo je gospodsko, ali još ima da nauči da se bogatstvo uvećava ne nevoljnim radom kmetova već saradnjom slobodnih ljudi. (Husnija Kamberović)
Pogled siječe polumrak od sjene velikog drveta i ona ljetna izmaglica što se uzdiže, leluja u sjajnom vazduhu kao da se grane sašaptavaju, pa ne može jasno sagledati događaje. Razvila se njena vjenčanica kao bijela zastava poslije bitke u kojoj je jedva izvukao živu glavu, pokriva ga velom bjeličaste izmaglice i on tone u dubinama njenog pogleda, njenog osmjeha ... i kao da ga doziva, prilazi mu plešući na vjetru, rukama drži dimije, pocupkuje čas na jednoj, čas na drugoj nozi, okreće njišući bokovima kao kad igra čoček, a on ukočen, netremice gleda i ne vjeruje...Na poslijetku ona mu igrom usana govori nešto. Ne čuje i ne razumije, samo se pred njim otvara svijet i njegovo divljenje biva ogromno, vodi ga daleko njen lik u hodu kroz djevičanski obasjane predjele, zanjihane treptavom svjetlošću sunca, mladog lišća i predjelom kojim se kretala.
Ni sam nije znao koliko ju je tako izgubljen i van sebe posmatrao, ali kada se prenuo, mrak je već bio prekrio bašču. Prošlo je zauvijek vrijeme kada ju je viđao; ona sada drugom pripada. Sjećao se i najmanjih sitnica njihovog viđenja. Najživlje mu je ostao u pameti kako se ona njemu podsmijava.
Dok se on uzbuđivao i krojio razne planove, sudbina je radila za drugog.
Onoga dana kada ju je sreo otpočela je njegova strast, prestao je biti bezazlen, mlad dječak; bio je zaljubljen, što je ona odmah osjetila. Mazila ga je I mučila, a njemu je bila milina biti jedini izvor, neograničen i neodgovoran uzrok ogromne radosti, njen mekani vosak ...
Ali nije on jedini bio zaljubljen u nju. Bila je nekako osobito privlačna mješavina prepredenosti i bezbrižnosti, mirnoće i nestašluka, pa je zavela sve one što su je poznavali; bili su ludi za njom a ona ih je sve na lancu držala, kraj svojih nogu. Nju je zabavljalo da u njima budi čas nadu, čas strahovanje, da upravlja njima po svojoj volji, a njima nije ni naum padalo da se protive I rado su joj se pokoravali.
On je, nekako, mislio da se svojim nijemim osmjehom i žarkim pogledom ipak obećala baš i upravo njemu. U svakom njenom pokretu, u svakoj riječi i pogledu ogledala se fina, ljupka privlačnost, osobita živa sila kakvu nije ispoljavala prema drugima.
Za one begove s kojima se on susretao "živjeli su po muslimanskom običaju u velikim i oronulim drvenim kućama; žene su im izdvojene, ali ne u onoj mjeri kao kod azijskih Turaka ...To su neuki varvari koje je religija odsjekla od svekolike evropske kulture" . "Bosanski beg par excellence, onaj moćni feudalac od prije šezdeset godina, sada je okovano čudovište izvađenih zuba i podrezanih kandža. On je svakako bio megaterijum za naše doba. Surova snaga ovog divljaka uglavnom je skršena i on nije stekao nikakvu drugu snagu. Jer, s nekim mogućim izuzecima, današnji bosanski begovi su neuki, pokvareni, lijeni i potpuno nesposobni za organizovano i zajedničko djelovanje". Drugi su smatrali da su "begovi, stalež neradni (čast iznimkama), od zevka i uživanja, u čijem ćemo gazdinstvu slabo naći ekonomije. Živi iz dana u dan od prihoda, što mu ga kmet donese, pa bar da taj prihod dobro i korisno upotrijebi. Radi slabog ekonomisanja mnogi trpe oskudicu. Od onih naših starih begovskih familija, ponosnih i bogatih, danas su u najviše slučajeva familije skrivenog siromaštva, na oči još bogate, a unutra nemoćne i siromašne". (Husnija Kamberović)
A njeno lice se neprestano mijenjalo i treperilo i na njemu se osjećala gotovo u isti mah podrugljivost, premišljanje i strast; najrazličitija osjećanja, laka i brza kao sjena oblaka i sunčani vjetroviti dan, neprestano su joj prelijetali preko očiju i usana.
Svaki od njenih obožavalaca bio je poseban i bio joj je potreban; činio ih je sve otsutnim.
Dani su prolazili i ona je postajala sve čudnija i zagonetnija, dok neočekivano, jednog običnog dana nije nestala sa svojim izabranikom, nekim sasvim trećim...
On je zadržao gordost i aristokratsko držanje; više su ga mučili oni drugi gubici i nemaština. Tražio je mjesto gdje će se povući, a znao je da ima jedna koja stalno pati i voli i moli da se vrati, i voli da pati i čeka da se vrati, jer, znao je da ruke ne smiju ostati prazne, kao ni mladoženja bez mlade, kao ni ratnik bez plijena, kao ni svinja pred praznim koritom.
|
