Teško da sebe mogu proglasiti poznatim i priznatim stručnjakom za veze. Nakon godina i godina odbijanja da o tome uopće i promislim, prije ili kasnije stvarnost te lupi po nosu; mene ideja da sa nekim dijelim svakodnevnicu užasava. Ne zato što sam lounli rajder i divlja u srcu i crtam recke iznad kreveta dok ovlaš posvajam neku musavu turkmenistansku dječicu. Jednostavno mi se ne sviđa ono što ljudi danas vole zvati «vezom» ili, o Bože, ljubavlju.

Nisam ja slučajno za većinu unaprijed znala «rok trajanja». Ja ne volim nemati kontrolu.

Svjesna sam svojih slabosti. Svjesna sam koliko svakog od nas samo trenutak slabosti, dan kada osjecamo jaču usamljenost ili jedan dan kada se sebi ne sviđamo u ogledalu može odvesti na pogrešnu, jako pogrešnu stranu. To je onaj Trenutak. Kad ne slušate svoj unutarnji glas, kada dbijate sve znakove upozorenja i idete samo za jednim ciljem – da vam je guzica na mekanom.

«Guzica na mekanom» je ekšli pjesnička figura koja simbolizira toliko toga: ljude koji su već jednom junački šutnuti od strane voljene osobe, uz razlog koji graniči sa težim slučajem debiliteta, ali «tko će sad počinjati sa nekim sve ispočetka» (fascinira me kako ljudi početak veze po ugodi i želji da mu se podvrgnu izjednačavaju sa kolonoskopijom), ljude koje se daju nagovoriti u vezu (po mom mišljenju, vi ste najluđa skupina), ljude koji se upuštaju u veze sa osobama za kojima nisu ludi – ali osobe su lude za njima. A to vam je siguran znak da će vam guzica dugo biti na mekanom.

Čovjek bi rekao da su muškarci ti koji su lovci, a mi smo te koje nudimo, vrtimo guzicama, stavljamo u njih komad trakice i uvjeravamo sebe i druge da nam je tako baš ugodno supach i seksi, propinjemo se na pete, povraćamo hranu, gutamo Cosmo kao da se u najmanju ruku Mesija spustio na Zemlju i ima odgovore na sva naša pitanja, skačemo u krevetić da im se svidimo i bezbroj puta sebi ponovimo da to radimo jer želimo i jer smo jako seksualne osobe (ne kužim i dalje što to znači), one koji nas vole i nose kao kap vode na dlanu proglašavamo pederima, papcima i maminim sinovima jer muškarac mora biti muškarac (a to je, na ovim prostorima, valjda onaj prosječno retardirani ispijač pive iz reklama ) – jer kako da nam bude drag netko tko nas obožava, kad same sebe ne volimo. Što o tome ne pišeš, Kozmo? Jebala te mističnost i nedostupnost.

Međutim, ima tome već dosta, ja primjećujem sasvim drugačiji trend. Moji muški prijatelji, a njih je poprilična masa, bi se svi redom ženili. Kad kažem svi, mislim – svi. Ovaj novouočeni fenomen tumačim upravo gore spomenutom stilskom figurom – dečki hoće da im je guzica na mekanom.

Naš polubalkanski mužjak, koji bi gledao u smjeru Zapada kada mu europski vidik ne bi narušavala Slovenija, a koji noću masturbira na Ceca-looking hostesu, starletu ili Cecu herself jer ga samo prenapuhan i mašte lišen oblik sisa i guzica može napaliti (pogotovo u kasnijim mladenačkim godinama kada je i ono malo mladenačkih ideala, mašte i istraživačkog duha nepovratno isparilo u alkoholnim isparavanjima i oživljavanjima tipične scene iz već poslovično loše pivske reklame) svakako puno manje gubi ulaskom u bračnu zajednicu nego ženka koja je, zbog svega navedenog, bila prisiljena postati lovcem. Ne može netko sa pivskom trbušinom i moždanim stanicama u stanju hibernacije koje se tek malo aktiviraju ulaskom u sportsku kladionicu niti osvijestiti što želi, niti za tim (doslovno i preneseno) potrčati, a kamoli je «obljubiti pod okriljem noći dok ih zvijezde promatraju,a čak ni neprospavana noć i dan koji neminovno nadolazi ne utišava njihovu strast». Smiješno, sladunjavo? Možda, za one u koji u svom si viju nemaju marotonsko obljubljivanje. Bez fejk orgazama (bolje da ne počinjem....).

I tako djevojčice jurišaju na ono što im se nudi, a to nije puno. Odgajane su da reže isključivo jedna na drugu, nikako na njega – koliko god on tragikomično bezvrijedan bio. Osjećaj manje vrijednosti (a taj smo svi osjetili, stvar je samo u količinama i godinama) stvara taj ružan osjećaj samoNEdostatnosti, rupice u srcu koju nastojimo popuniti svim mogućim pogrešnim stvarima: pićem, supstancom, muškarcem, pa čak i djetetom. Dokle god nemamo unutar sebe dobar osjećaj, osjećaj da možemo sami koračati Zemljinom kuglom i da bi i to samotno koračanje moglo biti totalno fora – dotad ozbiljno sumnjam u naš unutarnji kompas i koliko je on sposoban pokazati da idemo u zagrljaj pravoj osobi. A kad stignete u zagrljaj, teško je izaći iz njega. Jer u zagrljaju je lijepo. Naši najiskonskiji nagoni nas tjeraju na uživanje u toplini i snazi zagrljaja. Samo ne zaboravite – u zagrljaju se horizonti gube, pa čak i pogled u oči onoga koji vas grli postaje nemoguć

To be continued.