Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
petak, 18.12.2009.
Athumanunhova Tajna i Legenda
Legenda o Alandiji
Dakle, u slijedećim danima Athumanunh će napisati još jednu priču koja će pobliže objasniti Legendu o Alandiji, ali ta priča možda bi se nekima mogla učiniti i poznatom, a ako pak ne, jednom i tu priču objasnim. U toj priči koja će početi sa strašnim pustinjskim lovcem Deserthye kojeg Alanđani nazvaše jednostavno Khepher, nastavit će se sa nebeskim vitezom imena Martysh, te Sjevernom Zvijezdom naziva Raykha, a koja zapravo zaklanja Zvijezdu Hawalandha, preko Zviježđa što ga Alanđani nazvaše Bulman, da bi napokon priča završila sa strašnim vatrenim raspadom alandskog naziva Nemeysolh.
Tog zadnjeg dana alandskog kalendara Alandhyahrnyca, mjeseca Zimnika, u noći koja pada bez Mjeseca, a na Nebu bi se trebala vidjeti samo zvijezda Hawalandha, Zlo će još jednom pokušati spriječiti Dobro da djeluje. No, na Nebu je sve opet kako treba i mora biti, a Sychythe su po prvi put sasvim sigurni da Zlo sada više nema nikakve šanse, pa zato ovako zapisuju u kamen tajnovite planine Wyghen:
'… Onda jedne vrlo hladne noći, neobične i nezamislive 'Svijetle noći', u ono doba, doba 'Bijelih snjegova' koji su počeli padati nošeni hladnim vjetrom Actyalanom. U tim neobičnim i nezamislivim 'Svijetlim noćima' padale su i hladne kiše Shakazeye. Tiho, pa onda još tiše, a zatim najtiše, iznenada i niotkuda počeli su padati gusti i obilni 'Bijeli snjegovi' koji dolaze kako bi još jednom pomiješali i sakrili legende koje su 'Hrabri narodi' odavno već znali, ali ih nikada nisu razumjeli do kraja. Iznenada i niotkuda, baš kao i 'Bijeli snjegovi', ničim izazvani, ničim potaknuti, iz tajanstvene šume Mynechyz, onako kako su to uvijek i činili, pojavili su se mnogobrojni odredi teško oklopljenih ratnika ogrnutih u predivne nebesko plave ogrtače.
kakvu to misterioznu Svijetlost vide Sychythe iznad tajnovite planine Wyghen
Tihi poput sjena, nečujni poput tmine noći što ih je zaklanjala i skrivala, kao prethodnica nečeg još mnogo misterioznijeg, moćnijeg i još opasnijeg, oni su mirno jahali svoje plemenite snažne konje. Kišu i snjegove koji su padali ti strašni i šutljivi ratnici nisu ni primjećivali. Oni su iznenada porušili sve mostove koje su na divljoj rijeci Hesperaskhy sagradili, napustili su sve svoje gradove, koje su svojim imenima nazvali i krenuli u mračne i tajnovite šume Kayonash, a potom još dalje, do još mračnijih i još opasnijih šuma Mynechyz.
Hladni vjetar Actyalan stao je tući bez milosti za ikoga, a strašna magla Anybeatha svojim je maglama potpuno sakrila visoku planinu Wyghen. Ledeni dah strašne Athumazye ledio je dah snažnih konja i teško oklopljenih ratnika, a onda je napokon Noć rasula svu svoju tamu i otvorila sve svoje odaje i tako je još jedna duga i beskrajna noć zavila u tamu tajnovite šume Srebrenog bora koje su od samoga 'Osvita Vremena' čuvale tajnu o tom Strašnom i Nezamislivom Vremenu u kojem su ratovi uništili i posljednje Slobodne gradove i zauvijek izbrisale nadu 'Onima koji su koračali uspravno …'
koga su to čekali u noći Tanghatanunha ti najbolji ratnici, ratnici što ih Vrijeme nikada prije zapamtilo nije, da se pojavi ispod Zvijezde Hawalandha, tko se to pridružio usred polovice noći Stargatanunha Vitezovima vjetra? Sychythe, ti mudri i simpatični starci, uz tajnovit smiješak ovako su odgovarali: 'Sjene, davno prije izgubljene Sjene, pridružile su se Vitezovima vjetra' (jesu li to možda iste one sjene što Vitezovima vjetra ukradoše zle Hldne vatre?)
No, nitko više ne zna i ne razumije zašto je Legenda ovdje naglo prekinuta. Izgleda da su u tom trenutku Sychythe vidjeli još nešto (ili nekoga) što je oduvijek nedostajalo da bi Legenda mogla postati stvarna … no, ne da izgleda, nego je zapravo tako i bilo. Netko se pojavio ispred neosvojivog Zimskog bedema Alanđna kojeg su oni branili najelitnijim odredima, ratnicima koji su se danima i noćima smrzavali teško naoružani i oklopljeni na samom rubu tog Poznatog Svijeta, na mjestu do kojeg nikada nije mogla stići niti jedna vojska, ali Alanđani su ipak bili tu riješeni i spremni boriti se i izginuti redom, jer iza Zimskoga bedema spavao je ogrnut plaštevima tajnovitih Noći i obasjan svijetlom milijuna Zvijezdi, upravo ON!
Koga su to Sychythe vidjele ispred Zimskoga bedema, kome su to Alanđani otvorili vrata bedema i što je to bilo i nedostajalo cijelo vrijeme, pa da bi Legenda postala stvarna … sutra.
| < | prosinac, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...