Tu sam i već je kasno. Bilo je kasno i kada sam stigla. Kasno za raspakiravanje stvari, kasno za slaganje, kasno za biti sam u nepoznatome. Sve bi bilo drukčije da je ona mogla ostati tu, pomagati mi u stvaranju našeg budućeg doma. Planirati samnom. Veseliti se, pričati gluposti, smijati se... Ali nije mogla. I zato sam sama. Baš kao što sam sama već posljednjih nekoliko mjeseci.

Sama u trenucima kada sam osjećala da ne mogu dalje, da mi treba nečija topla ruka, nečija topla riječ, nečiji nježan zagrljaj. Sve to bilo bi mi na kraju poklonjeno u najljepšem mogućem obliku, ali ne u pravom trenutku. Ne u onom u kojem sam bila krhka poput ptičice slomljenih krila, već u onom u kojem sam bila jaka poput lavice nakon još jedne prijeđene prepreke u borbi što je zovemo životom.

I vjerujem da sam vanjski svijet prilično zbunjivala svojim ponašanjem, jer nakon toliko borbi ja sam samo jačala. Ni naznaka nije bilo, nikakve sumnje da bih mogla pokleknuti pred čime. Oh, kako li su me površno gledali! Kako slijepi su bili! Slijepi na bolest duše, na tugu što se nakupljala u meni poput kiše u jami.Tuge što je čekala i još uvijek čeka da je žedna zemlja popije. Ali zemlja natopljena, nije zemlja žedna...