Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
nedjelja, 29.11.2009.
Athumanunhova Tajna i Legenda
Legenda i Tajna skrivena u magli priča koje je ispremiješao vjetar Sjeverni, vjetar Ledeni, a napisao ih Athumanunh
Atlantida, Slavni gradovi, Alandija, Zlo i Dobro, Svijetlost, Bogovi i Zvijezde, Okolni narodi što tek trebaju postati Hrabri narodi, Amazonke i vile Charyzmhe, Vitezovi vjetra, propala kraljevstva, Wananunha zemlja žeđi, Ona i On koji su kao dijete i plač, pa jedno bez drugoga zapravo i ne mogu, Sychythe i magovi Hyperareye, te stalno sveprisutna Tajna u kojoj zapravo živi Legenda, pa pobogu o čemu nam to piše ovaj Athumanunh što izabra to neobično ime da bi maštao o Skrivenim i Izgubljenim svjetovima na 'blogu' koji bi trebao opisivati mitologije?
Pitanje je to koje je postavila polovica vas koji ovo ovdje čitate, a druga polovica jednostavno je pomislila – još jedan 'smušenjak' koji nema što raditi, pa piše 'bedastoće'. No, svatko ima pravo na svoje promišljanje i mišljenje, a što to zapravo Athumanunh piše, po prvi put sam Athumanunh će pokušati i objasniti ovdje, ali opet samo na sebi svojstven način. Idemo onda nekim redom.
Onda kada se Sedam promijenilo u Osam – tajna koju znaju Vitezovi vjetra
Bilo je to i počelo je to u ono 'Doba kada su Bogovi postali Ljudi' i obitavali su među Njima. Na onoj strani najudaljenijih uporišta Vremena i Prostora, Oni (Vitezovi vjetra) Divlju rijeku pregaziše i utemelje Svoj Grad (Asgrad) koji imenom Svojim nazvaše.
Usred hladnog Sjevernog Prostranstva (Sylenc) uspnu se na Goru visoku (Wyghenh), posjedaše u tajnoviti krug, ogrnu se svojim plavim plaštevima i zapališe vatre. Sjedili su tu Danima strpljivo, Noćima osluškivali zvukove pozorno i čekali da se napokon Iskonska Tama izlije iz Ničega i uobliči u Beskonačnost.
ledeni snježni kristal ili Zvijezda Hawalandha kriju tajnu vitezova vjetra
Onda pak, kada se napokon rodila zvijezda Hawalanda Bogovi su postali Ljudi i Ljudi su postali Bogovi. Sedam je sjajnih Zvijezda tada na trenutak posudilo Osmoj Zvijezdi sjaj. Sedam se promijenilo u Osam da bi napokon postalo Jedan, pa opet Sedam koji se mijenja u Osam koji postaje Jedan.
Legenda je slobodno mogla započeti i započela je. Od tog trenutka Legenda je lutala s Njima tim Strašnim i Nezamislivim Ledenim prostranstvima sve dok se napokon nisu skrasili u Plavetnom Snu, jer Njihovo Vrijeme skoro je došlo, ali nikako prošlo.
ledena prostranstva koja je zauvijek prekrio snijeg i okovao ih led (krajobrazi Sylenca), mjesto Zimskog bedema, mjesto je i gdje je Legenda počela živjeti
Ovako su Oni koji znaju (magovi Hyghlandherha) opisali Veliku Tajnu drevnom narodu Sychytha. Athumanunh je jednostavno među sedam postojećih Zvijezdi (Velika kola, Mali Medvjed sa Sjevernjačom, Cefej, Kasiopeja, Perzej, Kapela, te blizance Kastora i Poluksa, ubacio svoju Osmu Zvijezdu (Hawaland).
Kada se te Zvijezde spoje pozorno u njihovom sjecištu postavi se Zvijezda Hawalanda, a potom se konstruira fini kristal snijega čije stranice diraju ta Zviježđa. Zapravo to je Zimsko Nebo koje su Alanđani vidjeli tijekom pet Svetih dana mjeseca Zvijezdoroda Nakon kojih je i Njima počela Nova Godina.
Asgrad, grad Vitezova vjetra koji oni svojim imenom nazvaše, središte je Zimskoga bedema koji se prostire ispod tajnovite planine Wyghenha, grad je to koji čuva Tajnu Vitezova vjetra
alandska zimska ruža (chroyha sanhatha) procvjeta samo jedan dan u godini, a mjesto gdje ona cvjeta poznato je samo Andraghonhu koji ponekad te ruže poklanja Sonsyrey i time ionako tajnu Tajnu čini još tajnijom
(nastavak - Naxyrh – katastrofa zbog koje je potonula Atlantida i uništeni Slavni gradovi, drugi put)
subota, 28.11.2009.
Legenda o Alandiji
Amazonski ratovi Wakyzashy - Otočje Galerya
… dok se alandska flota Symerya hitro približavala otočju galeryskyh Amazonki, u najvećem gradu otočja, u drevnom Andunyumhu, razjarena skupina amazonskih žena stane udarati rukama Sonsyreyu i trgati joj odjeću. Ubrzo je Sonsyreya bila obnažena do pojasa, na veselje ratnika iz Sywolykyh prekomorskih odreda.
No, sada odjednom nastane muk među Amazonkama. Na lijevom ramenu Sonsyreye bio je tetoviran leptir u sunčanom krugu, a to je pak bio pradavni znak vila Charyzmhy. Ovaj znak mogu i smiju nositi samo amazonske carice.
Nekoliko starijih amazonskih žena obrati se svojoj kneginji Dunhy za pojašnjenje: 'Ti si nam rekla da je ona obična varalica koju su nam podmetnuli Hyperareycy, a odakle onda ta oznaka na njezinom ramenu?' Dok je Dunyha i sama iznenađena šutjela, Sonsyreya iako potrgane odjeće prkosno odgovori:
'Neka vam božica Yryskha bude u pomoći! Ja sam kćer Nemesydyna, princeza Dyadonkhy i čuvarica Zabranjene doline. Sve to ovoga trenutka nije ni važno, jer vi ste nepromišljeno izazvale gnjev 'Ledenog naroda' i zauvijek pregazile obećanje vaših baka dano na bojnom polju Herofahla. Zaboravile ste da su baš oni zbog svoje odanosti vilama Charyzmhama na sebe navukli bijes i prokletstvo 'Prozirnih sjena' i 'Hladnih vatri', a sada ste vi dirale u ono što im je najsvetije i najvrjednije. Prevarile ste ih i zbunile svojim brodovima i pomogle njihovim protivnicima da se dokopaju Njega. Mitski je 'Spavač' ranjen, a oni su poniženi. To vam sigurno neće oprostiti niti zaboraviti. Ranom zorom kada njihovi strašni ratni brodovi pristanu uz obale Galerya za vas milosti neće biti.'
u pećini Alanchet Sonsyrey je otkrila Andraghonhu tajnu Čarobnih vrtova, a on je njoj otkrio davno prije zaboravljenu tajnu – Što se to dogodilo na bojnom polju Herofhalha
Sada se jedna od starijih kontesa obrati Sonsyrey: 'Zar nam ti to pričaš o davnim legendama kojih se nitko više ne sjeća, djevojko? Objasni nam, djevojko, ako si doista našega roda kako tvrdiš, zašto si ti onda bila u njihovom taboru, a ne u svojoj palači i zašto bi oni napustili svoja ledena mora i miješali se u naše zakone?'
Sonsyreya odgovori: 'Vi ste doista zaboravile na naše zakone i na naše stare legende. Nisu li baš vile Charyzmhe obećale 'Ledenim ratnicima' zaštitnicu iz svojih redova? Razmislite, zašto sam ja 'Spavaču' pokazala 'Čarobne vrtove' Zabranjene doline i zašto su njihovi odredi bili tako daleko dolje na jugu, tko ih je tu poslao i koga su to oni čuvali?' …
------
Alandski flotni sastav, koji je predvodila velika zapovjedna galija i zastavni admiralski brod alandske ratne mornarice imenom Sonsyrey, u pratnji četiri velike krstarice imena Askanyha, Ryanha, Altemyrha i Axyha koje opet prate alandski najbrži razarači imena Axy, Apy, Antex, Amaroy, Atenyx, Antirey, Asky i Awex, odjednom se pojavio na ulazu u dyadonskhu luku grada Altamyre.
Iznenađeni dyadonskhy branitelji luke i grada uplašeni i zbunjeni pojavom ovako snažnog flotnog sastava Alanđana, užurbano su posjedali položaje i ukrcavali se na svoje male ratne brodove. Svi ovi potezi bili su očajnički pokušaji, a da su kojim slučajem Alanđani namjeravali napasti Altemyru, ovi mali ratni brodovi Dyadonkhy ne bi imali doista nikakvog izgleda. Naime, ako veliku alandsku admiralsku galiju prati osam razarača i četiri krstarice onda je na njoj sigurno i On, a ako je On tu, onda su tu i najbolji alandski mornari i alandski ratnici.
zelenooka Dyadonkha kontesa Sandrha, najvjernija pratiteljica Sonsyrey, spoznala je dio tajne uz pomoć alandskog zapovjednika 'Krilatih jahača' mladog pukovnika Unakasa
Nikada do sada ovaj flotni sastav Alanđana nije ulazio ovako duboko u vode Dyadonhe, a mlada zapovjednica luke Dayanha prepoznala je neke od brodova. Uočila je dva već prije slavom ovjenčana razarača Alanđana Antex i Awex, te strašnu krstaricu Askhanyu na kojoj je bio zapovjednik kapetan Masharan, drugi čovjek alandske ratne mornarice i zapovjednik flotnog sastava Neshy.
Strah je vladao dyadonskhym bedemima, a nelagoda se zavukla u srca dyadonskhim ratnicama i ratnicima. 'Smirite se! Ostanite svi mirni i bez naglih pokreta, ne pokazujte svoje oružje! Na admiralskom brodu Alanđana ne vidim borbenu zastavu i izgleda da nas ipak neće napasti, ali ostanite svi na položajima, iako protiv njih nemamo baš nikakvih izgleda. No, očito je da poradi nečeg drugog uplovljavaju u našu luku. – smirivala je Dayanha svoje ratnice i ratnike.
Alandsko brodovlje zauzme poseban složaj u luci i stane bacati sidra. S brodova se stanu iskrcavati ratnici Alanđani. Sada pak Dayanha primijeti da su neki od razarača i krstarica dosta oštećeni, a na ratnicima primijeti polomljene oklope i potrgane pancire. 'Čini mi se da su maloprije vodili neku strašnu pomorsku bitku. Njihovi brodovi čvrsto su građeni, a ratnici su im izuzetno hrabri i izdržljivi tijekom bitke. Još uvijek se sjećam bitke na Skartarysu, tamo su nas za nekoliko sati potpuno porazili i pregazili. Sva je sreća da su nam naklonjeni, ali bilo bi bolje da siđem i vidim što ih je navelo da uplove u našu luku.' – šapne Dayanha jednoj od svojih kneginja pratilja …
Amazonke otočja Galery nisu prepoznale 'Legendu' te su svojim nepromišljenim potezima probudile Zlo koje su donijeli amazonski ratovi Wakyzashy Toplim morima Južnim što oplakuju predivne obale Tykanderoghe
nedjelja, 22.11.2009.
Legenda o Alandiji
Ryandolynha – Izgubljen i Tajnoviti Svijet
Odjednom, niotkuda i iznenada podigne se vjetar topao, vjetar neobičan za to doba godine, vjetar koji je donio opojni miris koji je podsjećao na miris pokošenog sijena. Miris koji se pomiješao sa svježinom mirisa šuma srebrenog bora, šuma tajnovitih i mračnih što čuvale su tajnu veliku.
Bilo je jasno i bilo je sigurno da je Alandijom ponovno zavladao mir i blagostanje. Alandski elitni odredi već su davno prije odjahali u nepregledna prostranstva misterioznog Sylenca, no, alandske Šumske patrole ipak su se krile u svojim zasjedama ne želeći ništa prepustiti slučaju. Dok je toplo alandsko sunce grijalo sve jače, daleko na sjeveru, u sigurnosti neobičnih kula još neobičnijeg grada Asgrada, grada što davno prije utemeljiše ga Vitezovi vjetra onda kada Divlju rijeku pregaziše i svojim ga imenom nazvaše, odmarao se, okružen svojim vjernim generalima i čuvan od najboljih ratnika što zapamti ih to Neobično vrijeme, Shagan Andraghonh.
Svakodnevno lutao bi on nepreglednim prostranstvima tog neobičnog i nepreglednog prostranstva što krase ga nevjerojatni i nezamislivi krajobrazi što opet podsjećaju na ona davno prije zaboravljena Vremena. Igrao se Alanđanin s vjetrom sjevernim, vjetrom strašnim i neobičnim što već jednom prije pomiješa i ispremiješa Legende Okolnim narodima, a Vitezovi vjetra strpljivo i pozorno bi Ga pratili.
Snaga i moć kao da su izvirali svuda okolo i sve je na prvi pogled bilo normalno, no, nije baš bilo tako. Nešto je nedostajalo, nešto nježno, nešto lijepo, nešto toplo … Nedostajala je toplina Toplih mora Južnih, nedostajala je Ona. Handra, nazvaše je ti ratnici teško oklopljeni i naoružani, ratnici što pojaviše se s Osvitom Vremena, ratnici kakve još nikada prije nije zapamtilo to Neobično Vrijeme.
u gradu Tisuću piramida Ona je odlučila otvoriti vrata Tajnog i Izgubljenog Svijeta
Nedostajala je njima, ali još je više nedostajala Njemu, no, On je tvrdoglavo odbijao da je potraži iako je Ona već davno prije stavila svoje srce u Njegove dlanove i nakon svih ovih godina nadanja i traženja, u trenutku kada su oni pomislili da su On i Ona savršena harmonija, da su konačno pronašli davno prije izgubljena vrata Svijeta Neobičnog, kojeg zapamtiše samo oni najstariji, što još uvijek sjećaju se Atlantide i Slavnih gradova. No, odjednom Njegovo je srce postalo ledeno i On više nije želio vidjeti te najljepše plave oči, oči što bile su Vrata tog Izgubljenog Svijeta, pa je život Okolnih naroda opet tekao kao u polusnu.
No, onda kada su snježne pahulje zamijenile tople kiše, kiše koje su svim Okolnim narodima izgledale kao suze sa Zvijezda dalekih, počele su plave i tople alandske noći. Tišina tih toplih i plavih noći lomila je Njegovo srce i samo je trebao jedan korak pa da On i Ona, ta Svijeta dva, toliko bliska, a toliko daleka, što sanjaju Svijet nevin i čist, opet budu zajedno. Kiše, vjetar, oluje bili su ime Njegovo, ime koje je Ona izgovarala u snovima nemirnim što sanjala ih je na predivnim bijelim pješčanim plažama koje su oplakivala Topla mora Južna.
u toplim odajama palače Mynetonkhe , u gradu Vitezova vjetra, iza Zimskog bedema, Ona je razmišljala o tom Strašnom tajnovitom i izgubljenom Svijetu Sylenca u kojem se On igrao sa strašnim vjetrom sjevernim
Tako, dok je Ona osjećala ljetne mirise daleke Alandije, na Toplim morima Južnim, noć je pala na grad Tisuću piramida, a noćne ptice već su širile svoja krila, svijetla nad Toplim morima Južnim trnula su polako, ali sigurno. Onda pak jednog jutra, jutra što je osvanulo nad Toplim morima Južnim, pojavio se mudri Sychytha, Tahunah (Onaj koji zna) nazivaju ga ostali Sychythe i sigurni su da je upravo on jedan od sedmorice što poznaju Tajnu što dobro je skrivena.
Tahunah na iznenađenje svih Amazonki, usred grada Tisuću piramida, postavi neobično pitanje: 'Tko si ti Gospodarice Toplih mora Južnih? Zar si više ni ime ne poznaješ, pa ako je tako, onda nije ni vrijedno žaliti Te?! Sunce se polako gasi i zar ćeš dozvoliti da zabilježimo još jedan poraz? Koliko dugo već Ga poznaješ i koliko dugo smo Ga samo čekali, a Tvoji drhtaji sve nam govore?!'
Ona, lijepog oka plavetnog, uplakana mu odgovori: 'On je toliko ponosan i snažan i ja Ga uopće ne razumijem … izgleda da samo Zvijezde znaju kamo je nestao, a možda znaš i ti mudri starče? Možda znaju Alanđani, ali sigurna sam da znaju Vitezovi vjetra.'
Osmjeh se pojavi u kutu usana staroga i mudroga Sychythe, te nakon kraće tišine koja zavlada on progovori: 'Sjeti se Ti Svijetloga oka, sjeti se da Ti Noć mora ukrasti Dan, pa da Te Zvijezde opkole, a tada samo trebaš slijediti ritam svoga srca i Jutro će Ti pokazati tragove koji će Te odvesti na mjesto gdje je Vrijeme uhvaćeno u krošnje srebrenog bora i tamo ćeš sigurno vidjeti njihove sjene i čuti pjesme dubokih tonova.'
Najljepše plave oči koje je ikada prije zapamtilo to Neobično Vrijeme Tajni i Legendi, odjednom se razbistre i Ona gotovo vrisne od sreće: 'Znam! Znam, noćas ću ja Njemu pokloniti San! San koji će mu još ovo Jutro staviti na dlan! Noćas kada Noć bude rasula svu tamu nad tajnim odajama Asgrada, noćas kada Tama prekrije tajnoviti grad Asgrad, ja ću otvoriti vrata tog Izgubljenog i Zaboravljenog Svijeta i kad Ga napokon ugledam u treptaju oka svog, lako ću probuditi Legendu koju On već dugo sanja u tišini Sylenca …'
mračne, misteriozne i tajnovite šume srebrenog bora više je nisu mogle zastrašiti jer bila je sigurna da zna za Legendu koju On već dugo sanja u tišini Sylenca …'
subota, 21.11.2009.
Legenda o Alandiji
Sunce u doba snjegova – doba kada su ratovi Wakyzashy prijetili Okolnim narodima
Nitko nije shvatio Alanđaninove prijetnje ozbiljno. Pojavom Syvolyko – Kotyanskyh odreda, sa zapada u velikom broju pojavili su se i Araradsko – Waluzysky odredi. Sa istoka u velikom broju pristizali su združeni Anubyskho – Amaryanskho – Amazonski odredi. Posljednje su na obale zelene rijeke Mandraghonha pristigle Dyadonkhe i to u do tada neviđenom broju, a čekalo se samo na Dyasparkhe i bitka je mogla započeti.
No, ni jedan od odreda nije prelazio zacrtanu zabranjenu crtu iz Alanđaninove prijetnje, već su joj se svi u krajnjem oprezu polako približavali. Svi su razvili svoje borbene složaje i u njima ostajali oprezno čekajući na početak bitke.
Vjetar je stišavao njihove bojne pokliče, a gusti redovi ratnika nestajali su magli koja ih je skrivala od pogleda onih drugih. Onda kada je noć rasula svoju tamu i otvorila svoje odaje, padnu prve kiše i izbrišu njihove tragove. Vjetar stane tući kao da nema milosti za nikoga. Potom se spusti još jedna beskrajna noć nad šumu srebrenog bora, a tama prekrije predivne obale toplog amazonskog mora …
Tamo negdje daleko, daleko od najtoplijih mora amazonskih, nešto se stane pokretati, u početku polako, a onda uz tutnjavu poput lavine stane se valjati prema bojnom polju, prema Toplim morima amazonskim.
Bili su to snažno oklopljeni i teško naoružani ratnici, kišu koja je padala nisu ni primjećivali. Poput davno prije zaboravljenih 'Božanskih ratnika' s bojnog polja Herofhal oni su jahali u svojim bojnim složajima mirno i u tišini. Nikakav zvuk čelika ili topota konja nije se mogao čuti, nije se vidjela ni jedna zastava, ali za Sychythe je sve bilo jasno. Pozvao ih je On da zaustave ratove koji su bili na pomolu među Hrabrim narodima. Dyasparcy prvi primijete okupljanje alandskih pukovnija na Armaghedonhy, te oni odustanu od svog bojnog pohoda i vrate se u svoje gradove s tisuću piramida.
Na bistroj, zelenoj rijeci Mandraghnh Araradsko – Waluzyjskym odredima put iznenada prepriječe Alanđani. Primijetivši Alanđane Araradski ratnici postanu nesigurni i nervozni. Nisu se oni toliko bojali alandske nepobjedivosti, bojali su se što bi se dogodilo da se u bitci sretnu Haywey njihov princ i Alanđanin njegov mlađi brat.
mudri starci Sychythe, u gradu kojeg su uništile Hladne vatre, spoznali su veliku tajnu o Vitezovima vjetra
Dva brata, jedan protiv drugoga, to stane unositi nervozu u guste redove Ararađana. Za razliku od njih Alanđani ni u jednom trenutku nisu sumnjali u ispravnost odluke njihovog Alanđanina i zbog njega krenuli bi i na samog Hayweya kojeg su i sami izuzetno cijenili, ali njihova odanost Andraghonhu Alanđaninu bila je neupitna i ništa ih nije moglo pokolebati.
Araradski generali upozoravali su princa Hayweya: 'Prinče Haywey, Alanđani nas čekaju u zastrašujućoj tišini i besprijekornom bojnom složaju. To nam nimalo ne ide u prilog, a oni nas niti malo ne podcjenjuju. Čekaju nas sa svim najboljim što su ikad imali, sve su im pukovnije oklopljene i na konjima, a na krilima su im Šumske patrole koje samo čekaju Njegov znak i stisnut će nas poput kliješta. On je u samom centru okružen Vitezovima vjetra i najelitnijim pukovnijama. Složaj im je veličanstven, pregazit će nas u teškom sudaru, a mi im možemo suprotstaviti samo naše konjaništvo koje će biti lagani plijen njihovim Crnim strjeličarima koji su negdje dobro prikriveni u ovim gustim redovima, ali sigurno su tu negdje vjeruj nam! Prinče, što nam je činiti?'
Haywey je bio potpuno siguran da je sve to strašna istina i samo tiho s nevjericom promrmlja: 'Potpuno si u pravu generale Tobyase, a koju glupost ja ovdje radim!?' Zatim se princ Ararađana glasno nasmije: 'Mališan je opet u pravu! Tobyase pošaljite tekliće mojem bratu i izručite mu pozdrave i želje za dugim životom, a onda okrečite naše odrede i vratite ih u Ararad! Sve ovo nema smisla, mali zna što radi, a mi smo ispali potpuni idioti. Idem ja u Dyaspar kad sam već ovdje, izvalit ću se na suncu i piti najbolji Nektar što ga spravlja moja sestra!'
Čim su se Ararađani okrenuli iz tisuću grla Alanđana na pozdrav je zagrmjelo: 'Haywey! Shagan!' Ararađani napokon odahnu, jer shvate da ih nakon ovoga Alanđani neće napasti, a Alanđani pak se stanu okretati u i dalje besprijekornom redu stvarajući neki novi, još čudniji, ali i još opasniji složaj.
tajnu Vitezova vjetra prekasno su spoznale mitske vile Charyzmhe, ali su svojom žrtvom na bojnom polju Herofahlha ostavile nadu Amazonkama
Sve ovo pozorno su promatrali izvidnici Sywolykho – Kotyanskyh odreda i čim je to došlo do ušiju Fantoma, princa Sywolykyh, on zapovjedi uzmak i povratak u Sywoykyu. Jedino što je objasnio svojim zbunjenim generalima bilo je: 'Lud možda jesam, ali blesav nisam! Onaj prokleti Alanđanin bio je riješen uništiti vlastitog brata kojeg silno poštuje, ha, a meni bi uništio sve odrede sigurno. Ti njegovi ludi ratnici bore se poput vragova pakla, a nama je bolje vrabac u ruci nego orao na grani i ne pitajte glupost. Vračamo se pod tople skute naših žena, kog li sam vraga uopće i dolazio ovamo po ovoj kišurini za koju sam sad siguran da je njegovo maslo.'
Ujutro su na svojim položajima ostali samo odredi Amazonskog saveza zbunjeni brojem Alanđana koji su pod zaštitom noći stali frontalno nasuprot njima, a da to oni uopće nisu ni primijetili. Zastrašujuća tišina i besprijekorni složaji Alanđana Sonsyrey uplašeno prokomentira:
'Ovo nije dobro, ovo nikako nije dobro! Nije dobro za nas! Pred nama je sve najbolje što imaju ti ionako najbolji ratnici koje je Vrijeme zapamtilo. Ne vide se njihove zastave, ne čuju se nikakvi zveketi oružja i ne pjevaju svoje borbene pjesme. Jasno je da je On bijesan na mene, a njegov je bijes prešao na njegove ratnike. Jasno mi je da se On ovoga puta uopće ne šali, a to nikako ne može biti dobro. Oče povedi naše ratnike natrag prema Krunogradu! Bolje je za nas da ovu bitku ne započinjemo jer smo je već izgubili. Lijepo mi je stari Panđa mrmljao o nekakvom 'Božanskom ratniku', a ja ga opet nisam shvatila ozbiljno. No, ovaj me put ništa više neće pokolebati. Idem ravno k Njemu, idem pod njegov šator i noćas ću mu pokloniti san, poklonit ću mu tajnu čarobnih vrtova Dyadonhe. Sada mi je napokon potpuno jasna i razumljiva njihova tajna o 'Suncu u vrijeme alandskih snjegova', a sada mi je i napokon postalo jasno zašto su mitske vile Charysmhe pjevale o Njemu i zašto su raspustile svoje duge crne kose.'
posljednja od mitskih vila Caryzmhy, princeza Toplih mora Južnih, spoznala je tajnu Vitezova vjetra i odlučila je svoju sudbinu staviti u ruke Njegove
Nitko od Alanđana nije ni pokušavao zaustaviti princezu Sonsyrey. U mitskoj i tajnovitoj tišini koju su poznali samo Alanđani, dostojanstveno i ponosno su se razmicali najgušći redovi, najteže naoružani, najsnažnije oklopljeni, gusti i neprobojni redovi tih strašnih ratnika napadača, nepopravljivih lutalica i romantičnih osvajača koje je ikad prije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo vrijeme.
Sve je to potvrdilo Sonsyrey da je bilo dobro odustati od bitke s njima, jer nakon nepreglednih i gustih redova kopljanika ona je usput primijetila i dobro posložene složaje alandskih ratnika koje su oni nazvali Crni strjeličari, a sve to zbog njihovih crnih strijela koje su vješto pogađale oklopljene ratnike na spojevima oklopa gdje su i jedino bili ranjivi. Još je veća i strašnija bila spoznaja da su ti ratnici nepogrešivo i vješto gađali direktno između svojih ratnika i nisu griješili. Bilo je to nešto što ni Anubyske strjeličarke nisu mogle napraviti.
mitske Enhu ptice, nakon što je stara skitnica Vjetar zanjihao krošnje srebrenih borova, vinule su se visoko u prazno Nebo iznad plime zlatne zore koja je najavljivala da je Legenda napokon živa
nedjelja, 15.11.2009.
Legenda o Alandiji
Tajna pećine Alanchet
U nepoznatoj oblasti Wananunhe, u negostoljubivom i svirepom krajobrazu Samaratoghe, na mjestu gdje su Vitezovi vjetra izgubili svoje sjene, u stjenovitim pustijskim dinama, Panđa je otkrio pećinu bogatu vodom i nadjenuo joj alandsko ime Alanchet.
U tim davnim danima, u tim strašnim i svirepim pustinjama opetovano su gorjele čudne noćne vatre zapaljene u tajnovitim krugovima oko kojih su sjedili najbolji ratnici tog Strašnog i Nezamislivog Vremena kojeg su se još samo stari Sychythe sjećali. Oko tih vatri sjedili bi oni ogrnuti u svoje ogrtače, motrili nemirnu igru plamenih jezika i pozorno osluškivali zvukove noći, a onda negdje oko ponoći zapjevali bi svoje neobične pjesme u dubokim tonovima, a njihove izgubljene sjene tog trenutka plesale bi okolo njih.
Pustinjskom narodu postalo je jasno da su se konačno vratili, baš kao što su im davno prije i vile Charyzmhe obećale. Našli su Ono što su tražili, a s njima su stigle i prve hladne kiše Shakazeye. Sychyte su im kazivali i objasnili da se ti ratnici još uvijek sjećaju Osvita Vremena i moćnog kraljevstva Atlantide…
U tamnim dubinama pećine Alanchet, na mjestima gdje sunčeva žega još nije doprla, tiho je žuborio izvor svježe i čiste vode. Andraghon otkopča remenje koje je pridržavalo njegove oklope, skine svoju pancirnu košulju, a Sonsyreya koja ga je promatrala iznenađena uzdahne: 'O boginjo blaga! Gdje si ti to bio Alanđanine? Sav si izudaran i pun modrica. Legni tu pored izvora da ti operem i izmasiram te strašne modrice!'
Bez riječi, ali s puno pozornosti i nježnosti, Sonsyreya je svježom i čistom vodom ispirala Andraghonovhe modrice, a potom stala razmazivati amazonski melem za rane koji je izvadila iz svoje malene kožnate torbice. Andraghon se opusti i osjeti da mu melem i nježni dodiri Sonsyreye potpuno odnose umor i bol, naglo se pridigne i snažno zagrli Sonsyreyu te joj nježno poljubi. Sonsyreya prihvati poljubac te to dvoje ostanu u strasnom i nježnom zagrljaju.
'Oh, Alanđanine, osjećam da gubim razum s tobom! Ne mogu više bez tvojih dodira, a svake mi noći ulaziš u snove i obojiš ih tim svojim bojama koje samo ti razumiješ. Dopusti mi noćas da ja tebi poklonim san, a umjesto mekih jastuka ja ti nudim svoje dlanove. Dopusti mi da uživam u tom tvom tajnovitom pogledu koji rasipa ovu noć u prekrasan dan, dopusti mi da slušam ritam tvog srca, molim te Alanđanine dopusti mi da uživam u tvojoj blizini …'
Andraghon se nasmije i nježno privije mladu amazonsku princezu na svoje grudi, a vani uz tajnovite vatre koje su gorjele u tajnovitom krugu oko kojih su sjedili Alanđani, stane se buditi prekrasno jutro uz sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples. Tog trenutka najstariji među njima počeo je pričati Pustinjskom narodu priču koja je išla nekako ovako:
'Tamo negdje daleko, tamo gdje valovi oplakuju obale Alandije … rađa se novi dan, novo svitanje, nova zora, ispod plavog plašta kojeg su načičkale nemirne Zvijezde … jer velika je snaga i moć koju su Mu poklonili bogovi sa Zvijezda u sam Osvit Vremena, tog Strašnog i Nezamislivog Vremena, kojeg se još samo Najstariji sjećaju …?
Onda pak se začula tiha pjesma koja je postajala sve glasnija, a vani se podigao vjetar neobični, vjetar koji je stao nositi pijesak Wananunhe, pijesak koji je bio crven poput ruže i star već polovicu vremena. Bio je to trenutak kojim je započelo sve za 'One koji žele dobro', ali i trenutak u kojem je završilo sve za 'One koji žele zlo'.
Doista, tog su trenutka Alanđani odjednom ustali i prošaputali Tangathanunh, a zbunjeni Sychythe su tog trenutka ugledali Baharanunhu – Onu koja lebdi u zraku, Pustinjski narod napokon je vidio – Wyxenu – Onu zbog koje padaju kiše Shakazeye, a narodi Amazonha ugledali su Amandhu – Onu koja pleše među Zvijezdama …
Wyxenha, Handrha, Amandha, Baharanunha, Sonsyreya, Shangrha … tisuću imena princeze s Toplih mora Južnih
subota, 14.11.2009.
Legenda o Alandiji
Mitske vile Charyzmhe, Pustinjski narod i Alanđani
Dobro, a zašto onda zadrhtiš svaki put kada čuješ Njegovo ime, kaži nam princezo Wyxena? Davno prije Intosh nam je pričao o predivnoj princezi s Toplih mora Južnih. Stari je Intosh oduvijek govorio da će On doći i sa sobom dovesti vjetar, a vjetar će dovesti kiše sa sjevera koje će natopiti Dedhland, tu prokletu zemlju žeđi. Gledaj princezo nije baš sve bilo uzalud, ovo jutro se budi bez sunca, a noćas smo slušali pjesmu 'Onih koje smo zaboravili'. Njihova pjesma pjevala je o ovom jutru i o tome da će s ovim jutrom nestati i žeđi. Ako su to stvarno Vitezovi vjetra, u što više ne sumnjamo, pa ako oni pjevaju o Nečijim snenim plavim očima, onda legenda postaje stvarna.
Ti si ta tajnovita princeza s Toplih mora Južnih, pa zato slobodno skini tu masku samoće, jer više nas ne možeš prevariti. Ti osjećaš snagu ljubavi, a On ima vatru u žilama i napokon je tu. On je danima već u zemlji Wananunhy, pa zbog toga i svi osjećamo ovu okrjepljujuću vodu u ustima. Iako si ti svoju crnu kosu do sada uspješno skrivala pod naslagama pijeska to Ti više neće poći za rukom jer s njim je došao i vjetar koji Ti već danima mrsi tu predivnu crnu kosu, a koju si svih ovih dana uspješno skrivala od nas.
Sada se princeza Sonsyreya konačno prestane izvlačiti i prizna: 'Istina je sve što si rekao starče. Alanđanin je već danima u Wananunhy, a tko bi se sakrio generalu Paski i njegovim ratnicima. Sjetite se prije nekoliko dana one iznenadne i neobične pješčane oluje. Nije ona bila slučajna, sve je to Paskino djelo. Jedino je tako mogao pretražiti sve vaše šatore i uvjeriti se da sam se kod vas sakrila, a da to vi niste ni primijetili. Ipak, na trenutak je postao neoprezan jer morao je biti siguran da sam to ja, a to je bilo dovoljno da ga uočim u oblaku pijeska…
… O, predivna princezo Wyxeno, pa zašto nam onda ne učiniš tu čaroliju i pokažeš nam konačno 'Spavača ispod pijeska', tog kako ga Ti nazivaš, Alanđanina? Danima mi Ga tražimo, a noćima osluškujemo, ali uzalud, Njega nema!' – upitnim pogledima i riječima zamoli jedan od Pustinjskih ljudi Sonsyreyu.
anubyskha streličarka, mitska vila Charyzmha koja se borila uz Vitezove vjetra na bojnom polju Herofhalha
Sonsyreya pogleda prema oblacima koji na trenutak prekriju sunce i tada mirno i tiho progovori: 'Noćas ne smijete spavati, već pozorno promatrajte nebo gdje se ono spaja sa zemljom i kad primijetite neobičnu svjetlost, tamo će sigurno biti On! Još prje nego se rodi dan povest ću vas u njegov pustinjski tabor i pokazat ću vam vašeg 'Spavača'.'
S prvim zracima sunca Sonsyreya povede desetak muškaraca iz sela Pustinjskog naroda prema mjestu gdje bi se trebao nalaziti 'Spavač ispod pijeska'. Kad su se dovoljno približili mjestu za koje je Sonsyreya bila sigurna da je to mjesto na kojem su se utaborili Alanđani, ona da znak da sada moraju biti jako oprezni i šutljivi, jer Alanđani su nepredvidljivi i posebno sumnjičavi, a i naročito opasni ako je sa njima On.
Sonsyreya primijeti šatore napravljene od maskirnog platna u boji pijeska. U samom središtu tog malenog šatorskog naselja sjedilo je nekoliko ratnika ogrnutih u sive plašteve gotovo identične platnima šatora. Sonsyreya prstom pokaže prema većem kaktusu i prošapuće:
'General Kalhant je na straži, a to znači da je u taboru i sam 'Spavač' (Andraghonh), jer jedino tada stražu preuzimaju osobno Vitezovi vjetra. Pogledajte onaj dim, to je general Panđa sa svojom lulom. Ako Panđa mirno puši lulu onda 'Spavač' još uvijek spava. Desno od Panđe je najopasniji Vitez vjetra general Zumah, vječito na oprezu, a sad je i on previše miran, što opet govori da se 'Spavač' još nije probudio. Onaj pored zastave sigurno je general Amaksos, ali ja sam nabrojila samo dvadesetak budnih i nemoguće je da ostali spavaju, pa to bi …'
Iznenada, odjednom, u trenutku, pijesak oko Sonsyreye i Pustinjskih ljudi stane poprimati ljudsko obličje. Opasno bljesnu oštrice, a tišinu prelome zvižduci alandskih zvučnih mačeva. Svih desetak princezinih pratitelja oštricama oružja prikovana su za zemlju, a princezu jedan od prilika iz pijeska snažno podigne sa zemlje i pod vrat joj smjesti bodež.
dyadonskha ratnica, plavokosa mitska vila Charyzmha
Kako se Sonsyreya otimala, kapuljača ogrtača spadne joj s glave, a njezin napadač odmah je pusti i ustukne. Bio je to general Tonino. 'Koliko puta sam Ti samo rekao, zaštitnice naša, da se ne prikradaš našim taborima, nego da odmah kreneš prema glavnom ulazu i to otkrita kako bi Te mogli prepoznati, ali Ti baš ne slušaš i stalno provjeravaš naše reflekse. Imaš sreće što mi je taj Tvoj graciozan hod poznat, jer jedino Ti, predivna naša princezo, ne ostavljaš tragove u pijesku.'
Ozbiljnog, ali i lica koje je odavalo osmjeh, mašući prstom obrati se Sonsyreyi general Paska. Sonsyreya se neočekivano osmjehne i snažno zagrli Pasku koji to nije očekivao i malo ga zbuni: 'Normalno, kako sam opet to zaboravila i propustila! Paska nikada ne spava, pa njegov je Shagan u taboru. Ovi dobri ljudi su sa mnom i slobodno ih pustite!'
Kao po zapovjedi Alanđani vješto sklone svoje oružje te se redom blago i dostojanstveno naklone princezi uz prethodno otkrivanje lica koje je bilo prikriveno tankom svilenom tkaninom. Zbunjenim i uplašenim ljudima Pustinjskog naroda Sonsyreya stane predstavljati redom Alanđane, Vitezove vjetra: Generali Munsy, Scetapy, Omhopy, Kybah, Todakh …
Kad se pojavila u taboru Alanđani joj polete u susret, a onda Sonsyreya očima stane tražiti. Stari Panđa joj uz smiješak pokaže rukom prema šatoru, a Sonsyrey upita: 'Smijem li Ga probuditi?' Panđa se sada glasno nasmije: 'Nitko od nas to ne smije, ali Ti si nešto drugo djevojčice.' Sonsyrey poleti u šator, ali se još brže vrati uplašena i zbunjena : 'Panđo, njega nema u šatoru!' Alanđani se skamene, Panđi ispadne lula, a onda gromoglasan smijeh. Svi se okrenu.
Poput djeteta koje je uspjelo u prevari smijao se Andraghonh. Alanđani odahnu, a stari Panđa odmah mu zaprijeti prstom: 'Samo se ti igraj dječače, a kad mi srce prestane kucati bit će ti žao, jer nećeš više imati koga tako plašiti, a ti Kalhant spavaš ili si slijep kod očiju, kamo gledaš, zar sve ja moram sam! Samo mi treba da u ovoj prokletoj pustinji izgubim tog dječaka, sve bih vas tada … Andraghonh zagrli i smiri riječima starog Panđu: 'Nemoj se ljutiti dobri prijatelju na Kalhanta. On je odradio svoj posao i odmah me je primijetio, ali ja sam mu signalizirao da ostane miran, jer sam želio vidjeti tko se to prikrada našem taboru, ali su me Paska i ostali preduhitrili.'
Nemesydya carica Amazonskog Saveza , majka Sonsyrey, poput mitskih vila Charyzmha znala je da će njezina izdaja Vitezova vjetra na bojnom polju Herofahlha probuditi prokletstvo Hladnih vatri
Panđu ovo smiri, a onda samo važno i zagonetno reče: 'Normalno, Paski je to posao, a Tebi je mjesto pod šatorom, ili Ti je ovo sunce već udarilo u glavu. Eh, Ti se motaš okolo tabora bez mene, a ja ovdje pušim, ovaj se Zumah proteže na suncu kao lijeni stari mačak i samo nam treba da Ti se nešto dogodi! Naša dobra djevojčica poprimila pak je od Tebe nestašluke. Ona se mota oko tabora, a danima je već tražimo ovom prokletom pustinjom. Slušajte me sada pozorno vas dvoje! Sinoć sam otkrio jednu pećinu s čistom vodom, pa bi se možda vas dvoje okupali, ha?'
Sonsyreya se osmjehne dražesnim i osmjehom koji je tog trenutka sigurno omekšao ratnička srca tih strašnih ratnika koje je ovo Strašno i Nezamislivo Vrijeme ikada zapamtilo, pa prigrli Panđu: 'Dobri moj djedice, a gdje je ta pećina, odmah mi je pokaži!' Panđa postane važan: 'Samo polako, prvo Paska i Kalhant neka provjere da se netko ne mota oko nje, a ti Amaksose malo se pokreni i odnesi im čistih ručnika, Tonyno, Wowoka i Scetapy na stražu, a Peksys, Gayuma i Isydor u ophodnju, a ti Zumah na ulaz u pećinu i gledaj da Ti sada oboje pobjegnu iz nje, a da to ja ne znam. Idemo brže, a i vi ostali što čekate?! Svi generali samo se osmjehnu i pokretom desne ruke pozdrave Panđu koji je već važno punio svoju lulu i još uvijek zbunjenim princezinim pratiteljima iz Pustinjskog naroda pokazivao mjesto u sjeni pod stijenom gdje će se smjestiti kako bi ih on nešto tamo pitao.
poput mitskih amazonskih vila Charyzmhy Ona je stala uz Njega i Zlo je svakim zamahom krila mitskih Enhu ptica doživljavalo teške poraze
petak, 13.11.2009.
Legenda o Alandiji
Desertya – davno prije propalo kraljevstvo Pustinjskog naroda
… U nepoznatoj oblasti Desertye, u opasnom i nesigurnom gradu Cardahlanu, kojeg su Pustinjski narodi izgradili na granici s Wananuhom kao prijestolnicu nekada moćnog Pustinjskog kraljevstva, a koji su Hladne vatre pretvorile u sjecište lopova, mnogobrojnih pljačkaških družina, propalica i otpadnika svih Okolnih naroda ...
Taj nekada moćni kraljevski grad trpio je teror i užas i postajao sve nesigurniji i nimalo poželjan grad Pustinjskog naroda. U prljavom lokalnom svratištu, u zadimljenom i mračnom kutu, sjedio je stranac neobrijanog lica. Brada je mogla biti stara nekoliko dana, a ogrtač kojim se ogrnuo izgledao je poput dronjka kojim su se ogrtale skitnice.
No, svima nazočnim u svratištu bilo je jasno da taj stranac ne pripada ni jednom poznatom plemenu Pustinjskog naroda, stigao je noću, a Pustinjski ljudi nikada ne putuju noću. Njegov nezainteresirani pogled i bezvoljno ispijanje vina iz prljavog pehara, nikoga baš nisu ni previše uzbuđivali. Onda se stolu stranca približi starac kojeg su Pustinjski ljudi poznavali pod imenom Intosh.
Nakon kraćeg proučavanja stranca iz daljine, on mu se sada približio bliže i njihovi pogledi se sretnu na trenutak. Iako je stranac samo na trenutak podigao pogled, bilo je to i više nego dovoljno da stari Intosh u njegovim očima zamijeti vatreni pogled i iskre koje su tinjale čekajući da se pretvore u vatru.
Intosh je sada bio siguran, pa se napokon obrati strancu: 'Dozvoli mi stranče da ti pročitam sudbinu iz dlana.' Stranac ponovno podigne pogled, na trenutak se čak i nasmije starčevoj želji, a onda ponovno obori pogled i otpije gutljaj vina. Nakon toga progovori: 'Što bi to ti mogao vidjeti u mom dlanu, dobri starče. Vatru i dim, čelik i smrt, tugu i jad … užase koje prolazi ova zemlja. Nemam ti ja starče više sudbine, izgubio sam prijatelje i neprijatelje, a i voljenu ženu više ne mogu pronaći … Sjedni dobri starče i popij vino sa mnom, poklonit ću ti i zlatnik za tvoje društvo!'
Stari Intosh sjedne na ponuđeno mjesto, nasmije se zagonetno i zagleda se u oči stranca te sigurnim i snažnim glasom, neobičnim za njegove godine, prozbori: 'Nisi ti stranče odavde! Nisi ti ono što bi želio da mi ostali vidimo! Ti ne pripadaš ovamo u ovo prokletstvo užasa i kaosa. U tvojim očima još uvijek plamti i gori vatra. Za neprijateljima nikada ne tuguj, a prijatelji ako su pravi lako će te pronaći. Hmm, a voljena žena, pa zbog nje si i došao ovamo. Nisi je izgubio, samo je tražiš na pogrešnim mjestima, moj Gospodaru zaboravljenih i davno prije izgubljenih.'
Stranac sada munjevito podigne pogled i uhvati starog Intosha za ovratnik ogrtača te ga nimalo nježno privuče k sebi: 'Kako si me to nazvao, o čemu ti to buncaš starče? Ti kao da nešto znaš starče?!' Stari Intosh sada pak se glasno nasmije istodobno ustajući: 'Naravno da znam sve o Tebi, pa čekam Te od samog Osvita vremena! Zar si mislio da će te ta brada i prljava odora skriti? Zar si zaboravio na 'one koji te vjerno slijede'? Pogledaj van stranče, pogledaj! Pogledajte i svi Vi van! Zar ne vidite, danima već dolaze! Dolaze! Konačno dolaze hladne kiše sa sjevera! Nošene su brzim i hladnim vjetrovima koji ih šibaju kroz dine pješčane. Kao ruža crven je pijesak Wananunhe kojeg stalno kovitla brzi vjetar Actyalan. Samo poradi Tebe on je zapuhao pješčanim dinama, samo zbog Tebe on je doveo kišu Shakazeye u zemlju žeđi ...
Čije mi to neobične pjesme čujemo noću kroz šum vjetra? Pjesme su to ratnika koji su se već jednom borili na bojnom polju Herofahla i tada zauvijek nestali, a sada su opet tu! Koga to oni traže pustinjama Desertye? Izgubljeni ratnici traže Tebe, a Ti tražiš Nju. Ti tražiš predivnu Wyxenu. Uspio si prevariti naivne Pustinjske ljude i pobjeći im u pješčanoj oluji te im se sakriti u pijesku. No, mene nisi prevario. Tražim te vrlo dugo i strašno sam umoran od te potrage. Sada kad sam Te pronašao odvest ću Te na mjesto gdje su Hladne vatre sakrile lijepu Wyxenu, a onda mogu na miru umrijeti …
Kada Ti pronađeš Wyxenu, past će prve kiše Shakazeye, izgubljeni ratnici s bojnog polja Herofahla tada se više ničega neće plašiti. Čujem zveket oružja i topot tisuća konja koji nose ratnike najbolje što ikada zapamti ih ovio Strašno i Nezamislivo Vrijeme. Osjećam strah i tjeskobu koja je zavladala u srcima Hladnih vatri i konačno bit će to njihovi prvi porazi.'
Stari Intosh previše uzbuđen svojim otkrićem, iscrpljen izgubi svijest, a Alanđanin ga snažno pridrži. Svi pogledi sada se okrenu prema kutu, ispod prljavog i neuglednog ogrtača pojavi se blistavi oklop na kojem se jasno očitala zvijezda Hawalandha, ispod ogrtača pojavila se drška alandskog teškog dvosjeklog mača optočena zlatom i dragim kamenjem.
Pustinjski ljudi u krčmi prepoznaju Ga. Bio je to On, Onaj kojeg su odavno čekali. Vani je odjednom pljusnula kiša, a u ustima Pustinjski ljudi osjete vodu, ali ova je sada bila hladna i okrjepljujuća, gasila je njihovu vjekovnu žeđ. Vrata na krčmi otvore se uz tresak. U krčmu uleti nekoliko snažnih ratnika koji okruže Stranca i Intosha.
Bili su to Krilati Unakasovi jahači, proslavljeni konjanici iz tajnovite šume Mynechyz. Neizmjerna radost ozari njihova lica, jer napokon su Ga pronašli, a Pustinjski ljudi nićice padnu na koljena. Zar je Intosheva dugo pričana legenda o 'Izgubljenim ratnicima' s bojnog polja Herofahl odjednom postala stvarna!
Da, nad prokletom zemljom Wananunhom vjetar i kiša su se konačno dodirnuli, izmiješali su se i napokon se razumjeli … Legenda je sada već bila i više nego stvarna. On je pronašao Nju i Ona je napokon spašena, a Oni su pronašli Njega i strašna mitska bitka na bojnom polju mitskoga Herofahlha napokon je mogla početi … i počela je, a Zlo se grčilo i presavijalo u bolu poraza koje će ga napokon i uništiti …
Wyxenha u krajobrazu Desertye
nedjelja, 08.11.2009.
Legenda o Alandiji
Praskozorje Vremena – Vrijeme dok je Svijet još uvijek bio mlad
Daleka prošlost, oko deset tisuća godina prije, u samo Praskozorje Vremena, u Osvit Vremena kada je Svijet bio još mlad. U to doba postojalo je Nezamislivo Vrijeme. Bilo je to vrijeme Hrabrih naroda, moćnih carstava i sjajnih gradova koji su se prostirali Zemljom pod plavim plaštevima Zvijezda dobro skrivenih iza zastora noći.
Tamo negdje daleko, na samom rubu Svijeta, na mjestu gdje raste i miriše srebreni bor, sve je počelo poput Velikog praska. Predivne legende i priče stanu kružiti o tom mjestu, o tim predivnim šumama, o tim hladnim i beskrajnim prostranstvima koja pritišće snijeg i zauvijek je okovao led.
Nitko, pa ni stariji od najstarijih, ne sjeća se više otkuda, zašto i kada su se pojavili najhrabriji i najbolji ratnici koje je zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme. Govore da su ih poslali Bogovi sa Zvijezda da zaustave ratove koji su bili na pomolu među Okolnim narodima koji su tek stasali u Hrabre narode, a ratovi su se osjećali svugdje, u zraku, pod vodom i na kopnu.
Bili su to ratnici napadači, ratnici lutalice i osvajači, šutljivi i zagonetni, ratnici u blistavim oklopima i teško naoružani. Svi oni bili su riješeni boriti se i spremni redom izginuti. No, niti njihova hrabrost, niti njihova smjelost nisu mogli zaustaviti ratove koji su bili na pomolu. Izgledalo je da će se Svijet srušiti i nestati u groznici i strahotama koje su izazvale Hladne vatre. U trenutku kada je izgledalo da je sve uzalud i kada su svi pomislili da više nema nade, ti strašni Božanski ratnici stanu iznenada nešto grozničavo i uporno tražiti.
Vodili su ti ratnici na tisuće veličanstvenih bitaka, a pričaju da su u jednoj bitci s Hladnim vatrama izgubili i svoje sjene, ali nisu prestali tražiti. U svojoj beskrajnoj potrazi postanu zaboravljeni od svih Okolnih naroda, ali ne i od Sychytha. I dok su oni nešto tražili, Sychythe su tražili njih. Za vrijeme dugih, toplih i vedrih noći slušajući njihove pjesme, pamtili su Sychythe svaku njihovu riječ. U tim toplim i vedrim noćima nastaju i prve legende o tim strašnim i zagonetnim ratnicima koji nešto traže od samog Praskozorja Vremena.
Govore da su se Hladne vatre pojavili u sam Osvit Vremena i mnogo prije potonuća sjajnih gradova Atlantide. Njihova su srca bila vatrena, a bili su ogrnuti tamom i hladnoćom noći. Kud god bi se kretali pratio bi ih teror, strah i užas koji su osjetili mnogi narodi pod plavim plaštevima zvijezda. Pojavili su se niotkuda i u zemlji Wananunhy, te je pretvorili u zemlju duhova i žeđi.
I tako u vrijeme dok je Svijet bio još mlad Hladne su vatre širile strah i paniku pod plavim plaštevima zvijezda. Govore i da su na prijevaru ukrali sjene svojim najopasnijim protivnicima 'Onima koji čekaju' (kad pronađu Ono što traže zvat će se Vitezovi vjetra) i bacili ih u vjetar Actyalan koji je sjene odnio u Bahnaramadhe (mjesto gdje spava vjetar). Hladne vatre razorile su i grad Teton, grad 'Onih koji su ostali' (bili su to Sychythe mudri starci), te na njegovim ruševinama izgradili svoj grad Smaragatanunh. Tim postupkom navukli su na sebe kletve 'Onih koji znaju' (magovi Hyperareye), a koji su im navijestili uništenje koje će se dogoditi kada legenda postane stvarna.
Hladne vatre obračunale su se i s njima, ali magovi Hyperareye bili su uvjereni u skori dolazak 'Onog kojeg svi čekaju', te su najavljivali skoru pojavu dječaka imenom Andraghonh (Onaj koji spava ispod pijeska), a upravo njega tražili su 'Oni koji čekaju' koji su u međuvremenu dobili ime 'Oni koji su zaboravljeni', da bi napokon postali Vitezovi vjetra.
Kada su Vitezovi vjetra napokon pronašli ono što su tražili danima i strpljivo čekali noćima, 'Onog koji spava ispod pijeska', povede ih On u susret vjetru i postadoše oni Vitezovi vjetra. Povede ih On u susret Bijeloj smrti i pobijede oni Bijelu smrt. Počnu tada padati hladne kiše, ali Oni kao da je ni ne primjećuju već mirno jašu plemenite konje i prate svog Andraghonha, a onda se naglo okrenu i nestanu u tajanstvenim šumama srebrenog bora i to baš u trenutku kada su trebali stići u Wananunhu zemlju duhova i žeđi.
Nikome od Okolnih naroda, koji su polako već stasali u Hrabre narode, nije bilo jasno zašto se nisu vratili u Wananunhu da bi Legenda napokon postala stvarna. No, očito da je još nešto nedostajalo, pa da bi Legenda postala stvarna i da bi sve napokon moglo početi. Sychythe krenu za njima i postanu svjedoci i te posljednje velike tajne što tako dobro je skrivena.
Kada je Veliki mag Intosh upitao Sychythe koga su to vidjeli u toplim i vedrim noćima još osim 'Nebomšetača', Sychythe mu jednoglasno odgovore: 'Amandhu – svemirsku plesačicu'. 'Wixenhu predivnu princezu Toplih mora Južnih pojasni Intosh, a onda Intosh upita Okolne narode: 'Koga su Hladne vatre otele u Dyadonhy i zbog koga ste svi poslali svoje najbolje odrede da je ponovno preotmu?' 'Princezu djevojčicu s Toplih mora Južnih' jednoglasno bi odgovarali svi Okolni narodi, ali i dalje nisu razumjeli Intosha.
Tada je Intosh obznanio zadnju tajnu koja se skrivala u Legendi: 'Kada pijesak bude crven kao ruža, a Svijet bude star već polovicu Vremena, On će povesti Vitezove vjetra u zemlju Wananunhu, a strašni sjeverni vjetar Actyalan samo će zbog Njega natjerati hladne kiše Shakazeye da konačno natope žednu zemlju Wananunhe i da Pustinjski narod konačno osjeti vodu na ustima'.
Na mitskom bojnom polju Herofhalha Hladne vatre doživjet će svoje prve poraze i nikada više Hladne vatre neće gospodariti Wananunhom i davno prije propalim Kraljevstvom nekada moćne Desertye.
mitska Enhu ptica visoko se vinula iznad pješčanih dina davno prije propalog moćnog kraljevstva Desertye, On je doveo najbolje ratnike koje je ikada zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme, Ona je svoje dlanove nježno položila na lice Njegovo, a Hladne vatre bilježile su redom poraze, Zlo je cvililo u grču i Legenda je napokon postala stvarna
subota, 07.11.2009.
Legenda o Alandiji
Zlo Nyhbehkau - prokletstvo Desertye
U ono nevjerojatno doba, doba kada je konačno tišina razbijena i otkrivena je istina o opasnom putovanju do tajnoga i tajanstvenog mjesta skrivenog duboko u srcu nezamislivog Sylenca, u tom Strašnom i Nezamislivom vremenu, vremenu kada se pod plave plašteve Zvijezda opet nadvilo jednom već prije pobijeđeno zlo, zlo koje je sada opet pritiskalo Okolne narode koji ga nisu na vrijeme prepoznali, već su preduboko kopali, pa su ga oslobodili iz duboke tame u koju su ga Bogovi već jednom davno prije Osvita vremena bacili, pobijedili i duboko zakopali …
… U tom trenutku pukovnik Unakas vidio je ono što je želio. Samo na trenutak Amazonski redovi pomaknuli su se, da bi se brzo presložili i još bolje zaštitili svoje središte. No, taj tek kratkotrajni trenutak Unakasu je bio i više nego dovoljan, pa je on sada svu snagu i moć svoje Krilate pukovnije usmjerio baš na to mjesto gdje su se bojni složaji amazonskih kopljanika preslagali, a baš tu se nalazila i Sonsyreya.
Sonsyreyna kontesa Sandrha shvatila je naum Unakasa i preostalo joj je samo jedno. Naime, pokušala ga je zaustaviti osobnom zamolbom: 'Unakas stani! Ne smiješ dalje, jer iza mene je Sonsyreya! Molim te Unakas, zaustavi navalu!' No, ubrzo je Sandrhy bilo jasno da u svom naumu neće uspjeti, jer Unakas joj ljutito odgovori na jeziku koji nije razumjela. Bio je to jezik Alanđana: 'Sonsyreyha khan dha Andraghonh mith khal! Deha Amazonkhas! Mil nah Deha Alhandhos ven dorha! Amental Sandrha, wan khy nestor!' No, sada se ispred Sandrhe pojavi Sonsyreya osobno, naopako okrenuvši svoj mač, ona se obrati Unakasu, ali na jeziku koji nitko osim Unakasa i Alanđana tog trenutka nije razumio: 'Unakas, nah rathy dha am tha!' Dok su se Amazonke čudile, jer nisu ni sanjale da je Sonsyreya već ovladala tajnim alandskim jezikom, Unakas se na trenutak stane kolebati i sam iznenađen, a onda iznenadni snažni glas koji je dopro do prvih alandskih bojnih redova istodobno umiri alandske ratnike i Unakasa. Amazonke su i dalje ostale zbunjene i zapanjene: 'Unakas, mil nah Yunha ta hu Zeya fahl!'
Ova je zapovijed Sonsyrey bila itekako poznata i jasna, te se ona nasmije i okrene prema mjestu s kojega je došla zapovijed Unakasovim Krilatim jahačima. Sonsyreya odmah stane raspuštati svoju dugu crnu kosu i skidati grudne oklope istodobno se obraćajući Onome koji je još uvijek bio zaklonjen i skriven iza prvih redova Saguynyh alandskih Srebrenih kopljanika oboružanih dugim kopljima: 'Nunh Tha, Beatha Reya anthy mil dor Amazonkhas. In kabha Namunh … a potom nastavi amazonski obraćajući se i dalje zbunjenim Amazonima i Amazonkama: 'Spustite svoje zastave i raspustite bojne pletenice kćeri Sunca! Andraghonh Vam poklanja svoju nesebičnu milost i moli Vas za mir!' Iako mnogima Amazonkama i Amazonima uopće nije bilo jasno zašto je Alanđanin od njih zatražio mir kada je zapravo On bio na rubu pobjede, to sada više nije ni bilo važno, jer strašne su alandske oštrice na Njegovu zapovijed odjednom stale i klonule u pijesak, a tada se pogledi Andraghonha i Sonsyreye sretnu. Tog je trenutka postalo svima jasno, a što će se dalje dogoditi znali su samo Andragonh i Sonsyreya.
Zlo koje je bilo nakratko probuđeno sada je opet cvililo u grču, jer teška je pancirna rukavica skinuta i Njegova je ruka s otvorenim dlanom ispružena prema Njoj. Njezina meka i nježna ruka prihvatila je poziv. Visoko iznad šume srebrenog bora još jednom zakliktala je ponosno alandska Enhu ptica vinuvši se u palvetne visine nošena snažnim vjetrom Sjevernim …
Alanđanin, Dyadokha, jedan od Hladnih vatri i Zlo Nyhbehkau
petak, 06.11.2009.
Legenda o Alandiji
Leptirica u sjeni palmi
Iznad toplih i azurno plavih mora zemlje Dyadonhe noć je prosula svu svoju tamu i otvorila sve svoje tajne odaje. Tama je polako prekrila Zabranjeni grad piramida, a noćne su ptice raširile svoja krila. Polako se spuštala još jedna beskrajna noć nad šumama prekrasnih palmi. Polako trnu i posljednja svijetla, a onda se podiže blagi povjetarac, neobičan i čudan topli vjetar što pretvori toplo more u ogledalo za tisuću Zvijezda.
Kroz šumu palmi stanu se probijati i pojavljivati djevojke božanske ljepote. Svi Okolni narodi zovu ih Leptirice zbog njihovog laganog hoda po pijesku u kojem ni tragove ne ostavljaju. No, njihov lagani, tihi, graciozni hod i ples po toplom pijesku ipak je nekoga ili nešto uznemirio. Leptirice to osjete poput ljetnih mirisa. One stanu! One čekaju! Neobičan vjetar za to doba godine i to doba noći preopasan je za njihova svilena krila, a pijesak se sve više pokretao i poprimao ljudski oblik.
Redom, istodobno i u trenu, iz toplog pijeska izranjali su ratnici napadači. Njihovi oklopi svjetlucaju pod svijetlom milijuna Zvijezda, ali za čudo! Ratnici napadači ne napadaju! Ne pokazuju svoje blistavo oružje, već se ogrnu svojim ogrtačima i sjedaju u tišini u nekakav tajanstveni polukrug. Leptirice stanu okolo njih plesati svoj zavodljivi Mjesečev ples. Ratnici napadači mirno promatraju njihov ples, ali i pozorno osluškuju tihe zvukove i šumove tople plavetne noći.
Tada se pojavi prekrasna i usamljena Leptirica, nježna i lijepa poput morske pjene, baš kao da ju je ovo predivno azurno more izbacilo na obalu. Ratnici napadači osjete u zraku miris soli i svu toplinu mirnog i toplog mora, pogledaju prema Zvijezdama koje su u ovo doba noći već spavale, a zatim munjevito skoče na noge. Stisnutom desnom šakom zaštićenom pancirnom rukavicom, istodobno, udare po svojim blistavim oklopima i pozdrave najljepšu među najljepšim Leptiricama izgovarajući redom njezino ime: 'Handrho!' … blago joj se klanjajući.
Palmina Leptirica ispod svijetla milijuna Zvijezda
Ona im uzvrati smiješkom i redom stane izgovarati njihova imena: 'Panđo, Zumah, Paska, Tonyno, Wowokha, Amaksose … i na kraju završi riječima svoj pozdrav: 'Neka vam ova noć bude kao u snu Vitezovi vjetra!'
Tog trenutka osvijetljen svijetlom milijuna Zvijezda pojavi se još jedan ratnik iz šume palmi. On zakorači pijeskom, a krošnje palmi zadršću na vjetru. Ratnici napadači, munjevitom brzinom preslože se i zauzmu samo njima razumljiv složaj. Na trenutak, ali samo na trenutak, na svijetlu Zvijezda bljesne sve njihovo blistavo i opasno oružje koje su do tada vješto skrivali ispod svojih dugih i plavih ogrtača, a onda munjevito uz zveket čelika nestane.
Još snažnije začuje se udar pancirne rukavice o oklop, a Vitezovi vjetra u jedan glas snažno izgovore: 'Sha-ghan!' Leptirice pokorno sklope svoja krila i svečano se Mu naklone uz izgovor njegovog imena: 'Andraghon!' Najljepša među najljepšim Leptiricama priđe Mu kao da lebdi u zraku i pozdravi ga polaganjem svojih nježnih dlanova na Njegovo lice: 'Dobro mi došao svake noći prije zore, Andraghonhe!' Ratnik je snažno, ali dovoljno nježno zagrli: 'Pozdravljam Te moja Shangrho, Palmina Leptirice!'
Tog trenutka kao da se stalo buditi jutro iznad plavih toplih mora. Svijetlost novog dana postane sve jača, a Leptirice zaplešu svoj jutarnji ples. Ratnici napadači stanu jedan po jedan nestajati sa prvim zrakama sunca, ali i dalje spremni na munjevitu pojavu i na najmanju opasnost za Shagana i njegovu Palminu Leptiricu.
Palmina Leptirica
No, prve zrake sunca otkriju još nešto. Sve palmine krošnje, u noći u kojoj je Palmina Leptirica dočekala najopasnijeg ratnika koje je to Strašno i Nezamislivo vrijeme zapamtilo, bile su krcate Ledenim ratnicima čuvarima Zimskog bedema spremnim da na poziv Vitezova vjetra zaštite Ovo što su od samog Osvita vremena čekali. Nikada do sada, Okolni narodi koji su tek stasali u Hrabre narode, nisu vidjeli toliki broj tih opasnih i teško naoružanih Ledenih ratnika.
Nikada do sada topla plava mora nisu zapamtila toliko velikih i opasnih razarača i krstarica koje su pristigle s Ledenih sivih mora prateći 'Onog kojeg su odavno čekali'. Ono što su od samog Osvita vremena najavljivali 'Oni koji su se još sjećali' sjajnog kraljevstva Atlantide i slavnih Gradova koji su se borili na strani Bogova protiv oholih i zlih Hladnih vatri, ove se noći i dogodilo.
Davno je prije bilo obećano i zapisano, ako se ponovno pojave Hladne vatre i zaprijete 'Onima koji idu uspravno', Bogovi sa Zvijezda poslati će svog Božanskog ratnika koji će ponovno ujediniti Vitezove vjetra i povesti ih u susret vjetru i Hladnim vatrama nanijeti teške poraze, jer velika je bila snaga i moć koju su Mu poklonili Bogovi sa Zvijezda u sam Osvit vremena kada je On još spavao ispod pijeska.
Mitske amazonske Vile Charysme davno prije najavile su Amazonkama Leptiricama da će najljepšu među njima oteti Hladne vatre, ali Nju će Hladnim vatrama preoteti 'Onaj koji spava ispod pijeska'. Božanski ratnik Andraghonh doći će u Zabranjeni i Tajni grad samo zbog najljepše Leptirice. Stari Sychythe vidjeli su Ga za vrijeme vedrih noći među Zvijezdama gdje su ga pratili božanski ratnici Wyrakoche, a 'Oni koji znaju' tvrdili su da će On doći i u samu Wananunhu, prokletu zemlju duhova i žeđi, a sa sobom On će dovesti kišu, hladnu kišu Shakazeyu koja tamo nije padala od samog Osvita vremena i koja će konačno natopiti zemlju žeđi.
I tako, u tom Strašnom i Nezamislivom vremenu, kada se pod plave plašteve Zvijezda opet nadvilo jednom već pobijeđeno zlo, a koje je sada opet pritiskalo Okolne narode što ga nisu na vrijeme prepoznali, već su preduboko kopali, pa su oslobodili zlo koje su Bogovi jednom davno prije Osvita vremena pobijedili i duboko zakopali, Alanđani su nekog pronašli u Vrijeme snjegova, a to su ljubomorno čuvali i svake su godine oni bi na svojim plemenitim konjima jahali daleko na sjever u susret strašnoj Athumazy i još strašnijem Actyalanu.
Okupljali su se Alanđani u velikom broju i gradili pozorno svoj Zimski bedem iza kojeg su strpljivo čekali danima, spremni na borbu i riješeni da izginu do posljednjeg, samo da se ponovno pojavi On pod svijetlom sjeverne zvijezde Hawalanda. Nikome od Okolnih naroda, koji su tek stasali u Hrabre narode, nikada nije bilo jasno zašto i zbog čega se ti najopasniji i najbolji ratnici koje je Vrijeme zapamtilo, teško naoružani i oklopljeni, smrzavaju na samom rubu svijeta i koga to čekaju strpljivo danima i noćima smrzavajući se u tim tajanstvenim šumama srebrenog bora.
No, jedno je bilo sigurno i to su svi Okolni narodi zapamtili i znali: Nakon tog danonoćnog smrzavanja i strpljivog čekanja, Alanđani bi se uvijek pojavili u još većem broju, još opasniji i još jači, jer znali su oni da je velika snaga i moć Bogova poklonjena Njemu davno prije Osvita Vremena.
| < | studeni, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...