Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

nedjelja, 13.12.2009.

Athumanunhova Tajna i Legenda

Naxyrh – katastrofa zbog koje je potonula Atlantida i uništeni Slavni gradovi

Dakle, jednom godišnje, a i više puta ako je bilo potrebito, sastajali su se kraljevi Slavnih gradova u gradu Prozirnih sjena da bi na miran način riješili nastale nesuglasice i probleme. Prije te mirne rasprave kraljevi iz Slavnih gradova pili bi iz zlatnih pehara vodu prožetu miomirisima najrjeđih cvjetova koji su tada rasli i cvali. Taj napitak bio je nazvan 'nektar Bogova' (ovaj napitak bezbroj puta spremale su Amazonke Alanđanima u znak zahvalnosti nakon njihovih mnogobrojnih bitaka koje su ti 'Ledeni ratnici' tukli za njih) i trebao je označiti zajedničko nadahnuće svim kraljevima koji su nakon ispijanja 'nektara Bogova' utonuli u san.


kada se Svijet počeo rušiti u groznici Zla, što su ga izazvale Hladne vatre, Vitezovi vjetra stanu 'Nešto' ili Nekoga' grozničavo tržiti. U početku svi Okolni narodi pomislili su da traže svoje izgubljene sjene, no, oni su zapravo tražili 'Njega', jer napokon su spoznali tajnu – On je ogrnut ogrtačem Noći, ali je istodobno i obasjan svjetlom milijuna Zvijezdi. 'On' je zapravo 'Mračni vitez Svijetla' koji će ih u zoru Hawladha okupiti na mitskom bojnom polju Herofahla povesti ih u posljednju bitku gdje će Dobro napokon pobijediti Zlo

Ujutro bi svatko od njih ispričao svoj san. Na kraju kralj iz grada Prozirnih sjena pokušao bi donijeti zajednički zaključak s kojim bi se svi ostali tada trebali složiti. Bio je to blagoslov božanstva koji se dugo slijevao na Atlante baš poput rijeke koja je tekla iz planina prema gradu Prozirnih sjena obavijajući grad Prozirnih sjena nekakvom mističnom koprenom.

No, razvojem materijalnog bogatstva napokon je dovelo do kobne reakcije. Razvojem bogatstva rasla je i razvijala se osobnost, a s osobnošću razvijala se i oholost i žeđ za vlašću. Upravo ova oholost i žeđ za vlašću najveći je zamah dobila kod četvrte podvrste Atlanta. Bila je to rasa Helakhty (Hladne vatre – po Athumanunhu) koji su bili mješanci Balanmungovaca i ostalih Atlanta.

Bila je to rasa blijedo-žućkaste puti. Helakthy su svoja kraljevstva razvijali na područjima MU. Usporedno s njihovim kraljevima razvijalo se i njihovo svećenstvo, odnosno, Crni magovi koji su se počeli baviti Crnom magijom. Ta Crna magija suštinski se razlikovala od Bijele magije koju su razvili Bijeli magovi Balanmungovaca.


'… Bit će to brojna i velika vojska na čijem će čelu stajati On, brižljivo okružen i ljubomorno čuvan od moćnih i bitkama vičnih Vitezova vjetra. Da, djeco Wananunhe, bit će to moćna vojska probranih junaka koja će se hrabro ogledati sa silama Zla koje su već jednom, a davno prije Osvita vremena, doživjele svoj poraz na bojnom polju Herofahla …

… Eh da, djeco moja, On, miljenik vjetra, Spavač ispod pijeska, On! Jedino On može zaustaviti Prozirne sjene Hladnih vatri koje se već danima okupljaju na bojnom polju Herofahla, a znajte On je već tu, a ovamo Ga je dovela nitko drugi nego Wyxenha. Ta predivna princeza Toplih mora Južnih, djevojka u čijim žilama teče najčistija krv amazonskih mitskih vila Charyzmhy, napokon nam Ga je dovela u Wananunhu …'

Tako dok Bijela magija djeluje u skladu s Božanskim, Crna magija doziva u pomoć niže sile i nagone. Helakhtyski kraljevi poželjeli su gospodariti, pa su odlučili osvojiti cijeli Svijet i pokoriti sve svoje susjede. Prekršili su savez i bratski dogovor Slavnih gradova. Uveli su Žrtvu krvi i umjesto 'nektara Bogova' pili su krv ubijenih životinja. Helakhty su prekinuli božanski hijerarhiju i okrenuli je naopako. Tako su oni umjesto sa silama odozgo sklopili savez sa silama odozdo, pa je tako nastala i prva organizacija Zla na Zemlji. U toj organizaciji Zla svatko je želio uništiti onoga drugoga, svi su ratovali protiv svih, a carovale su zavist, zloća, zloba, strah i nasilje.

Crni magovi ne samo da su surađivali sa štetnim silama, već su razvijali i nove opasne sile, pa su misli Crnih magova ubrzo postale i njihovi tiranini. Grade se i niču crni hramovi u kojima se obožavaju monstrumi, nemani i još uvijek živi pterodaktili koji proždiru ljude, a ljudi su prisiljavani da obožavaju i njeguju kult osobnosti tirannina.

Tako Čovjek postaje tiranin, muškarac traži od slabijih (žena, starci i djeca) da mu postanu robovi i da ga obožavaju. Žena Muškarcu postaje sredstvo tjelesnog užitka, pa se strahovitom brzinom razvija seksualna mahnitost. Pojavljuje se poligamija i ljudska je vrsta spremna na degeneraciju. Bogataši u hramove stavljaju svoje likove od orihalka, zlata i bazalta (slike i kipove), pa traže od siromašnih i slabijih da ih obožavaju.


''… u trenutku kada je princeza Toplih mora Južnih napokon ovladala 'vjetrovitim jezikom' kojim su pričali Andraghonh i mitski vjetar Actyalan, rodila se nova Zora, neko novo svitanje, neka nova Svijetlost za sve Okolne narode koji su čvrsto stajali na bojnom polju Herofalha i napokon stasali u Hrabre narode …

'… Nazočni ratnici zbunjeni i umorni od stalnih napada Hladnih vatri, odjednom podignu svoje tupe i nezainteresirane poglede, a onda se visokim kamenim bedemima prolomi žamor koji završi tihim šaputanjem sve dok napokon jedan od njih malobrojnih koji su ostali na bedemima ne upita u nevjerici: 'Kako ti to znaš starče da je On već stigao u Wananunhu? Gdje su ti njegovi mnogobrojni odredi i zašto nam već jednom ne pomogne zaustaviti Hladne vatre?'

Stari se Intosh tajnovito osmjehne: 'Zaboravili ste Legendu koju su vam pričali vaši djedovi. Sjetite se, pokušajte se sjetiti … kao ruža bit će crven pijesak Wananunhe, a sva živa bića izgubit će svoje sjene. Pogledajte pijesak je već danima crven kao ruža, a pogledajte gdje su vam sjene!

Doista, ratnici Pustinjskog naroda stanu tražiti svoje sjene, ali uzalud! Ništa više u Wananunhy tog trenutka, ni jedno živo biće Pustinjskog grada Cardhalana, više nije imalo sjenu, pa čak ni visoki kameni bedemi i kule više nisu bacale sjenu na crveni pijesak … sjene su izgubili i ratnici Hladnih vatri, te je i njima napokon postalo jasno da će doživjeti prve poraze, jer 'Njezina' Svijetlost napokon je obasjala 'Njega' koji je danima bio nevidljiv i spavao je ispod pijeska – Zlo je plamtjelo, vrištalo i stenjalo, a zamahom 'Njegovog' mača vrtjelo se u teškoj agoniji poraza koji mu je nanijelo Dobro što poput bljeska osvijetli tisuće i tisuće ratnika bojnog polja Herofahla …

Svima je napokon Tajna postala vidljiva i svi su je tog trenutka istodobno spoznali – Ispred Dobra, a nasuprot Zla stajao je On! Andraghonh, spavač ispod pijeska, kako Ga je zapamtila legenda Pustinjskog naroda, dječak Nebomšetač, kako su Ga vidjeli i nazvali mudri Sychythe, Razigrani dječačić, kako Ga pamte Hrabri narodi, Gospodar rata i bitaka kako pak su Ga zapamtile same Hladne vatre …

… Bio je On Svijetlost, koje se boji zlo carstvo Tykanderoghe, bio je On Nada, koju čeka moćno kraljevstvo Hyperareye. Pod Njegovim nogama kretao se strašni vjetar Actyalan, a u Njegovom dahu spavala je strašna Athumasya, u Njegovim očima nazirala se opasna Anybeatha. Bijaše velika Njegova snaga i moć koju su Mu poklonili Bogovi sa Zvijezda, a upravo Oni su Ga i poslali da pomogne Onima koji su u Praskozorje Vremena pomogli Bogovima u borbama na bojnom polju Herofhala.

Bio je On posljednji među posljednjim velikim ratnicima koji su bili potomci najplemenitije rase ljudi koji su nekada davno prije nastanjivali Zemlju …''

Čak su se pojavili i posebni svećenici koji su provodili obrede obožavanja tih izopačenih kultova ličnosti. Svemoćni proroci, egoizam, anarhija i ostala slična zla uzimaju maha cijelom Atlantidom i Atlanti su napokon prisiljeni da se podijele na dva tabora. Oni koji su ostali vjerni staroj tradiciji okupljali su se u Slavnim gradovima oko svojih kraljeva, ali su ubrzo postali tek manjina, jer je velika većina prihvatila mračnu religiju Hladnih vatri.

Rat je bio neizbježan i osjećao se svuda, u zraku, u vodi, na zemlji, pod zemljom, a Atlantida postaje pozornica strašne borbe između Crne i Bijele magije. U tom strašnom ratu Hladne vatre zauzmu grad Prozirnih sjena, pa prvobitna kultura i civilizacija Atlanta počinje nepovratno propadati. Prokletstvo Naxyrh uzdrma napokon i savez Slavnih gradova, a kult Krvi napokon potisne kult Sunca. Crna magija odnese pobjedu nad Bijelom magijom, te nastanu velike seobe naroda. Sve se ispremiješa i katastrofa napokon, nakon strašne bitke, nazvane po Athumanunhu, 'Bitka iza Tamne strane Mjeseca', započne, a iza nje uslijede još neke u određenim razmacima.

Evo, to je po Athumanunhu uvod u potonuće Atlantide i propast Slavnih gradova te početak za njegove priče, zapravo, priče iz Omytreye (osvita vremena), Balanmungha, Shaenhuthe (snaga nebeske mitske ptice) i Legende o Alandiji u kojima se, samo na Athumanunhu svojstven način isprepliću mitologija, legende, misterije i tajne.

<	prosinac, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...