Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
subota, 20.02.2016.
Magla Avalona
Dame (gospe) od Jezera
Kako bi otkrio Tajne maglovitog otoka Avalon, Athumanunh ga prvo mora pronaći, 'detektirati i pozicionirati' u tom Strašnom i Nezamislivom Vremenu. No, još prije nego ga počne tražiti Athumanunh mora biti siguran hoće li ga tražiti na jezeru ili na moru!
Nije li se već bezbroj puta Athumanunh izgubio u 'maglama ljudskog sjećanja', zar bi možda uopće bilo čudno da se to ne dogodi i ovoga puta? Dakle, Athumanunh nije bez veze napisao i sam sebe nahvalio epitetom: 'stari heroj bez imena i mitski pravednik' ... Athumanunh je u svojim koračanjima, kroz Tajne što dobro su skrivene, ali i vrlo jednostavno vidljive, postao pozoran i sumnjičav u isti trenutak.
Zato će Athumanunh jednostavno, kao i za Atlantidu, Hyperboreyu ... i Avalon zapisati: Zašto bi to uopće morao biti otok? Zar dječak u kojem se probudio čovjek, nije onaj isti dječak koji zauvijek živi u svakom čovjeku (Athumanunh se ispričava ljepšem i nježnijem spolu i opetuje po tko zna koji put – za Athumanunha pojam čovjeka je nedjeljiv te su i muškarac i žena jednostavno ljudi, pa je muškarac čovjek isto kao što je i žena čovjek)
Dakle, ako je Athumanunh u svojim koračanjima uvijek tražio i zauvijek će tražiti ideal ljepote i pravednosti, baš kao što bogovi uvijek traže red i svijetlo, zašto Avalon ne bi bio nešto poput – savršenstva, ideala! Koliko li je samo puta do sada Reyamanunha zbunila Athumanunha svojim poimanjima stvari, pojava i događaja na 'malo' različitiji način od Athumanunha. Ma zamislite samo, Reyamanunha magle Avalona vidi kao nešto svijetlo, lijepo, božansko ... a Athumanunh? Athumanunh u toj 'maglici' ipak traži misteriju, tajnovitost, zagonetku neku skrivenu ...
No, dobro vratimo se mi ipak priči o Avalonu. Dakle, Camelot je bio 'rezerviran' za hrabrost i viteštvo, Okrugli stol za 'najbolje među najboljima' jednostavno Athumanunh će zapisati – za muškarce (one koji nikada ne plaču – možeš misliti samo). Gdje bi onda trebao biti 'ženski Camelot', pa jednostavno na Avalonu! Doista u mitološkoj priči i je tamo.
Taj čarobni otok, zemlja cvijeća i voća (jabuka), mira i čistoće, korisnosti (znanja) i ozdravljenja (iscjeljivanje) koji čovječanstvu služi ljepotom i dobrotom ... mora biti ženski ideal, ideal kraljice.
Usput, zašto naziv 'avalon'? Stari keltski 'aval' prevodi kao jabuku, a u tom 'negostoljubivom krajobrazu' u tom 'strašnom i nezamislivom vremenu' jabuka je najotpornije i možda jedino 'mnogobrojnije' voće, a ako Athumanunh malo bude i 'luckast' sam presjek ploda jabuke 'simbolizira' nešto ... (ups, neću dalje, nastavite sami ...)
Avalonom besprijekorno vlada Dama od Jezera, odnosno božica ljubavi, svjetlosti, snage, mudrosti i ljepote, a pomažu joj 'devet sestara' redom imena Morona, Mazoa, Glitonea, Glitena, Clitona, Tyronha, Thitisha, Tetida i pazite sad – Morgana! ...
| < | veljača, 2016 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...