| < | srpanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Komentari da/ne?
Opis bloga
moja dusa i srce
evo samo za tebe ovako nesto, mada mi se i ne svidja ali eto
pisem ti pjesmu iz srca
jer drugacije ne znam
bila bol ili sreca
srcu uvjek inspiracija
rijeci same kao na traci
iz mene teku
i papir napune cijeli
kako da srcu zapovjedim
kada ono zeli nesto reci
ni mozak vise ne slusa
jer osjecaje sputa
a ono vise ne zeli pod staklenim
zvonom da zivi
vec glasno vice i stalno se buni
pa kako onda da mu zapovjedim
kad tako je slatko a i lijeci
vici srce moje ja cu da te pratim
a drugima kojima smeta.....
pa znas i samo da za njih nema "lijeka"
oni i dalje zive zatvorenih ociju
i sami sebe u ponor bacaju....
uf eto samo zato sto si ti to trazila, ali inace ajme pa na sta to lici
nocas kada sklopim oci
dusu cu nebu poslat
sve tajne njemu cu otkrit
i sa zvijezdama se stopit
one ce mi biti poput
sestre i brata a nebo ce biti nasa majka
u narucje svoje ono ce me primit
i dusu moju tad svojom ucinit
kao svaka majka ono ce najbolje znati
sto treba ucinit da moja dusa opet pozeli zivjeti
grlit ce me njezno vjetrovima ludim
kisom ce svojom moju dusu okupat
a sunce ce zamolit da mi energiju vrati za bolje sutra
puteve ce moje mjesec obasjat
a zvijezdice sjajne na povratak zazvat
oprostit cu se s njom
i njezno je poljubit
kao znak zahvale osmijeh pruzit
sa bracom svojom tijelu pohrlit
i novi pocetak mu ponudit
s osmjehom na licu tog jutra cu se probudit
jer ona ce me dalje kroz zivot vodit
i njezno kao i svaka majka na mene pazit
lutam prostranstvima svojim i pustam da me misli, osjecaji vode tamo gdje zele. bacaju me s jedne strane na drugu, ko u nekom vrtlogu stiscu me sa svih strana i plase. aaaaaaa zelim pobjeci ali ne pustaju me, sve jace me lome, guse, drobe. prepustam se, neka me uzmu, neka rade sto zele, nemam se snage vise opirati, bjezati. tu sam i ovaj puta slusam, osjecam, zelim. recite, pokazite sve sto zelite!!! odjednom sve se smiruje, disem punim plucim i osjecam se zivom. svakim udahom u meni se budi zivot, kao da sam tek progledala, boje su tako predivne i osmijeh ponovno titra na licu mom, zvukovi su smirujuci,opijajuci, nema ni straha vise, osjecam svaki svoj misic, cijelo tijelo. pa ja sam ziva. sa tom spoznajom tonem sve dalje i dublje. cijeli moj zivot mi se pred ocima odigrava, sve opet prozivljavam svaka bol, patnja, sreca..., svaki osjecaj izaziva drugaciju reakciju. NE, ne ja to ne zelim, ne, ne mogu, pustite me.......aaaaaaa....... borba, opet ta prokleta kocnica, ne mogu tako vise pustam neka boli, neka me slomi ali ne mogu ovako vise, boje su opet tu i oni zvukovi su uz mene, eto ga opet na platnu igra poznati film, ali ovaj puta gledam, pratim, osjecam. aaaaaa previse boli, ne mogu, zelim bjezati,zatvaram oci mozda nestane, trpim, vristim, koliko boli, razdire me, ne mogu disati,kocim se, treperim... osjecam da je netko tu i njezno me grli, glas koji govori da se ne bojim, smirujem se i gledam pustam da traje uz novu snagu, sigurnost njenog glasa koji mi daje tu snagu i mir. siba me bic oluje moga zivota, griju me njezne zrake moje srece svi osjecaji su ko jedno postali. pokusavam ih zadrzati u sebi ali oni zele van,spremni su da izadju a ja im ne dam. drzim ih vezane zatvorene ali opet njen glas koji me bodri, podrzava i njezno grli kao povjetarac miluje. ohrabljena zatvaram oci i prepustam se vjetu neka bude sta bude. iznenada sve je nestalo, zasljepljujuci bljesak, zaglusujuca buka, snazna eksplozija, bol, sreca, tuga, suze, smijeh sve to odjednom izlazi, sto se vise prepustam to su udari jaci, ne mogu se vise oduprijeti i pusatm. gorim, treperim, tijelo mi lebdi, bruji sve, bezbroj boja, buka koja slama trga me, razdire i odjednom mir, sve je nestalo, boli vise nema, boje opet veselo titraju, zvukovi tako umirujuci, mir koji se osjeti i onaj glas koji me vodi, koji me tako smiruje, ja bezbrizno tonem u san...
sreca je nestala i tuga me obuzela
carstvo mi u tamu pretvorila
mene u narucje svoje prigrlila
opcinila me svojim carima
i zarobila duboko,
duboko odakle se ne vide zelena prostranstva i plavi beskraji,
gdje je sve bez spona
zelim vristati da me cuju
ali glas ne izlazi
samo tisina kao najbolji prijatelj uz mene stoji
i obavija me velom njeznosti u nadi da cu ostati
zaboraviti zelena prostranstva, plave beskraje i zievot bez spona
cuva me , pazi i polako i neprimjetno ukrocuje moju neobuzdanost
i zelju za povrsinom
vezali me vezali jer drugacije nisu znali
sputali m oja postojanja,
odbacili moje cari
i golu u svijet me poslali
jer su me se bojali
stoljecima me mrzili
vijekovima izbjegavali ali jedno nisu znali
dusu su mi ostavili tako me ojacali
i moje slabosti u vrline pretvorili