Ostavljena i sama u mračnoj noći, bez ičije tople ruke koju bi mogla nazvati svojom. Bez ijednog glasa, osim vlastitog. Bez tišine s druge strane slušalice, koja iako bezvučna, poklanjala je otkucaje srca drugog.

Samo ona u toj noći kada njene uplašene i plave, gledaju oči odlučne, oči zle....

Samo ona u toj noći u kojoj disati je opasno, u kojoj misli su glasne...

.....

Upali svjetlo. Ne zaboravi da ona još uvijek postoji. Sada. Upali ga sada. Njen život, tek je trenutak.

Mračna noć i glasanje zvijeri spremne da utaži žeđ Djevojčinom krvi. Da i zadnji komad mesa otrgne s kostiju oronulih, a tako mladih, proždrjetih već od one druge što se zove Bolest.

A ona, Djevojka, i dalje kip. I dalje mirna, nepomična i hladna čeka poslijednji dodir s neba.

Smrt.