Malo duža ali lijepa priča!
Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete
našli su se na
jednom skrivenom mjestu na Zemlji. Kada je Dosada zijevnula
treći put,
Ludost je, uvijek tako luda, predložila: "Hajdemo se igrati
skrivača! Tko se
najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima." Intriga je
podigla desnu
obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala:
"Skrivača? Kakva
je to igra?" "To je jedna igra", započela je objašnjavati
Ludost, "u kojoj
ja pokrijem oci i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete.
Kada
završim sa brojanjem, polazim u potragu i koga ne pronađem, taj
je
pobjednik."
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje. Sreća je
toliko
skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada ništa nije
interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila
protiv
skrivanja, a i zasto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju,
svi
pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je
zapravo mučilo što
on nije bio taj, koji se sjetio predložiti igru. Oprez nije htio
riskirati.
"Jedan, dva, tri." počela je brojati Ludost. Prva se sakrila
Lijenost, koja
se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se
popela na
nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na
vrh najvišeg
drveta. Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje se
sakriti jer joj
se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih
prijatelja. Ljepota je
uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je
provirivala kroz
pukotinu drveta. Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a
Sloboda u
dahu vjetra. Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za
sebe! Laž se
sakrila na dno oceana (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast
u krater
vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.
Kada je Ludost izbrojavala 999.999, Ljubav jos nije pronašla
skrovište jer
je bilo sve zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je,
prekrivši se
prekrasnim pupoljcima.
"Milijun", zavikala je Ludost i započela svoju potragu.
Prvu je pronasla Lijenost, iza najblizeg kamena.
Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a
Strast i Požuda
su iskočile iz kratera od straha.
Slučajno se tu nasla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebičnost
nije trebalo
niti tražiti. Sama je izletjela iz svog savršenog skrovista
koje se pokazalo
pčelinjom košnicom.
Od tolikog traženja Ludost je ožednila, i tako u kristalnom
jezeru pronasla
Ljepotu. Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla
odlučiti za
skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve. Talent u
zlatnom klasju
žita, Tjeskobu u izgorenoj travi, Laž na kraju duge (laže,
bila je na dnu
oceana), a Zaborav je zaboravio da su se uopće ičega igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm
i svaki vrh
planine i kada je vec bila bijesna, ugledala je ružičnjak.
Ušla je među
ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela
udarati po
prekrasnim pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je
trnje
izgrebalo Ljubavi oči.
Ludost nije znala što učiniti. Pronašla je pobjednika,
osjećaj nad
osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa. Plakala je i molila
Ljubav da joj
oprosti i naposljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i
pomagati joj.
Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjecajima, ali ostala
slijepa, a Ludost
je prati gdje god ide.
|
