Marketing
Legenda o Alandiji
Desertya – davno prije propalo kraljevstvo Pustinjskog naroda
… U nepoznatoj oblasti Desertye, u opasnom i nesigurnom gradu Cardahlanu, kojeg su Pustinjski narodi izgradili na granici s Wananuhom kao prijestolnicu nekada moćnog Pustinjskog kraljevstva, a koji su Hladne vatre pretvorile u sjecište lopova, mnogobrojnih pljačkaških družina, propalica i otpadnika svih Okolnih naroda ...
Taj nekada moćni kraljevski grad trpio je teror i užas i postajao sve nesigurniji i nimalo poželjan grad Pustinjskog naroda. U prljavom lokalnom svratištu, u zadimljenom i mračnom kutu, sjedio je stranac neobrijanog lica. Brada je mogla biti stara nekoliko dana, a ogrtač kojim se ogrnuo izgledao je poput dronjka kojim su se ogrtale skitnice.
No, svima nazočnim u svratištu bilo je jasno da taj stranac ne pripada ni jednom poznatom plemenu Pustinjskog naroda, stigao je noću, a Pustinjski ljudi nikada ne putuju noću. Njegov nezainteresirani pogled i bezvoljno ispijanje vina iz prljavog pehara, nikoga baš nisu ni previše uzbuđivali. Onda se stolu stranca približi starac kojeg su Pustinjski ljudi poznavali pod imenom Intosh.
Nakon kraćeg proučavanja stranca iz daljine, on mu se sada približio bliže i njihovi pogledi se sretnu na trenutak. Iako je stranac samo na trenutak podigao pogled, bilo je to i više nego dovoljno da stari Intosh u njegovim očima zamijeti vatreni pogled i iskre koje su tinjale čekajući da se pretvore u vatru.
Intosh je sada bio siguran, pa se napokon obrati strancu: 'Dozvoli mi stranče da ti pročitam sudbinu iz dlana.' Stranac ponovno podigne pogled, na trenutak se čak i nasmije starčevoj želji, a onda ponovno obori pogled i otpije gutljaj vina. Nakon toga progovori: 'Što bi to ti mogao vidjeti u mom dlanu, dobri starče. Vatru i dim, čelik i smrt, tugu i jad … užase koje prolazi ova zemlja. Nemam ti ja starče više sudbine, izgubio sam prijatelje i neprijatelje, a i voljenu ženu više ne mogu pronaći … Sjedni dobri starče i popij vino sa mnom, poklonit ću ti i zlatnik za tvoje društvo!'
Stari Intosh sjedne na ponuđeno mjesto, nasmije se zagonetno i zagleda se u oči stranca te sigurnim i snažnim glasom, neobičnim za njegove godine, prozbori: 'Nisi ti stranče odavde! Nisi ti ono što bi želio da mi ostali vidimo! Ti ne pripadaš ovamo u ovo prokletstvo užasa i kaosa. U tvojim očima još uvijek plamti i gori vatra. Za neprijateljima nikada ne tuguj, a prijatelji ako su pravi lako će te pronaći. Hmm, a voljena žena, pa zbog nje si i došao ovamo. Nisi je izgubio, samo je tražiš na pogrešnim mjestima, moj Gospodaru zaboravljenih i davno prije izgubljenih.'
Stranac sada munjevito podigne pogled i uhvati starog Intosha za ovratnik ogrtača te ga nimalo nježno privuče k sebi: 'Kako si me to nazvao, o čemu ti to buncaš starče? Ti kao da nešto znaš starče?!' Stari Intosh sada pak se glasno nasmije istodobno ustajući: 'Naravno da znam sve o Tebi, pa čekam Te od samog Osvita vremena! Zar si mislio da će te ta brada i prljava odora skriti? Zar si zaboravio na 'one koji te vjerno slijede'? Pogledaj van stranče, pogledaj! Pogledajte i svi Vi van! Zar ne vidite, danima već dolaze! Dolaze! Konačno dolaze hladne kiše sa sjevera! Nošene su brzim i hladnim vjetrovima koji ih šibaju kroz dine pješčane. Kao ruža crven je pijesak Wananunhe kojeg stalno kovitla brzi vjetar Actyalan. Samo poradi Tebe on je zapuhao pješčanim dinama, samo zbog Tebe on je doveo kišu Shakazeye u zemlju žeđi ...
Čije mi to neobične pjesme čujemo noću kroz šum vjetra? Pjesme su to ratnika koji su se već jednom borili na bojnom polju Herofahla i tada zauvijek nestali, a sada su opet tu! Koga to oni traže pustinjama Desertye? Izgubljeni ratnici traže Tebe, a Ti tražiš Nju. Ti tražiš predivnu Wyxenu. Uspio si prevariti naivne Pustinjske ljude i pobjeći im u pješčanoj oluji te im se sakriti u pijesku. No, mene nisi prevario. Tražim te vrlo dugo i strašno sam umoran od te potrage. Sada kad sam Te pronašao odvest ću Te na mjesto gdje su Hladne vatre sakrile lijepu Wyxenu, a onda mogu na miru umrijeti …
Kada Ti pronađeš Wyxenu, past će prve kiše Shakazeye, izgubljeni ratnici s bojnog polja Herofahla tada se više ničega neće plašiti. Čujem zveket oružja i topot tisuća konja koji nose ratnike najbolje što ikada zapamti ih ovio Strašno i Nezamislivo Vrijeme. Osjećam strah i tjeskobu koja je zavladala u srcima Hladnih vatri i konačno bit će to njihovi prvi porazi.'
Stari Intosh previše uzbuđen svojim otkrićem, iscrpljen izgubi svijest, a Alanđanin ga snažno pridrži. Svi pogledi sada se okrenu prema kutu, ispod prljavog i neuglednog ogrtača pojavi se blistavi oklop na kojem se jasno očitala zvijezda Hawalandha, ispod ogrtača pojavila se drška alandskog teškog dvosjeklog mača optočena zlatom i dragim kamenjem.
Pustinjski ljudi u krčmi prepoznaju Ga. Bio je to On, Onaj kojeg su odavno čekali. Vani je odjednom pljusnula kiša, a u ustima Pustinjski ljudi osjete vodu, ali ova je sada bila hladna i okrjepljujuća, gasila je njihovu vjekovnu žeđ. Vrata na krčmi otvore se uz tresak. U krčmu uleti nekoliko snažnih ratnika koji okruže Stranca i Intosha.
Bili su to Krilati Unakasovi jahači, proslavljeni konjanici iz tajnovite šume Mynechyz. Neizmjerna radost ozari njihova lica, jer napokon su Ga pronašli, a Pustinjski ljudi nićice padnu na koljena. Zar je Intosheva dugo pričana legenda o 'Izgubljenim ratnicima' s bojnog polja Herofahl odjednom postala stvarna!
Da, nad prokletom zemljom Wananunhom vjetar i kiša su se konačno dodirnuli, izmiješali su se i napokon se razumjeli … Legenda je sada već bila i više nego stvarna. On je pronašao Nju i Ona je napokon spašena, a Oni su pronašli Njega i strašna mitska bitka na bojnom polju mitskoga Herofahlha napokon je mogla početi … i počela je, a Zlo se grčilo i presavijalo u bolu poraza koje će ga napokon i uništiti …
Wyxenha u krajobrazu Desertye
Post je objavljen 13.11.2009. u 23:06 sati.