'Mogli bi do Požege. A kad smo tamo možemo skoknut i do Našica'.

'Našice......mmm......Našice......pusti Požegu. Idemo mi prvo u NAŠICE.'

I krenuli smo. Još na samom autoputu zarazili su nas hipnotični ritmovi radio Džungle iz Doboja, hit dana 'Tanga' i di đej sklon maloljetnicama, rakiji i lošem humoru. Sišli smo sa autoceste i krenuli put Našica jednom od, kako V kaže, najvukojebinastijih cesata u Hrvatskoj. Pretjeruje. Općenito je nedovoljno friendly raspoložen kada je u pitanju Slavonija, Dalmacija, Istra, Lika, Gorski kotar, Banija, Turopolje, Zagorje, Podravina, Međimurje i neki djelovi Zagreba.

Prva stanica – našička cementara.
Sjedeći tako u autu, u tišini, praćeni tek suptilnom zvučnom podlogom u obliku Baje Malog Knindže i njegovog hita 'Pravoslavac' , gledali smo to velebno zdanje. V me pogledao duboko u oči. I ja njega. Nije zaiskrilo. A ako nije tada, nikada ni neće. Zato sada barem znamo gdje ćemo voditi neke svoje buduće ljubavi.



Druga stanica – dauntaun Našica.
Interesantna stvar u Našicama jest postojanje zavidnog broja nečega što se zove mini pekara. Što je mini pekara? Pekara koja još raste? Što ona nema a obična pekara ima? Da nisu kriteriji za registraciju iste drugačiji od onih za pekaru vulgaris? Niži higijenski standardi? Niže cijene? Manja osposobljenost djelatnika? Ili samo manji proizvodi? Na neka pitanja nikada nećemo saznati odgovor.



Ali zato znam u kojem pubu mogu za gablec pojesti čobanac, ako ikad poželim.


Ili grah sa kobasicama i hostesama.


U Našicama smo, kako i priliči, sjeli na kavicu u Gradsku kavanu koja nudi senzualan i inteligentan spoj umjetnog cvijeća, mesinga, slika Beatlesa i ostalih glazbenih velikana, te kožnih separea na tragu svakog iole ambicioznijeg ugostiteljskog objekta.


Daljnja šetnja dauntaunom otkrila nam je simpatičan gradski trg, postojanje hotela sa 2 zvjezdice i uvjerljivo glavni našički adut – dvorac Pejačević. Da, onaj dvorac u kojem je živila i rasla Alma Prica!!!! Ali ni to nije sve, ako istopite 5 kalorija više otkrit ćete da se iza dvorca nalazi travnjak, šuma i jezero!!! Idila!!! Ne kao ona pred cementarom, ali ipak idila.



Ušla sam u hotel u potrazi za servisnom informacijom. Teta na recepciji me uputila iza općine. Kao da sam domaća. Kao da znam di je općina. Srce mi se ispunilo toplinom, ponosom i (priznajem) omanjom umišljenošću. V je pizdio jer je njemu na čelu pisalo da je Nenašičanin, dok sam ja već naveliko snatrila o tome kako sam u prošlom životu bila Alma Prica.

Tour de Našice se bližio kraju, a nas je sudbina odvela u Našički Markovac. Nakon prvog dijela, koji je elitan kao da u njemu živi elita i pokoja desperate housewife, drugi dio tog mjesta je svojevrstan šok. Prizor Cigića kako skaču po olupini stojadina toliko je zarobio V-ovo srce da se bojim kako on danas i ne pamti Našice, već samo taj kusturičevski trenutak koji nas je oboje ostavio bez teksta.



Krenuli smo nazad na zapad, trbuhom za kruhom.U Kutjevu, lijepom ali pustom mjestašcu, niti jedne jedine restauracije ili konzervatorskog odjela na vidiku. Okrjepu smo pronašli tek u Požegi, koja je lijepa i zaslužuje svoj post, svoje slike i svoj dignitet. Koji zasad nema, što zbog političara, što zbog toga jer su meni krepale baterije u aparatu.

Do slijedećeg izleta i novih spoznaja zaključujem tek jedno.

Našice su novi Daruvar.

Pozdrav od
E.