Vjenčanje je dan o kojem maštaju isključivo žene. Muškarcima to nije toliko bitno. Logično. Ipak mi najčešće puno više profitiramo ulaskom u bračnu zajednicu. Neizmjerno se veselim danu kada ću vidjeti nečije prljave gaće i čarape po podu. A i dignutoj zahodskoj dasci se veselim, posebno nakon godina i godina pravih znanstvenih elaborata između mene i mog brata, na temu „Što je bilo prije, spuštena ili podignuta daska?“
Pizdarijice, reći ćete. OK, a sati i sati sasvim solidne i upečatljive boli pri porodu? Nemojte mi sad kako su djeca blagoslov, pa da nisu nitko ne bi rađao. Ali nije to moj najveći strah. Ono čega se najviše bojim, a rijetko se spominje, je onaj moment kada porodiljni završi, vraćam se na posao i prvi dan vodim dijete u vrtić.Mojoj mami je trebalo 20ak godina da mi prizna kako se mjesecima osjećala kao obično govno jer me ostavlja tamo, te da bi u tom trenutku bila rado odalamila svakoga tko joj spomene emancipiranost. Da, želim raditi. Ne iz nekih cosmo razloga, nego mislim da bih kao domaćica postala noćna mora za sebe i svoje bližnje.I zato mi treba osoba koja će znati zašto moram raditi, a zašto mi je toliko teško voditi dijete u vrtić. A ne treba mi osoba koja još i prije svega toga izjavljuje gluposti poput 'vjenčanje je ionako bitnije ženama'. Jer mogu samo zamisliti kojim će me sve uspješnicama zasipati u braku. Zadnji primjerak na koji sam naišla po novinama je stanoviti Stipe Marić, zaručnik Ive Majoli.Ona hoće veliko vjenčanje, spektakl, a on bi radije malu i mirnu svadbu, ali „taj dan je ionako sve podređeno Ivinim željama“. Ne žimku. Je li to normalno? I je li normalno da to meni nije normalno?
Ja još uvijek živim u zemlji snova di se ljudi žene jer oboje to jako žele, gdje zajedno planiraju vjenčanje, onakvo kakvo oboje hoće, ne robujući ni prijateljima ni rodbini ni okolini uopće. A toga skoro uopće nema.
I zato ne volim vjenčanja. Čak ih izbjegavam. Znam, odvratno. Ali previše mi je to sati da bih glumila da mi je ludo i nezaboravno. A i volim živjeti u nadi da će moje (ako do njega dođe) biti drugačije od tipičnog:
' jako dugo smo skupa/nismo dugo skupa ali postoji obostrani interes/ona je trudna – pa se ženimo. Zovemo SVU rodbinu, što više ljudi više poklona. Nije nevažan ni faktor ega – neka selo vidi da sam i ja udana, netko je i od mene napravio poštenu ženu! Da, velika vjenčanja su skupa, ali to ionako plaćaju roditelji. Nema veze, dignut će kredit. A pokloni i lova idu nama, mladencima. Ja, kao mlada, dižem se tog dana već u 6, jer me čekaju manikiranje, pedikura, depilacija, možda i solarij? Zatim je na redu frizura, koja se radi par sati. Od frizerki iz svoje zgrade sam saznala da kosa mora biti masna da bi frizura (pogotovo frizura za vjenčanje) bila postojana. (nemam pojma što je postojana frizura ali trovremenski taft je ostavio traga i ja koristim tu riječ kad god mogu) Tu masnu kosu mi dignu, natapiraju, nafeniraju, nafrčkaju one špagete što mi padaju niz lice. Sve dobro nalakiraju i nageliraju. I onda me našminkaju.Jako. Ofkors, u isto vrijeme prelistavam Milu, Gloriju, Tenu i Moju tajnu, komentirajući najbitnije članke iz istih. Odlazim kući sa tim tornjem na glavi i oblačim vjenčanicu.Ne jedem, jest ću kad budem udana žena – i to previše...Za vjenčanicu je poželjno da ima što više čipke, jastučiće na ramenima i da što više sjaji. Dobro dođu i čipkaste rukavice. Moji gosti polako dolaze, mama ih dočekuje, nudi pršutom i sirom i bocka im onaj aranžman (mini hrvatska zastava, mini grančica i mini nekakvo kičasto smeće) na košulje, sakoe, majice, kreacije – valjda da bi svi dobili osjećaj zajedništva, pripadnosti. Uskoro stižu i njegovi svatovi.Po mene.Pa me oni kupuju.Od mog tate. Za lovu.
Mala digresija:

Toliko o tome. Idemo dalje. Sa svatovima stiže i osoba koja drži barjak.Ta osoba se često i napije.Povraća.Slomi barjak. Izgubi barjak. Naganja sa barjakom kumu u 4 ujutro jer "mu ne da".
Svatovi stižu u crkvu. Ja ulazm, šetam do oltara, puna sebe. Pozvala sam i par bivših prijateljica,onih koje su me ogovarale, rugale se mom celulitu ili se upucavale mojim dečkima.Još uvijek su neudane. he he, neka gledaju, neka puknu od zavisti! Ja sam svoga čouka našla, a di su one?
Dolazim do mladoženje. Malo mu je sve nepoznato jer se krstio/pričestio/krizmao tek prije neki dan. Tata je poludio kada je čuo da nije vjernik, pa smo to sredili u par dana - tata je dobar sa svećenikom pa nije morao na vjeronauk.A i sam je rekao da je vjencanje u crkvi nekako romanticnije.
Kraj mene je moja kuma, jedina žena čija je frizura još postojanija od moje, a outfit joj prelazi granice dobrog ukusa. Naime, vide joj se gaćice. Interesantan je to fenomen, na 90 % rvackih vjenčanja kuma izgleda kao trećerazredna kurva.(da, jesam, i ja sam bila kuma! u hlačama, doduše)
Nakon sklapanja braka slikamo se sa svećenikom. Kraj oltara.Iza oltara.Ispred oltara.Malo poviše oltara. Sami. Sa roditeljima. Bez roditelja sa djecom. Sa djecom i prijateljima.Ljubi nas u obraze 500 svatova.Izlazimo iz crkve, gdje cijeli foto session prolazimo još jednom. Kamera nije baš dobro ulovila izlazak iz crkve, pa izlazimo još jednom.
U koloni auta prolazimo gradom i stižemo u restoran.Barjak se vješa na počasno mjesto, nema veze što će ga kasnije netko pogoditi tortom.Svi zajedno pjevamo Lijepu našu, zatim molimo Očenaš - što čini lijepu protutežu činjenici da ćemo za otprilike 2 sata i nešto sitno skakati na najžešću cajku. I biti neumjereni u jelu i piću.I griješiti bludno, u autu na parkingu. I sasvim sigurno nekoga stjerati u materinu.
Mladoženja i ja idemo od stola do stola, dijelimo neke zamotuljke u mrežici sa našim imenima i datumom vjenčanja.Slikavamo se sa svima. Nakon nekih sat vremena i 500 podijeljenih zamotuljaka sjedamo, konačno. Mladoženja odvezuje kravatu, ja ovlaš skidam cipele s nogu - jer su mi već fino natekle.
Slijedi predjelo, pa ples. Tu smo još svi normalni. Frizura mi je postojana. Zatim glavno jelo, pa ples.Tu se već muški love u nekakva kola i pokazuju vrlo čudne oblike male bondinga, a mi cure sa strane plešemo jedna sa drugom, kao djevojčice na rođendanu u 4.osnovne. Frizura mi više nije postojana, a kovrče su mi opustile. Zatim dolazi i desert, nakon kojeg slijedi the ultimate zabava - skidaju se košulje, cijuijuče se, vrte se marame u zraku, pleše se u kolu ili vlakiću, nema više niti jedne postojane frizure, a mladoženja je na nečijim ramenima. Muzika se također mijenja. U fazi 1 još smo na legitimnim i općeprihvaćenim hitovima, u fazi 2 već smo u svijetu konja vranih, lažljivih sela i ljudi, razbijenih čaša, gena kamenih, vjetrova sa raznih planina, a u fazi 3 smo praktički u 9. krugu pakla: ili cajke ili opasno koketiranje sa cajkama, uz sljedeća objašnjenja:
"Ne volim narodnjake ali 2, 3 pjesme su mi stvarno u redu.
Nije ovo narodnjak nego stara narodna pjesma - to nije isto."
Da, svi su oni još i muzikolozi.
Par sati kasnije, dijeli se kava, dvoje djece spava na stolicama, par odraslih spava pod stolom.Meni se šminka razlila do obraza, cipele sam davno izula i digla noge na drugu stolicu. Frizure više nema, u ovoj fazi izgledam kao netko tko je pobjegao sa silovanja. Mladoženja se drži sa 2 najbolja prijatelja i pjeva nešto tipa 'a jaaaaa ko da ga vidim još i saaaaaad.....'. Kuma upražnjava seks u wc-u sa nekim bivšim kojeg je tu srela, a žena od kuma nakon 16 rakijica otima mikrofon pjevaču i časti nas svojom ultra long verzijom pjesme "Milo moje". Nakon 20ak minuta natezanja za mikrofon, mladoženja joj prilijepi šamar. I tu je vjenčanju kraj. Mladoženju vode na hitnu, jer ga je kum odalamio i slomio mu nos, ali nema veze.
Ionako je to vjenčanje važnije nama ženama:)