Prije koju godinu jedan Mate mi je tvrdio da je otkrio ključ uspjeha kod svake žene. Neoduševljena bilo kakvom generalizacijom po tom pitanju, pogledala sam ga krajnje skeptično. 'Svaka žena voli čuti da je posebna' - slavodobitno će Mate.

Ne mogu reći da mu je teorem loš, uostalom praksa govori više od riječi - Mate je žario i palio među ženama raznih dobi, vjera, nacija i političkih uvjerenja. Narafski, priča o tome kako je posebna slijedila je nakon one prve, neminovne 'hard to get' faze. Ta faza je nužna kao zrak koji dišemo, inače riskirate da vas ta 'posebna' osoba torpedira brzinom munje jer, kako je rekla jedna blogerica koju guštam čitati, ako vidite da netko ljubi tlo po kojem hodate to je užasan turn off.



Slažem se. Slažem se srcem, dušom i tijelom božice.
Ne možete mi odmah reći da sam posebna, čak ni u slučaju da ste upravo saznali da imam treću dojku. Zakoni fizike, svemira, žuži jelinek i najfatalnijih žena su tu jasni - žena će vas u takvoj situaciji zgaziti poput popušenog ronhila. Zaglumite da ste gluhonijemi mutant na neko vrijeme. Otpuhnite koji dim u mom smjeru, ovlaš odmjeravajući moju best frendicu. To će biti sasvim dovoljno da rasplamsa moju pažnju i natjecateljski duh uzrokovan (nipošto kompleksima) već zdravim kompetetivnim duhom i logičnim zaključkom da je netko ko me ne jebe ni pet posto Rusin Mog Života.

Nakon toga mogu pružati još eventualno kakav takav otpor pri privođenju u krevet. Nekakav provizoran otpor je nužan, ja nisam žena lakog morala. Kako se vama ipak ne ide kući samom na još jedno prinošenje žrtve bogu Onanu prije spavanja, spomenite mi kako sam posebna. Neka riječi budu natopljene vizijom naše bolje i ljepše budućnosti koja počinje od sutra. Uspjeh neće izostati.

Iako gornja pričica ide niz dlaku muškom svijetu, budite uvjereni da i ja konja za trku imam. Dok me nije bilo odlučila sam postati fatalna žena. Prije, dok sam bila mlada neatraktivna i vječno ljuta, fatalnost je u mojoj glavi imala sasvim drugačije karakteristike. Onda sam shvatila da je to skroz izvedivo, osim ako si žensko i imaš brkove.

Mogu vam reći da mi ide super. Rezultati su ohrabrujući, a ja sve emancipiranija. Otkrila sam koliko je bitno da mi svaka rečenica bude dvoznačna i asocira na seks. Pokazujem meseko, kad god i koliko god. Garderoba je iznimno bitna, puno sam darežljivija prema okolini u smislu dekoltea a ni ispadanje tangi iz hlača/minića/vrućih hlačica mi nije strano. Vicevi su mi isključivo seksualne prirode, a kad plešem obavezno se trljam o nešto ili nekoga. Svoju šupljoglavost uspješno kamufliram jebačkim puš ap grudnjakom i tišinom kojom ostavljam dojam mudrosti i tihe vode koja brege dere. Puni i nezapamćeni uspjeh postižem kombinacijom droljastog izgleda i hard to get pristupa, nešto poput svinjske polovice u izlogu koja je očigledno dobre kvalitete (jer ju je mesar prerezao da vidite divnu boju i iznutra) ali nije besplatna pa vam daje i napaljujući osjećaj da ste je uzeli baš vi i nitko drugi. Daje vam osjećaj da ste posebni.

Ako su ovi mjeseci izbivanja po ičemu značajni, onda je to svakako moje otkrivanje tajne seksepila. Uopće nije teško, vjerujte. Poanta je, čini se, u tome da se pravite kao da ljudima seks niti jedne minute nije u mislima. Svojim oblačenjem, kretnjama i (ne)pričanjem u biti provodite nekakvu svoju mini seksualnu revoluciju kojom pozivate okolinu da skrene misli sa gorućih političkih pitanja i filozofskih dvojbi te jednostavno, barem na tu večer, uživa u životu. U vama. Bez boga Onana. Izmislim li pritom dvoznamenkasti broj klimaksa doživljenih tokom naše uzbudljive i maštovite večeri, bit ćete ludi za mnom dugoročno. Budući da lažem, bit ću luda za vama kratkoročno. I dok ću iz izloga već vrebati novog kupca za kojeg ću tako jako željeti da me uvjeri da JESAM posebna, vi ćete noći provoditi u pravoj kafansko alkoholnoj atmosferi koja će vašoj patnji davati još veću autentičnost. U vašim očima, bit ću fatalna. Jer sam posebna.

Pozdrav od

svinjske polovice

E.

Kada me mojih troje i po izmišljenih znanaca stalo ispitivati zašto više ne pišem, odgovorila sam koketno trepkajući okicama: 'Lomim se. Ne znam o čemu bih pisala.' Uslijedili su interesantni i tek pomalo kontradiktorni prijedlozi: da pišem o nečemu lijepom, o nečemu ružnom, da budem nježna i da budem otrovna. Megaloman kakav jesam, odlučila sam prihvatiti sve navedene prijedloge tako da već osjećam kako će ova moja povijesna odluka rezultirati jednim monumentalnim djelom.

Da se prvo obratim mojoj brojnoj publici koja se sigurno pita zašto me ovoliko nije bilo. Osjećam da vam dugujem razlog. Dakle, zašto me nije bilo?

Zato.

No particular reason. Nije zato što imam život. Nemam. Niti zato što su mi objavili knjigu tekstova objavljenih na blogu. Nisu. Niti zato što sam se zaljubila. Vječno ljuti se ne zaljubljuju. Nije ni zato što mi se karijera zahuktala te su me angažirali da nosim revije na fešn vik ivent a porteu hepningu. Nisu. Nisam ni putovala. Osim jednom u Slatinu. Ništa nisam.

Kada povučem crtu, u zadnja 3 mjeseca mog izbivanja sa bloga postigla sam ništa. Nije da nisam ništa pokušavala, ali svaki pokušaj donio mi je samo jedan fijasko za drugim.

However, kako znam da na blogu (osim poslovično sveznajućih i samoukih političkih analitičara, neduhovitih šaljivdžija i žena koje vole misliti da jebačina sa svakim znači emancipiranost) postoji i ona manjina sastavljena od jadnih, priprostih i neatraktivnih ljudi poput mene, odlučila sam da je vrijeme da se vratim – kako vama tako i iluziji da imam prijatelje.

Što se promijenilo otkad me nije bilo?

Unatoč svim već navedenim neuspjesima (koje ću definitivno opjevati na svojem prvom folk-techno albumu koji je već u pripremi), rekla bih da se svejedno promijenilo dosta toga.

Otkrila sam da je super živjeti u svom svijetu, na primjer. Susreti mog unutrašnjeg svijeta i onog vanjskog, većinskog, su gotovo uvijek bolni i krajnje neugodni pa sam zaključila da do istih više neće dolaziti. Živim i hodam planetom, ali najljepše mi je u vlastitoj glavi.

Shvatila sam da mi komplimenti idu na živce, što je vjerojatno došlo kao posljedica spoznaje da sam sebi super. Kad si sebi super, malo te briga kako te drugi vide. Eventualno te briga kako te vidi svega nekoliko ljudi, što mi opet ne treba u obliku komplimenta nego više u obliku lijepog ponašanja ili kakve bunde od nerca. Šta je nerc uopće, zna li netko?

Skužila sam i koliko ljudi mogu biti senzacionalni, osim kad to nisu.

Rekla bih da su najznačajnije promjene sljedeće: družim se više sa ljudima koji kuhaju, imam više novaca, ne izbjegavam baš sva vjenčanja i imam značajno više izmišljenih prijateljica. Druženje sa ženama je bitno za razvoj jedne mlade žene kakva sam nekoć i sama bila.

Dok nisam postala dečko.

Pozdrav od

Espadriletine