Većinu lijepih emocija u sebi već u najranijoj mladosti zamrzimo ili ih se barem pošteno posramimo. Moramo, tako nas okolina istrenira. Ako volimo, naivni smo. Ako plačemo, slabi smo. Ako se radujemo, površni. Ako želimo činiti dobro, sebični. Svaka intelektualna glavica koja drži do sebe mudro i tek pomalo svisoka će vam tvrditi da u začetku svakog vašeg dobrog djela leži obična sebičnost i želja da se svidite. Da narastete u očima sebi i drugima. Trenutno me od onih koji čine dobro isključivo u marketinške svrhe više sekiraju samo oni koji potpuno negiraju dobrotu, koja je uostalom po definiciji nesebična. Budi dobar, pojedi govno jedna je od najvećih umotvorina ovih prostora. Što dovoljno govori o ovim prostorima.



Nitko od nas nije bez shita u biografiji. Nitko od nas nije hodajući anđeo, koliko god mi to u tišini svoje sobe ili ljepoti svog ogledalca voljeli misliti. Svoj shit, potpuni nedostatak samopoštovanja, ustašku fazu, komplekse, kurvanje ili raspadanje od droge volimo ne pravdati, jer što bi se mi kome pravdali. Bahatost je odličan protunapad, iako nas nitko nije ni napadao. Napada nas samo vlastita savijest. Tu istu bahatost obožavamo nazivati idenitetom. Sigurnošću u samoga sebe. Izgrađenom ličnošću. Ta riječ 'samosvijest' baš dobro zvuči. Do svega navedenog bi inače bile potrebne godine rada na sebi, ali ne na ovim prostorima. Ovdje je dovoljno ovladati umijećem marketinga. Kojim onda bez problema mažete oči čak i onima koji se najviše pozivaju na odličan vid i nabrekli mozak.



Marketing mi nikad nije išao, baš nikad. Moguće je, vrlo lako je moguće, da sam zapravo ogorčena i zavidim svima onima koji su od sebe napravili savršeni šareni artikal. Već godinama sam uvjerena da sam snob. U prilog mi ide samo to što se ne mirim sa situacijom. „Idem danas bit malo manje snob“, kažem sebi svakog jutra dok se rastežem u krevetu. Da imam malo patetičniji i samoljubiviji blog, rezultati bi vjerojatno već bili objavljeni, uz nemalo pretjerivanje. Budući da je ovo tek jadan pokušaj bloga, reći ću da rezultate očekujem tek protekom godina. Kako one u vezi snobizma, tako i sve ostale jer popis mojih mana je duži od popisa mojih izmišljenih vrlina. Priznanje koje ćete često čuti na ovim prostorima. Kao i rečenicu koja ga obično prati: „Jebiga, takav sam kakav sam. Kome smeta, neka se makne.“ Pošteno. Drugi omiljeni argument jest usporedba sa drugima: „Što bih ja sad glumila neku sveticu, pa pogledaj ostale kako se ponašaju.“ I opet, pošteno. Barem na ovim prostorima.
Samo da nije te savijesti.



Nismo još ni blizu jednakih pozicija, tko zna hoćemo li ikada i biti. Ono što smo mi u stanju uraditi da se svidimo njima je nekih pedeset puta veće od onoga što su oni spremni poduzeti da se svide nama. Sram me svakog dopičnjaka i neudobne štikle, svake boli za koju smo se uvjerile da nam u biti ne smeta i da je trpimo zbog sebe. Sram me svakog ugušenog sna i odbačenog romantičnog snatrenja. A najviše me sram onoga što smo uradile jedna drugoj. Ne samo da smo zastrašujuće uvjerene kako nismo dovoljno dobre njima, već gotovo brutalno nismo dovoljno dobre jedna drugoj. Iako smo sve uvjerene u svoju pamet i autentičnost. Zato što smo s ovih prostora, gdje ljudi nisu površni i zaluđeni zapadnjačkim standardima.




Zato onaj Kveljo tako dobro i prolazi. Lijepo je misliti da je dovoljno samo jako željeti. I da ne treba raditi. Slušati srce. Upoznavati sebe. Slušati druge. Truditi se. Napraviti od sebe nešto više. Nešto bolje. Radi sebe. Ne radi onog frajera u odličnom autu ili radi one male sa velikim sisama, za njih će biti sasvim dovoljna malo bolja reklama. Par mudro odabranih rečenica. Provjereni govor tijela ili krupne novčanice. Bolje je ne pokušavati bolje. Jer ako pokušate bolje i ne uspijete, podarit ćete okolini priliku za gromoglasan smijeh, tih i pokvaren podsmijeh i potvrdu da ne valja visoko letjeti. Nema ništa bolje nego uživati u tuđem porazu, posebice onih čija vas je srčanost i iskrenost činila da se osjećate poput crva koji se valja u izmetu. Kravljem. A na ovim prostorima ima puno crva.




Tko sam ja da sudim? Tko sam ja da gledam na druge svisoka? Nitko. U tome i jest razlika. Ja znam da sam nitko. Sa tek malom mogućnošću, danom svakom od nas, da postanem netko. Kada gledam, ne čudim se niti se zgražam, već razmišljam kako je šteta. Odrasti znači pomiriti se, kažu.

Pozdrav od pravog zadnjeg papka

E.