Nije se moglo reći da je imao naročito nesretno djetinjstvo, iako je sigurno da je to isto djetinjstvo bilo daleko od idile američkih obiteljskih serija gdje se sve sredi u 20. minuti, točno dvije minute prije kraja epizode.
Nije bio ni nevoljeno dijete, dapače. Bio je rijedak spoj svih najljepših dječjih osobina. Svi su ga voljeli i mislim da je on volio sve. Sve i da ste ga upravo radi toga mrzili, razoružao bi vas čim bi se nasmijao. Taj smijeh je bio ono što je njegovoj maloj, posebnoj pojavi davalo onaj završni tač, ono nešto, malu auru oko njega.
Da je sve išlo kao u američkim, obiteljskim serijama, on bi sad bio sve to i još puno više – ali život nije lagan i ne rješava se u 20 minuta. Godinama sam mislila da je to nepravda pregolema i nije mi bilo jasno čemu onda upće ta cijela koncepcija Boga, ali sada znam – ne može biti jednostavno. Jer borba je ono što te gradi i pomaže ti da rastvoriš sva svoja krila. Da nema prepreka, ta krila ti ne bi ni trebala. O njima ni ne razmišljaš. Svaki dan je isti i živiš malim i jednostavnim životom. Uvjeren si da si skroman. Dok je zapravo prava istina da si se sakrio. Od boli, ljubavi, suza, smijeha i rekla bih svega nepredvidivog u životu.
Okolnosti su htjele da oboje dobijemo par dobrih udaraca u glavu tijekom godina. Neke smo si zadali i međusobno. Odjednom si u situaciji gdje jako dobro znaš tko ti je,kada i koliko jako učinio nažao – i to je to. Šteta je počinjena i ne može se ništa. S čime bih se možda i pomirila da vjerujem u koncept “oštećene robe”.
Problem je u tom prokletom “lancu”. Koprcaš se u svojim problemima i nezadovoljstvima i nisi još ni blizu “napipavanja” pravog sebe, a kamoli pronalaženja načina da se othrvaš svemu što ti život baci u lice. Frustracije se gomilaju, i kao što ih oni izbacuju na tebi, tako ih ti izbacuješ na nekome drugome. Na njemu.
Takav lanac je teško zakočiti, nakon što pokušate sasvim sigurno ćete neko vrijeme osjećati njegov obrnuti učinak; jer vi znate što ne valja, ali on vam (nesvjesno) vraća sve ono što ste mu tako lijepo godinama ostavljali u naslijeđe.

Tome jednom mora doći kraj. Gristi sebe zauvijek nije inteligentno niti je za ikoga korisno. Međutim, što učiniti kad on i dalje ne vidi, a tako vam se često čini da ne vidi gotovo vama u inat? Ljudima je to generalno ofucana fraza, ali kako može biti ofucana činjenica da ne znamo koliko još vremena imamo zajedno na ovome svijetu? Ne samo zajedno, nego i sami sa sobom.
Jedan krasan gospodin koji više nije sa nama je rekao da je dobro dok nam ljudi koji nas vole ukazuju na pogreške. Jer to znači da nisu odustali od nas. Ta ista kritika je gotovo sigurno točna ako vam strašno zasmeta kad je čujete. Što bi vam inače išla na živce, ja nikad ne bih pošizila da mi netko kaže da sam promiskuitetni patuljak – to znam da nisam.
Ono što krasan gospodin nije rekao jest da kritika mora imati određeni oblik. Način.. Mjeru. E to je već teže. Da kritiku ne bi smio davati onaj koji je nije u stanju ni primiti. Ili se ispričati. Primijetila sam da ljudi koji bježe od kritike najbližih iste ni ne daju. Smatraju to svojim plusom.Znaju li što se događa kada se okružiš samo onima koji ti idu niz dlaku? Koji te “prihvaćaju takvog kakav jesi”? Vjerojatno ne znaju, zasada. Ali vjerujem da će on jednom shvatiti. Jer znam tko je. Jer ga i sad vidim. I jer još uvijek, I kada se nastoji napraviti najmanjim i najnevažnijim na svijetu, ima onaj smijeh. A kad si rođen poseban, ne možeš zavijek protiv sebe.

Our deepest fear is not that we are inadequate. Our deepest fear is that we are powerful beyond measure. It is our light, not our darkness, that frightens us most. We ask ourselves, 'Who am I to be brilliant, gorgeous, talented, and famous?' Actually, who are you not to be? You are a child of God. Your playing small does not serve the world. There is nothing enlightened about shrinking so that people won't feel insecure around you. We were born to make manifest the glory of God that is within us. It's not just in some of us; it's in all of us. And when we let our own light shine, we unconsciously give other people permission to do the same. As we are liberated from our own fear, our presence automatically liberates others. -- Marianne Williamson (Nelson Mandela speech)