Sve bi bilo drugačije da svi mi imamo lijepo mišljenje o sebi. Da smo svi uvjereni u svoju jedinstvenost, pomireni sa svojim velikim nosevima, opuštenim trbusima ili povećim guzama, sve bi bilo drugačije. Da svi iza sebe imamo barem jedan uspjeh, barem jednu osobu koja nas bezuvjetno voli i barem pet udijeljenih iskrenih komplimenata od strane ljudi do čijeg nam je mišljenja stalo.
Sve bi bilo drugačije.
Ne bismo se svodili na svoje najniže porive, najskrivenije slabosti i pritajenu zavist čak i prema onima do kojih nam je javno najviše stalo.
Ne bi nam palo na pamet potrošiti više vremena, energije i šminke na one koje jedva znamo nego na one koji su sa nama godinama i koji nas sasvim sigurno vole. Kad ne volim sebe, kako da volim i one koji me takvu vole. To je valjda neko temeljno razmišljanje, čini mi se. Treba impresionirati one koji nas tretiraju kao govno. Njihovo mišljenje je bitnije. Oni su sigurno veći, važniji i bolji od mene. Oni će mi donijeti tu toliko dugo željenu i očekivanu potvrdu. Ili neće?
Što nas mora zadesiti da se trgnemo?
Koliko života treba potrošiti na igrice i nadmetanja?
Vrijedi li zaista taj silan trud oko hrpe nevažnih ljudi kad se na kraju dana liježe u krevet usamljen i nesretan?
Ima li išta važnije na svijetu od izrastanja u sve ono što čovjek može i mora biti?

Radi sebe.
I radi okoline. Dok je ta okolina još tu.

Pozdrav od

Šlape