*** ovih dana navršava se godina dana postojanja ovog multimedijalno-urbanog queer bloga koji ne prestaje žariti i paliti gdje god se pojavi. Tim povodom novinarka jednog prestižnog i stajliš svjetskog magazina intervjuirala je Espadrilu u njenom domu (Espadrilinom, ne novinarkinom). Samo za vas, u sklopu tog velikog rođendanskog slavlja koje će se večeras istovremeno održati u 4 hrvatska grada i Vladivostoku, prenosimo taj intervju u cijelosti***

Behind the blog:
Espadrila – cijena slave

Kada mi je moj urednik najavio da ću za sljedeći išju našeg red carpet magazina intervjuirati Espadrilu, moram priznati da sam bila podvojenih, pa čak i potrojenih osjećaja. Nisam bila sigurna da je ona vrijedna mog prekooceanskog leta, đet lega i svih tih koncerata koji se priređuju njoj u čast. Glasine o Espadrili vrlo su kontradiktorne: dok neki tvrde da je zla i isfrustrirana drugi se kunu u njenu humanost i mecenski rad. Odlučila sam hrabro zaroniti u istraživačko novinarstvo i popričati sa dotičnom gospođicom.

S: Espadrila, ovih dana obilježavaš važnu godišnjicu. Reci mi kako se osjećaš.
E: Pa vidiš Sheila, meni ti zapravo te godišnjice ne znače ništa. Prvo, to mi uistinu nije bitno i ne patim od toga da me vole. Drugo, ja imam život. Mislim na stvaran život sa stvarnim prijateljima i stvarnim imenima, tako da mi blog uistinu ne znači toliko.

S: Ali ipak obilježavaš godinu rada i djela na blogu.
E: Ma to je više zbog mojih vjernih čitatelja i općenito pritiska javnosti da se taj dan obilježi. Meni to zaista nije bitno. Kao što mi nije bitno ni koliko sam najviše imala komentara (71) niti činjenica da sam se munjevitom brzinom uspela na almost cool listu.

S: Dobro, reci nam onda što će se sve večeras događati.
E: Pa eto, zamišljena su ta 4 plus 1 koncerta, nešto na tragu supergrupe 4 asa u kojoj ih je zapravo pet. Koncerti će se održati u isto vrijeme, sa početkom u 20 sati i bit će povezani videozidom. Naravno, cijeli spektakl će prenositi i sve važnije televizije. Odabrani gradovi su Čakovec, Nin, Cavtat i Mikluševci, plus Vladivostok.

Espadrila u Čakovcu.

S: Interesantan izbor gradova.
E: Izbor je vrlo emotivne prirode. U Čakovcu sam bila nedavno i moram reći da me vrlo ugodno iznenadio. Nin je sam po sebi lijep i značajan iako mu blizina Zadra (jednog od meni najmilijih gradova) nikako nije naodmet. Cavtat je mali biser na našem krajnjem jugu, za koji me vežu lijepe uspomene, a Mikluševci.....moram li to uopće objašnjavati? Vladivostok je tu zato što sam se osjećala dužnom nešto pokloniti i svojim inozemnim čitateljima.

S: Dva grada uz koja si krvno i životno vezana, Zagreb i Split, su namjerno izostavljeni?
E: Zapravo da. Mislim da je u Splitu i u Zagrebu dovoljno događanja, a i nisam htjela da mi se na stejđu pojavi Magazin ili Lana Jurčević. Želim poslati Hrvatima poruku da su i mali gradovi veliki gradovi – ako si ih u stanju gledati neopterećen kompleksima i kojekakvim floskulama na razini svakog maloumnijeg navijača.

S: Plemenito od tebe.
E (smije se): Ma neeee.....nisam ja plemenita. Ja samo volim bit najpametnija u razredu.

S: Reci nam tko nastupa večeras?
E: Moram priznati Sheila da je moj tim uradio sve da večeras vidimo pravi spektakl: daklem, U Mikluševcima nastupaju klapa Puntari, LET3 i Richard Cheese, u Ninu će nas zabavljati Elvis Stanić Group, TBF i ADF, u Čakovcu nas čekaju Gibonni, PHC i Depeche Mode, a u Cavtatu će nas u trans baciti Leut Magnetik, Coldplay i ACDC.

S: Impresivno. A Vladivostok?
E: Tamo planiram ogroman tribute to 80's, a osim toga im šaljem i Gustafe i Metallicu.

S: Potrudila si se.
E (skromno odmahujući rukom): Nisam ja, sve su napravili moji ljudi. Ja naime imam život pa mi blog stvarno nije toliko bitan. Imam stvarno cijelu hrpetinu prijatelja, ne bi vjerovala.

S: Vjerujem. Ali među njima ima i blogera, zar ne? Priča se da si ih upoznala nekoliko.
E (samozatajno): Jesam.
S: I?
E: Kaj?
S: Pa kakvi su dojmovi? Naime neki ti zamjeraju da si ponekad suviše oštra na jeziku, drugi ti spočitavaju da ne želiš uživati, treći su uvjereni da si lezbača.
E: Meni su oni sasvim okej. Nisam još upoznala niti jednu osobu sa bloga za koju bih mogla reći da je mrzim.
S: Niti jednu? Čak ni one sa kojima se otvoreno ne slažeš?
E: Čak niti one sa kojima se otvoreno ne slažem zapravo ne poznajem. Druga je stvar što nemam ni preveliku želju za upoznavanjem nekoga tko mrzi Dalmatince ili je spreman ulaziti u tuđe analne otvore pod svaku cijenu – pritom ne mislim na neki gej tulum već na nepatvorenu ulizivačinu.
S: Ne voliš ulizivače?
E: Nije da ih ne volim već sam ljubomorna na njih. Ulizivanje je korisna osobina. Stoga ne sumnjam da će oni od nje imati puno koristi.

Espadrila u posjetu lemurima.

S: Koji bi onda bio tvoj zaključak, krije li se na blogu hrpa ljudi koja očajnički traži prijatelje i ljubav ili su tvoji dojmovi drugačiji?
E: Moji dojmovi su slijedeći: na blogu ljudi glume točno onoliko koliko glume i u stvarnosti, jedina je razlika što se na blogu onima specijalno retardiranima nudi jedna dodatna mogućnost: skrivanje svog izgleda. Dakle, dok ću ja u stvarnom životu uspješno skrivati da sam neugodnog karaktera, šupljeg znanja ili u braku, ovdje takve stvari mogu sakriti još bolje, kao što mogu jednako uspješno skrivati i da sam neugledne vanjštine. Žišku?
S: Ne sasvim.
E: Ne iznenađuje me povećana količina ljudi koji glume ili lažu po blogu, čemu to padanje s kruške? Pa i u stvarnom životu je tako. Većina ljudi laže, glumi i ne valja. Kaj sad?

S: A ljubav?
E: Na blogu?
S: Pa da.
E: Pitaš krivu osobu. Meni je poznata samo jedna blog romansa i ovim putem toj djevojci želim sve najljepše.
S: A ti? Nikakvih romansi sa kolegama blogerima?
E: Neeee.....prvo i osnovno, ja imam život. Imam stvarno puno prijatelja, dosta izlazim i družim se i nemam vremena za blog. Drugo, teško je naći muškarca koji se može nositi sa mojom slavom. Treće, mislim da me se muškarci boje.
S: Ozbiljno?
E: Ne. Ali skužila sam da takav argument jako dobro zvuči i ima dobru prođu. Sebi podigneš dionice i usput se osvetiš muškima koji te ne doživljavaju.

S: Kad smo kod dobre prođe, imaš li kakvih planova za drugu godinu bloganja? Nastavljaš li istim tempom i istim stilom ili nas očekuju promjene?
E: Promjene, naravno. Samo osobe koje znaju što žele i imaju izgrađen karakter nisu podložne trendovima, a dobro znamo da nisam među takvima. Dakle, moj tim ozbiljno radi na novom imidžu.
S: Stilist opet daje sve od sebe?
E: Ne samo on. Shvatila sam da mi je i pisanje zastarjelo te sam odlučila osvježiti stil. Tako za slijedeću sezonu najavljujem više postova o seksu, muškarcima, zatim live streaming mog brazilian depiliranja, općenito detaljniji uvid u sve moje vrline, znanja, vještine i fizičke predispozicije, posebice tjelesne otvore. Ni slike nisu isključene. Posebnu pažnju ću posvetiti 'svi su muškarci isti' tematici. Naravno, sve navedeno će biti suptilno zapakirano u navodni feminizam i emancipaciju koja to nije.
S: Misliš da će to privući i neke koji su te dosad otvoreno ili prikriveno prezirali?
E: Što su borci smešniji, turnir je uspešniji, draga Sheila.
S: Ne razumijem.
E: Moj blog privlači one kojima platim da ih privuče i one koji su uvijek za malo šale i pošalice. Meni šale i počalice ne smetaju, čak ni one koje me zviznu po glavi – možda zato što nemam previsoko mišljenje o sebi?
S: Nesigurna si?
E: Možda. A možda se samo grozim toga da budem okružena isključivo istomišljenicima.
S: Cijeniš iskrenost?
E: Iskrenost i zalaske sunca. Ali prije svega cijenim pristojnost. Svatko može biti iskren. To je najlakše. Ali znati mjesto, vrijeme i način – biti pristojan, to znaju samo rijetki.
S: Kao ti?
E: Ne.
S: Dobro reci mi onda, ima li na ovom blogu tebi zaista dragih ljudi ili nema?
E: Naravno da ima. Ali oni znaju da su mi dragi i bez da o tome pišem manifest na blogu.
S: Hoćeš li u narednim mjesecima jurišati na cool listu?
E: Hoću. Kao što sam jurišala i na almost cool listu.

Let 3 i Espadrila u Močvari.

S: Hoćeš li nam za kraj reći nešto o svom privatnom životu?
E (nevoljko): Ne znam što se tu ima znati. Trudim se razdvojiti blogersko od privatnog. Imam bogat društveni život koji mi jedva ostavlja prostora za blog.
S: Imaš li dečka?
E: Ne, ali to je zato što me se muškarci boje.
S: Kako izgleda tvoj idealni muškarac?
E: Moj idealni muškarac će ušetati u moj život jednog kasnog proljeća na autobusnoj stanici u Brsečinama. Imat će valovitu dugu kosu, prodoran pogled i nepogrešiv smisao za modu.
S: Dakle tvoje srce je već zauzeto?
E: Pa nije još.
S: Hoćeš li nam onda dati još malo detalja, sigurna sam da će neki čitatelji biti zainteresirani.
E (smije se): Hihihihihi....misliš? Okej, ovako.....volim kad je dečko pravi muškarac. Znaš ono, da vidim da s njim nema šale. Volim kad me ne nazovu. Kad ne odgovore na poruku. To znači da imaš posla sa pravim dečkom, a ne sa nekom lignjom.Uz to, volim i dečke koji znaju zašto ženi nije mjesto za volanom. Hoću dečka koji može popiti, koji se zna potući i koji je ono...znaš....malo zločest. Jebiga, mi cure ti to volimo. Volim fakine.
S: Izgleda kao da si spremna za novu ljubav.
E: Jesam. Konačno sam spremna za ozbiljnu vezu. Vezu u kojoj smo oboje krajnje ozbiljni i ne pada nam na pamet da se makar i nasmiješimo.
S: Hoćeš li nam reći kakve blogere voliš?
E: One koji vole mene. I koji me čitaju. I komentiraju. Imam šesnaest raznih countera i vodim računa o tome tko me čita a tko ne.
S: Zar je to tako bitno?
E: Bitno je. Zašto bi ja čitala nekoga tko ne čita mene ili ne može odvojiti par minuta da mi ostavi komentar? Također nikad ne čitam one koji se ne slažu sa mnom ili su se ikada u životu sa mnom našalili. To ne trpim. A ne trpim zato jer držim do sebe i do svog 'ja'. To uostalom jasno dajem do znanja i u komentarima koje okolo ostavljam.
S: Espadrila, super si.
E (kulerski): Thanks.
S: Može još par brzopoteznih za kraj?
E: Ofkors.

S: Apsolutni broj jedan u zadnjih godinu dana?
E: Otkriće moje rodice.

S: Apsolutno dno u zadnjih godinu dana?
E: Jednom sam u istom danu bila izbačena i vraćena na nečiju listu. To mi je bilo super.

S: Glavni plan za nadolazeću sezonu?
E: Ponovno aktiviranje još alternativnije naslovnice. Osjećam da nismo sve rekli.

S: Što trenutno slušaš?
E: Danas? Let 3, Hivese i neku supersmiješnu pjesmicu 'Ona hoće mambo'.

S: Što na teveu možeš gledati uvijek?
E: Malo misto. I Almodovara i Woody Allena.I sebe, jasno.

S: Di ćeš ovog ljeta?
E: Ako budem dovoljno jako željela, na Lastovo.

S: Čiji ti je blog najljepši?
E: Onaj što ga rade fanovi Davida Hasselhofa, ioako nisam sigurna da je po feng shuiju.

S: A čiji ti je blog bio najljepši?
E: Ubisrbe, dok ih onaj kriminalac i navodni borac za pravdu Kiko nije ugasio. Eto što smo dočekali, u vlastitoj državi nas ugnjetavaju.

S: Dakle ne družiš se sa srpskim blogerima?
E: Družim sa nekima, ali samo zato jer je to kul. Oni su simbol moje toleracije i kozmopolitstva. Ipak sam ja nekakva alternativa, jebemu.

S: Alternativa čemu?
E: Je li bitno? Bitno je da si alternativa.

S: Imaš li kakvu poruku za kraj?
E: Imam: alam iđazi!

Pozdrav od veri bizi

Espadrile

'Mogli bi do Požege. A kad smo tamo možemo skoknut i do Našica'.

'Našice......mmm......Našice......pusti Požegu. Idemo mi prvo u NAŠICE.'

I krenuli smo. Još na samom autoputu zarazili su nas hipnotični ritmovi radio Džungle iz Doboja, hit dana 'Tanga' i di đej sklon maloljetnicama, rakiji i lošem humoru. Sišli smo sa autoceste i krenuli put Našica jednom od, kako V kaže, najvukojebinastijih cesata u Hrvatskoj. Pretjeruje. Općenito je nedovoljno friendly raspoložen kada je u pitanju Slavonija, Dalmacija, Istra, Lika, Gorski kotar, Banija, Turopolje, Zagorje, Podravina, Međimurje i neki djelovi Zagreba.

Prva stanica – našička cementara.
Sjedeći tako u autu, u tišini, praćeni tek suptilnom zvučnom podlogom u obliku Baje Malog Knindže i njegovog hita 'Pravoslavac' , gledali smo to velebno zdanje. V me pogledao duboko u oči. I ja njega. Nije zaiskrilo. A ako nije tada, nikada ni neće. Zato sada barem znamo gdje ćemo voditi neke svoje buduće ljubavi.



Druga stanica – dauntaun Našica.
Interesantna stvar u Našicama jest postojanje zavidnog broja nečega što se zove mini pekara. Što je mini pekara? Pekara koja još raste? Što ona nema a obična pekara ima? Da nisu kriteriji za registraciju iste drugačiji od onih za pekaru vulgaris? Niži higijenski standardi? Niže cijene? Manja osposobljenost djelatnika? Ili samo manji proizvodi? Na neka pitanja nikada nećemo saznati odgovor.



Ali zato znam u kojem pubu mogu za gablec pojesti čobanac, ako ikad poželim.


Ili grah sa kobasicama i hostesama.


U Našicama smo, kako i priliči, sjeli na kavicu u Gradsku kavanu koja nudi senzualan i inteligentan spoj umjetnog cvijeća, mesinga, slika Beatlesa i ostalih glazbenih velikana, te kožnih separea na tragu svakog iole ambicioznijeg ugostiteljskog objekta.


Daljnja šetnja dauntaunom otkrila nam je simpatičan gradski trg, postojanje hotela sa 2 zvjezdice i uvjerljivo glavni našički adut – dvorac Pejačević. Da, onaj dvorac u kojem je živila i rasla Alma Prica!!!! Ali ni to nije sve, ako istopite 5 kalorija više otkrit ćete da se iza dvorca nalazi travnjak, šuma i jezero!!! Idila!!! Ne kao ona pred cementarom, ali ipak idila.



Ušla sam u hotel u potrazi za servisnom informacijom. Teta na recepciji me uputila iza općine. Kao da sam domaća. Kao da znam di je općina. Srce mi se ispunilo toplinom, ponosom i (priznajem) omanjom umišljenošću. V je pizdio jer je njemu na čelu pisalo da je Nenašičanin, dok sam ja već naveliko snatrila o tome kako sam u prošlom životu bila Alma Prica.

Tour de Našice se bližio kraju, a nas je sudbina odvela u Našički Markovac. Nakon prvog dijela, koji je elitan kao da u njemu živi elita i pokoja desperate housewife, drugi dio tog mjesta je svojevrstan šok. Prizor Cigića kako skaču po olupini stojadina toliko je zarobio V-ovo srce da se bojim kako on danas i ne pamti Našice, već samo taj kusturičevski trenutak koji nas je oboje ostavio bez teksta.



Krenuli smo nazad na zapad, trbuhom za kruhom.U Kutjevu, lijepom ali pustom mjestašcu, niti jedne jedine restauracije ili konzervatorskog odjela na vidiku. Okrjepu smo pronašli tek u Požegi, koja je lijepa i zaslužuje svoj post, svoje slike i svoj dignitet. Koji zasad nema, što zbog političara, što zbog toga jer su meni krepale baterije u aparatu.

Do slijedećeg izleta i novih spoznaja zaključujem tek jedno.

Našice su novi Daruvar.

Pozdrav od
E.

Prije nego uronim u vlastite misli i pokušam ih koliko toliko smisleno pljunuti na blogach, unaprijed naglašavam da je naslov današnjeg uratka ponovno skeč gospode Pajtona.Sviđa mi se to, svaki put kada imam namjeru istresti dušu mali dodir sa njima mi dobro dođe jer uvijek kada ih gledam ( a često ih gledam ) razmišljam kako je samo život smiješan. I kako smo svi skupa blesavi. Na momente čak i zabavni u toj svojoj blesavosti.

Nemam problem sa time što sam blesava. Imam problem sa time što sve proglasim smiješnim puno prije no što to pošteno odbolujem.

Na blogu je toliko glumatanja, lažnih predstavljanja i građenja imidža za koji se iz aviona vidi da je lažan da mi često nije do iskrenog pisanja, jer čemu inzistirati na tome kada sve oko tebe djeluje po nekim drugim i tebi nepoznatim (a i poznatim ali gadljivim) zakonima?

U stvarnom životu je toliko glumatanja i lažnih predstavljanja da ponekad solucija samoće izgleda kao istinski godišnji odmor. Samo ponekad, istina. Imam sreću sa prijateljima, imam luđačku sreću sa prijateljima.

Nije mi do glumatanja. Volim lijepe i tečne razgovore, ljude koje gledam u oči i priče kojima se smijem. Umaraju me nastupi, strategije i taktike, nepisana pravila nametnuta od većine koja ne kuži ništa i ne teži ničemu, osim možda lovi i imidžu. Ne znam spadam li ja u elitu, bojim se da ne, ali znam da sam svjesna da postoji više i bolje. Moguće je biti sretan i ljubav postoji. Vjetar jest divan i sunce uistinu miluje. Postoje pjesme na koje plačeš. Postoje knjige za koje si uvjeren da su pisane samo tebi. Postoje ljudi sa kojima se osjetiš na prvu. Postoji cijeli taj maleni svijet gdje gluma i analiza nisu potrebni, jer sve ide svojim tokom, prirodno i opušteno. Svijet u kojem se ne moraš bojati i ne moraš se čuvati. Svijet u kojem si ono što jesi u potpunosti, a to je možda i najteže otkriti. Ja sam tek na početku.
Zato nije bitno koliko smo pametni, koliko toga znamo ili ne znamo i kome se sviđamo i koliko obožavatelja za nama plazi. Bitno je da težimo. Onome boljem, iskrenijem i kvalitetnijem. A ljudi koji teže nemaju vremena sebi graditi spomenik. Oni teže radi sebe,ne radi drugih. Uče radi sebe, ne radi drugih.

I iako znam da je privremeno i da će sa vremenom sve doći na svoje, ne mogu a da ne poželim manje glumaca u stvarnom životu a više na malim ekranima. Možda nas onda ne bi zadesio onaj užas zvan 'Olujne tišine', a ja bih možda ostala pošteđena nekih uistinu žalosnih ljudskih primjeraka i njihovih veličanstvenih performansa.

Svejedno. Sve i da počnu glumiti svi. Meni se ne da. Dobro mi je i blesavoj.