Marketing
Souffle
Kada me mojih troje i po izmišljenih znanaca stalo ispitivati zašto više ne pišem, odgovorila sam koketno trepkajući okicama: 'Lomim se. Ne znam o čemu bih pisala.' Uslijedili su interesantni i tek pomalo kontradiktorni prijedlozi: da pišem o nečemu lijepom, o nečemu ružnom, da budem nježna i da budem otrovna. Megaloman kakav jesam, odlučila sam prihvatiti sve navedene prijedloge tako da već osjećam kako će ova moja povijesna odluka rezultirati jednim monumentalnim djelom.
Da se prvo obratim mojoj brojnoj publici koja se sigurno pita zašto me ovoliko nije bilo. Osjećam da vam dugujem razlog. Dakle, zašto me nije bilo?
Zato.
No particular reason. Nije zato što imam život. Nemam. Niti zato što su mi objavili knjigu tekstova objavljenih na blogu. Nisu. Niti zato što sam se zaljubila. Vječno ljuti se ne zaljubljuju. Nije ni zato što mi se karijera zahuktala te su me angažirali da nosim revije na fešn vik ivent a porteu hepningu. Nisu. Nisam ni putovala. Osim jednom u Slatinu. Ništa nisam.
Kada povučem crtu, u zadnja 3 mjeseca mog izbivanja sa bloga postigla sam ništa. Nije da nisam ništa pokušavala, ali svaki pokušaj donio mi je samo jedan fijasko za drugim.
However, kako znam da na blogu (osim poslovično sveznajućih i samoukih političkih analitičara, neduhovitih šaljivdžija i žena koje vole misliti da jebačina sa svakim znači emancipiranost) postoji i ona manjina sastavljena od jadnih, priprostih i neatraktivnih ljudi poput mene, odlučila sam da je vrijeme da se vratim – kako vama tako i iluziji da imam prijatelje.
Što se promijenilo otkad me nije bilo?
Unatoč svim već navedenim neuspjesima (koje ću definitivno opjevati na svojem prvom folk-techno albumu koji je već u pripremi), rekla bih da se svejedno promijenilo dosta toga.
Otkrila sam da je super živjeti u svom svijetu, na primjer. Susreti mog unutrašnjeg svijeta i onog vanjskog, većinskog, su gotovo uvijek bolni i krajnje neugodni pa sam zaključila da do istih više neće dolaziti. Živim i hodam planetom, ali najljepše mi je u vlastitoj glavi.
Shvatila sam da mi komplimenti idu na živce, što je vjerojatno došlo kao posljedica spoznaje da sam sebi super. Kad si sebi super, malo te briga kako te drugi vide. Eventualno te briga kako te vidi svega nekoliko ljudi, što mi opet ne treba u obliku komplimenta nego više u obliku lijepog ponašanja ili kakve bunde od nerca. Šta je nerc uopće, zna li netko?
Skužila sam i koliko ljudi mogu biti senzacionalni, osim kad to nisu.
Rekla bih da su najznačajnije promjene sljedeće: družim se više sa ljudima koji kuhaju, imam više novaca, ne izbjegavam baš sva vjenčanja i imam značajno više izmišljenih prijateljica. Druženje sa ženama je bitno za razvoj jedne mlade žene kakva sam nekoć i sama bila.
Dok nisam postala dečko.
Pozdrav od
Espadriletine
Post je objavljen 01.12.2006. u 02:33 sati.