Prije nego uronim u vlastite misli i pokušam ih koliko toliko smisleno pljunuti na blogach, unaprijed naglašavam da je naslov današnjeg uratka ponovno skeč gospode Pajtona.Sviđa mi se to, svaki put kada imam namjeru istresti dušu mali dodir sa njima mi dobro dođe jer uvijek kada ih gledam ( a često ih gledam ) razmišljam kako je samo život smiješan. I kako smo svi skupa blesavi. Na momente čak i zabavni u toj svojoj blesavosti.

Nemam problem sa time što sam blesava. Imam problem sa time što sve proglasim smiješnim puno prije no što to pošteno odbolujem.

Na blogu je toliko glumatanja, lažnih predstavljanja i građenja imidža za koji se iz aviona vidi da je lažan da mi često nije do iskrenog pisanja, jer čemu inzistirati na tome kada sve oko tebe djeluje po nekim drugim i tebi nepoznatim (a i poznatim ali gadljivim) zakonima?

U stvarnom životu je toliko glumatanja i lažnih predstavljanja da ponekad solucija samoće izgleda kao istinski godišnji odmor. Samo ponekad, istina. Imam sreću sa prijateljima, imam luđačku sreću sa prijateljima.

Nije mi do glumatanja. Volim lijepe i tečne razgovore, ljude koje gledam u oči i priče kojima se smijem. Umaraju me nastupi, strategije i taktike, nepisana pravila nametnuta od većine koja ne kuži ništa i ne teži ničemu, osim možda lovi i imidžu. Ne znam spadam li ja u elitu, bojim se da ne, ali znam da sam svjesna da postoji više i bolje. Moguće je biti sretan i ljubav postoji. Vjetar jest divan i sunce uistinu miluje. Postoje pjesme na koje plačeš. Postoje knjige za koje si uvjeren da su pisane samo tebi. Postoje ljudi sa kojima se osjetiš na prvu. Postoji cijeli taj maleni svijet gdje gluma i analiza nisu potrebni, jer sve ide svojim tokom, prirodno i opušteno. Svijet u kojem se ne moraš bojati i ne moraš se čuvati. Svijet u kojem si ono što jesi u potpunosti, a to je možda i najteže otkriti. Ja sam tek na početku.
Zato nije bitno koliko smo pametni, koliko toga znamo ili ne znamo i kome se sviđamo i koliko obožavatelja za nama plazi. Bitno je da težimo. Onome boljem, iskrenijem i kvalitetnijem. A ljudi koji teže nemaju vremena sebi graditi spomenik. Oni teže radi sebe,ne radi drugih. Uče radi sebe, ne radi drugih.

I iako znam da je privremeno i da će sa vremenom sve doći na svoje, ne mogu a da ne poželim manje glumaca u stvarnom životu a više na malim ekranima. Možda nas onda ne bi zadesio onaj užas zvan 'Olujne tišine', a ja bih možda ostala pošteđena nekih uistinu žalosnih ljudskih primjeraka i njihovih veličanstvenih performansa.

Svejedno. Sve i da počnu glumiti svi. Meni se ne da. Dobro mi je i blesavoj.