Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
srijeda, 30.03.2016.
Hrvatsko bajoslovlje 11
Jakšin dah – vjetar borove šume Stribor (Borna)
Jednom se tako Svebog Jakša našao sam na mitskoj planini Viter. Na visokim vrhovima Viter planine Priroda je plesala ne bi li zabavila Sveboga, a on je zadivljen tim plesom gromoglasno povikao: 'Ovo je mjesto mojega rođenja!' Glas Sveboga odjeknuo je kroz jutarnju maglu milujući oblake koji pritiskahu strmine brda.
Od ove božanske snažne miline čak je i Vrijeme zadrhtalo, a onda se iz tog besmrtnog božanskog daha ovijenog mirisom jagode rodio snažan crvenkasti bog vjetra Borna (Stribor). Naoruža se Borna kao krv crvenim mačem što mogao je dodirnuti pijesak, ali i Zvijezde. Mač što fijukao je kroz lišće, ali i klasje žita, mač što donosio je san, ali i javu. Bio je to mač što postao je plod iz sjemena vječnosti Života.
Ponese tako Bornu, snažnoga i mladoga vjetrovitoga, sina Jakšinog, srce u šumu mirisnoga bora srebrenog. Tu Borna, kod tri usamljena bora, usred šume na proplanku ugleda šumsku vili Boranu. Predivna i bajna vila sjedila je na otpalim iglicama stogodišnjih borova i češljala svoje duge bujne kose.
Jedre i bujne grudi su joj nadizale košulju, ljepota žarila krv, a kosa dodirivala zemlju. Boranina kosa Borni zanese srce, a sitne jutarnje kapi rose orosiše njegovu dušu. Tu rodi se ljubav iznenadna i vječna, pa u toj šumi 's tri bora' Borana zanese i porodi sina. Jugomira (Josipa po Athumanunhu), ljutog i oštrog, silnog i upornog momka, obasutog zlatom, čijeg se daha bojahu ljudski heroji, ali i bogovi.
Vidje tada Svebog Jakša da ljubav Borne i Borane briše sve osjećaje praznine, usamljenosti i nemira i utemelji on Istinu u tvrdom kamenom gradu Vjetrogradu u kojem se još i danas u duhu svemoguće ljubavi dodiruju plavetnilo i kamen ...
U prvom trenutku Hastatus nije uspio uvjeriti 'kneževsku braću' o potrebi pokretanja seobe kojom bi ti Hrvati pomogli njegovom caru u borbi protiv Avara, jer knez Klukas ovako je ogovorio Hastatusu: 'Sada trebamo razmišljati o Kozarima, Sikulacima i Pečenezima, a ne o Avarima. Bez obzira što smo ih danas otjerali, oni će opet provaliti, a već sam dobio poruku naše istočne braće Meha da su te horde već pljačkale njihova sela i počinile mnoga nedjela i nebrojena zla ...
Nitko ne zna kako bi se sve završilo da se odjednom nije pojavio neki starac s malenim dječakom koji je čvrsto stiskao ruku starca. Kneže, ovaj starac želi govoriti s tobom i tražiti pomoć od tebe. Najavio je župan Držiha starca. Tko je on i što doista želi od mene Držiha? Ne znam kneže moj, govor mu je slavenski, nešto je različitiji od našega, ali lako se razumije, po nošnji bih rekao da je slična našim susjedima Slavenima što obitavaju oko Dnjepra i Buga, ali kaže da dolazi iz krajeva što međe ga dvije rijeke Sava i Drava.
Starac napokon bi izveden pred 'kneževsku braću', pa on odmah stane pričati strašne priče o zlodjelima što čine ih strašni Avari. Grozne patnje i muke trpi svijet u koji su oni stigli, jer avarski konjanici u svome bjesnilu čak 'trgaju' djecu s majčinih grudiju i bacaju ih psima ... Hastatus primijeti kako su se oči kontesa Tuge i Buge napunile suzama, a lica su im postala blijeda ...
... istodobno, najmlađi knez među braćom odjednom skoči i izvuče svoj mač glasno vičući:'Ta moramo ih uništiti! Nije bilo dosta što smo ih od podvislanskih ravnica otjerali, a sada muče naš svijet i našu braću Slavene! Ta naši su to ljudi, a riječ im je ista kao i naša ... ostali hrvatski ratnici odjednom stanu glasno negodovati i izvlačiti svoje oružje, jer bilo je očito da se u ovim ratnicima odjednom probudio potiskivan i prikrivan ratnički nagon, barem do sada ...
| < | ožujak, 2016 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...