Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

subota, 19.12.2009.

Athumanunhova Tajna i Legenda

Khepher – strašni pustinjski lovac Deserthye

Dakle, idemo onda negdje od sredine kraja od mjesta, ili trenutka kada se zvijezda Hawalandha pomakne za slijedećih 30 stupnjeva i nađe se u odnosu na tajnovitu planinu Wyghen na oko 240 stupnjeva na smjer sjevera. Na tom mjestu, u tom položaju Zvijezda Hawalandha ulazi u zviježđe Pustinjskog lovca (Khepher) u kojem su opet dvije sestrinske sjajne zvijezde. (Ako se bolje pogleda to su zapravo nama poznata Mala kola.)

U davno prije propalom kraljevstvu Deserthye, koju pregaziše i uništiše mnogobrojni odredi Hladnih vatri što žare i pale tim Strašnim i Nezamislivim Vremenom, Vremenom što nastupi odmah nakon što su i posljednji Slavni gradovi, što sjećaše se još uvijek Atlantide, uništeni, a prema kazivanju drevnih Sychytha, još nešto umiješalo se da bi spriječilo Legendu koja je počela biti živa.

Legenda na kamenu Wyghenha zapisala je da se zapravo radi o strašnim odredima Xurha, koji u bitki negdje iza Tamne strane Mjeseca, uništiše civilizaciju Xawyaraca. No, ako se zvijezda rodi i ako obasja božanskog 'Zvjezdanog ratnika', što bi opet moglo odgovarati slijedećem znaku zodijaka Sychytha (strijelcu) kojeg oni za Alanđane nazvaše Martysh (Nebeski vitez), baš kao njihovi potomci 'Hladne vatre' i Xurhy su počeli bilježiti poraze.

Dakle, po kazivanju Sychytha Xurhy (Oni koji su jeli ljude) pali su s Neba oboreni božanskom vatrom i sakrili se u podzemlju. Baš poput te mitske bitke iza Tamne strane Mjeseca, što zapodjenuše je Xurhy sa svojim vječitim i zakletim protivnicima Xawyarcyma, na Nebu se opet sve ispremiješalo i više ništa nije kako bi trebalo biti.

Na zemlji sve živo osjeća blizinu i dolazak strašne Anybeathe koju već prije najaviše mitski vjetar Actyalan i njezina misteriozna sestra, tajnovita Athumazyha. Dani su sve kraći, drveće i biljke gube lišće (osim srebrenog bora koji se još više srebri, prkosi i skriva nešto tajnovito i opasno u svojim šumama u kojima tijekom mjeseca Vjetrovnika nestajahu najelitniji odredi Alanđana koji su znali da je samo sigurnost Zimskog bedema i njihova nazočnost na njemu sigurna garancija da će se zvijezda ipak roditi).

Tako u tom opasnom i strašnom jedanaestom mjesecu Alandyarnyca, mjesecu kojeg Alanđani nazvaše Snježnik, počinju padati prvi 'Bijeli snjegovi' koji će prekriti i sakriti alandske strašne ratnike sve do onog trenutka kada će se zvijezda Hawalandha opet roditi na mjestu gdje treba biti i obasjati 'Njega' što prkosno i ponosno stoji ispod nje na visokim planinama tajnovitog Wyghenha.


na Zimskom bedemu tisuće najelitnijih alandskih ratnika s najvećom pozornošću čuvalo je 'Ono' što je bilo iza njega

(Athumanunh će vas upozoriti da se sjetite da sjemenka zakopana u zemlji započinje tajnovitu pustolovinu koja će je dovesti do proljetnog buđenja) Upravo zato Alanđani se ne boje Shonshonha (Smrti), jer njih poput sjemenke štiti debeli snježni pokrivač. Ako se zvijezda Hawalandha rodi za njih će sve opet imati smisla, a ako se ne rodi onda više ništa nije ni važno.

Dakle, Sychythe su bili uvjereni da su Alanđani shvatili da njihova eventualna pogibija na Zimskom bedemu zapravo znači novi život. Okolnim narodima pak nikada nije bilo baš potpuno jasno zašto su se ti strašni alandski ratnici smrzavali na samom rubu 'Poznatoga svijeta' i zašto su oni tako gorljivo i tako pozorno branili, tako ljubomorno i tako uporno čuvajli mjesto do kojega se doista nikada ni ne bi mogla probiti ni jedna vojska tog Strašnog i Nezamislivog vremena.

Ipak, Alanđani su oduvijek i zauvijek bili tu, teško oklopljeni, potpuno naoružani i spremni na borbu do posljednjeg, samo da bi … kako su to Sychythe zapisali u kamenu Wyghenha: ' … opet vidjeli Zvijezdu Hawalandha i 'Nekoga' ispod nje.'

Jata mitskih Enhu-ptica, što ponosno lete nad tim beskrajem vrišteće tišine, zapravo su siguran znak beskraja života i dalekih horizonta spoznaje o neuništivosti života što pokloniše ga Bogovi Okolnim narodima koji zbog neopreznosti zaboraviše na opasnosti koje se kriju u nesnošljivosti prema drugima, o nepriznavanju različitosti, pa opet neoprezno tako probudiše ljudsko prokletstvo što ogleda se u užasu i teroru što izazvaše ga opet probuđene Hladne vatre koje su već jednom Bogovi bacili u strašan ponor Zaborava.


Dyngho vođa čopora divljih alandskih polarnih vukova i Andraghonh Alanđanin jednostavno su uživali u zajedničkim lutanjima kroz ledena prostranstva Sylenca uvijek praćeni i ljubomorno čuvani Vitezovima vjetra i velikim čoporom snježnih vukova koji bi jedino tada napuštali obronke Wyghenha

Ovdje će Athumanunh stati i nastaviti sutra, no, poradi boljeg razumijevanja, što se to istodobno drastično događa ispred samog Zimskog bedema, Athumanunh će ispisati još manji dio priče, priče koja se odnosi na događaje tih trenutaka kada Vitezovi vjetra nisu s ostalim ratnicima nego sjede u nekakvom tajnovitom polukrugu oko vatri koje su gorjele tih pet dana Alandskog Alandyarnyca.

}{ poseban dio }{
… Iako je predivne dyadonskhe kontese ništa nisu pitale, Sonsyrey odjednom osjeti silnu želju objasniti im svoj iznenadni smijeh: 'Gledajte, gledajte i divite se prijateljice moje! Jedino nad nebom Sylenca, a nigdje drugdje, ne postoji ništa sličnije i ništa ljudskije. Jedino ovdje lete jata 'enhu' ptica praznim i šutljivim nebom koje se nadvilo nad ovom plimom zore koja se tek treba roditi. Tamo je, tamo je On! Tamo u tim prostranstvima sanja On svoje plave i čiste dječačke snove. On je tamo ljubomorno i pozorno čuvan od najboljih ratnika koje je ikada zapamtilo ovo naše Strašno i Nezamislivo Vrijeme.

Te najbolje ratnike pak nadzire i zapovijeda njima moćan savez 'tridesetorice' kojeg oni svojim imenom nazvaše 'Khtehapatine', a stvoriše ga u ona najstrašnija doba u sam Osvit Vremena, u doba Alantanunha, kada su Bogovi tukli tešku bitku na Tamnoj strani Mjeseca s Hladnim vatrama, koje su tada nosile ime koje je zabranjeno izgovarati. Da se nije On stavio na čelo tog moćnog saveza i pomogao Bogovima, tko zna kako bi sve završilo. Nesebično je On pomogao i našim bajnim vilama Charyzmamha, a one su ga tada izdale. Vile Charyzmhe lako su se za svoju izdaju iskupile na bojnom polju Herofahlha, a kako ću ja?' Sonsyreyne oči opet se napune suzama, ali je tada utješi kontesa Woanha, zapovjednica amazonskih kontingenata na otoku Skartarys:


ovladavši 'vjetrovitim jezikom' i spoznavši napokon Tajnu princeza Toplih mora Južnih postala je alandska Snježna kraljica pred kojom su po prvi put otvorena tajnovita vrata Kawamadhe

'Princezo moja, nemoj plakati! Moje su Skartaryankhe pronašle Njegov grad. Princezo moja, taj grad kao da spava u Njegovom krilu, jer nekakva ga čudna svijetlost obasjava u ovo nevjerojatno i prekrasno jutro.' Sada se Sonsyrey obrati i njezina zapovjednica Zabranjene doline, najmlađa među Dyadonkhama, predivna Laynha, vršnjakinja Sonsyreyna:

'Kakav je to šum vjetra, princezo moja? Taj zvuk vjetra, kao da ga ja razumijem, kao da ga čujem, kao da govori da će nešto opasno stići sa Sjevera?' Sonsyrey se opet osmjehne i utješi svoje kontese: 'Nemamo razloga za strah prijateljice moje. Još od trenutka kada smo prešle Armaghedonhu Krilati jahači Unakasovi nas motre i stalno nas prate, a Paskine Šumske patrole svuda su okolo nas. Da su nas namjeravali zaustaviti učinili bi to mnogo prije, a sada kada čujem šaputanje Actyalana: 'benunh gem bah, nut murh abeb shesh medhu' … sasvim sam sigurna!'


tajnovita i misteriozna ledena prostranstva Sylenca napokon su Sonsyrey postala potpuno razumljiva, Ona je spoznala zašto i koga to skrivaju te snježne, mračne i tajnovite šume, zašto šute i skrivaju se čak i opasne zvijeri ako On to tako želi

Kontesa Sandrha, prva među amazonskim kontesama Dyadonhe i zapovjednica Palminih leptirica, posebnih odreda Amazonki Dyadonkhy, koje čuvaju Sonsyreyu u amazonskom gradu Drymhu, a koja je i sama djelomično ovladala jezikom alanđana, (najvjerojatnije uz pomoć pukovnika Unakasa prema kojem sve teže skriva osjećaje), sada se nemalo začudi:

'Sonsyreyo, princezo moja, kojim si to jezikom progovorila? To nije alandski, ja ne razumijem ni riječ od ovoga što si nam kazala.' Sonsyrey je na veliko čudo svojih dyadonskyh kontesa sada prvi puta pokazala da razumije i jezik strašnog vjetra sjevernog, vjetra Actyalana i Andraghonha.

Nitko, pa čak ni Vitezovi vjetra, ama baš nitko osim Andraghonha i Actyalana nije razumio ovaj 'vjetrovit jezik' kojim su njih dvoje komunicirali tijekom njihove međusobne neobične igre u prostranstvima ledenog Sylenca, a sada iznenada tim jezikom progovorila je i Najljepša među Palminim leptiricama …
}{}{}{}{}{}{}{}{}{}{

<	prosinac, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...