Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

subota, 21.11.2009.

Legenda o Alandiji

Sunce u doba snjegova – doba kada su ratovi Wakyzashy prijetili Okolnim narodima

Nitko nije shvatio Alanđaninove prijetnje ozbiljno. Pojavom Syvolyko – Kotyanskyh odreda, sa zapada u velikom broju pojavili su se i Araradsko – Waluzysky odredi. Sa istoka u velikom broju pristizali su združeni Anubyskho – Amaryanskho – Amazonski odredi. Posljednje su na obale zelene rijeke Mandraghonha pristigle Dyadonkhe i to u do tada neviđenom broju, a čekalo se samo na Dyasparkhe i bitka je mogla započeti.

No, ni jedan od odreda nije prelazio zacrtanu zabranjenu crtu iz Alanđaninove prijetnje, već su joj se svi u krajnjem oprezu polako približavali. Svi su razvili svoje borbene složaje i u njima ostajali oprezno čekajući na početak bitke.

Vjetar je stišavao njihove bojne pokliče, a gusti redovi ratnika nestajali su magli koja ih je skrivala od pogleda onih drugih. Onda kada je noć rasula svoju tamu i otvorila svoje odaje, padnu prve kiše i izbrišu njihove tragove. Vjetar stane tući kao da nema milosti za nikoga. Potom se spusti još jedna beskrajna noć nad šumu srebrenog bora, a tama prekrije predivne obale toplog amazonskog mora …

Tamo negdje daleko, daleko od najtoplijih mora amazonskih, nešto se stane pokretati, u početku polako, a onda uz tutnjavu poput lavine stane se valjati prema bojnom polju, prema Toplim morima amazonskim.

Bili su to snažno oklopljeni i teško naoružani ratnici, kišu koja je padala nisu ni primjećivali. Poput davno prije zaboravljenih 'Božanskih ratnika' s bojnog polja Herofhal oni su jahali u svojim bojnim složajima mirno i u tišini. Nikakav zvuk čelika ili topota konja nije se mogao čuti, nije se vidjela ni jedna zastava, ali za Sychythe je sve bilo jasno. Pozvao ih je On da zaustave ratove koji su bili na pomolu među Hrabrim narodima. Dyasparcy prvi primijete okupljanje alandskih pukovnija na Armaghedonhy, te oni odustanu od svog bojnog pohoda i vrate se u svoje gradove s tisuću piramida.

Na bistroj, zelenoj rijeci Mandraghnh Araradsko – Waluzyjskym odredima put iznenada prepriječe Alanđani. Primijetivši Alanđane Araradski ratnici postanu nesigurni i nervozni. Nisu se oni toliko bojali alandske nepobjedivosti, bojali su se što bi se dogodilo da se u bitci sretnu Haywey njihov princ i Alanđanin njegov mlađi brat.


mudri starci Sychythe, u gradu kojeg su uništile Hladne vatre, spoznali su veliku tajnu o Vitezovima vjetra

Dva brata, jedan protiv drugoga, to stane unositi nervozu u guste redove Ararađana. Za razliku od njih Alanđani ni u jednom trenutku nisu sumnjali u ispravnost odluke njihovog Alanđanina i zbog njega krenuli bi i na samog Hayweya kojeg su i sami izuzetno cijenili, ali njihova odanost Andraghonhu Alanđaninu bila je neupitna i ništa ih nije moglo pokolebati.

Araradski generali upozoravali su princa Hayweya: 'Prinče Haywey, Alanđani nas čekaju u zastrašujućoj tišini i besprijekornom bojnom složaju. To nam nimalo ne ide u prilog, a oni nas niti malo ne podcjenjuju. Čekaju nas sa svim najboljim što su ikad imali, sve su im pukovnije oklopljene i na konjima, a na krilima su im Šumske patrole koje samo čekaju Njegov znak i stisnut će nas poput kliješta. On je u samom centru okružen Vitezovima vjetra i najelitnijim pukovnijama. Složaj im je veličanstven, pregazit će nas u teškom sudaru, a mi im možemo suprotstaviti samo naše konjaništvo koje će biti lagani plijen njihovim Crnim strjeličarima koji su negdje dobro prikriveni u ovim gustim redovima, ali sigurno su tu negdje vjeruj nam! Prinče, što nam je činiti?'

Haywey je bio potpuno siguran da je sve to strašna istina i samo tiho s nevjericom promrmlja: 'Potpuno si u pravu generale Tobyase, a koju glupost ja ovdje radim!?' Zatim se princ Ararađana glasno nasmije: 'Mališan je opet u pravu! Tobyase pošaljite tekliće mojem bratu i izručite mu pozdrave i želje za dugim životom, a onda okrečite naše odrede i vratite ih u Ararad! Sve ovo nema smisla, mali zna što radi, a mi smo ispali potpuni idioti. Idem ja u Dyaspar kad sam već ovdje, izvalit ću se na suncu i piti najbolji Nektar što ga spravlja moja sestra!'

Čim su se Ararađani okrenuli iz tisuću grla Alanđana na pozdrav je zagrmjelo: 'Haywey! Shagan!' Ararađani napokon odahnu, jer shvate da ih nakon ovoga Alanđani neće napasti, a Alanđani pak se stanu okretati u i dalje besprijekornom redu stvarajući neki novi, još čudniji, ali i još opasniji složaj.


tajnu Vitezova vjetra prekasno su spoznale mitske vile Charyzmhe, ali su svojom žrtvom na bojnom polju Herofahlha ostavile nadu Amazonkama

Sve ovo pozorno su promatrali izvidnici Sywolykho – Kotyanskyh odreda i čim je to došlo do ušiju Fantoma, princa Sywolykyh, on zapovjedi uzmak i povratak u Sywoykyu. Jedino što je objasnio svojim zbunjenim generalima bilo je: 'Lud možda jesam, ali blesav nisam! Onaj prokleti Alanđanin bio je riješen uništiti vlastitog brata kojeg silno poštuje, ha, a meni bi uništio sve odrede sigurno. Ti njegovi ludi ratnici bore se poput vragova pakla, a nama je bolje vrabac u ruci nego orao na grani i ne pitajte glupost. Vračamo se pod tople skute naših žena, kog li sam vraga uopće i dolazio ovamo po ovoj kišurini za koju sam sad siguran da je njegovo maslo.'

Ujutro su na svojim položajima ostali samo odredi Amazonskog saveza zbunjeni brojem Alanđana koji su pod zaštitom noći stali frontalno nasuprot njima, a da to oni uopće nisu ni primijetili. Zastrašujuća tišina i besprijekorni složaji Alanđana Sonsyrey uplašeno prokomentira:

'Ovo nije dobro, ovo nikako nije dobro! Nije dobro za nas! Pred nama je sve najbolje što imaju ti ionako najbolji ratnici koje je Vrijeme zapamtilo. Ne vide se njihove zastave, ne čuju se nikakvi zveketi oružja i ne pjevaju svoje borbene pjesme. Jasno je da je On bijesan na mene, a njegov je bijes prešao na njegove ratnike. Jasno mi je da se On ovoga puta uopće ne šali, a to nikako ne može biti dobro. Oče povedi naše ratnike natrag prema Krunogradu! Bolje je za nas da ovu bitku ne započinjemo jer smo je već izgubili. Lijepo mi je stari Panđa mrmljao o nekakvom 'Božanskom ratniku', a ja ga opet nisam shvatila ozbiljno. No, ovaj me put ništa više neće pokolebati. Idem ravno k Njemu, idem pod njegov šator i noćas ću mu pokloniti san, poklonit ću mu tajnu čarobnih vrtova Dyadonhe. Sada mi je napokon potpuno jasna i razumljiva njihova tajna o 'Suncu u vrijeme alandskih snjegova', a sada mi je i napokon postalo jasno zašto su mitske vile Charysmhe pjevale o Njemu i zašto su raspustile svoje duge crne kose.'


posljednja od mitskih vila Caryzmhy, princeza Toplih mora Južnih, spoznala je tajnu Vitezova vjetra i odlučila je svoju sudbinu staviti u ruke Njegove

Nitko od Alanđana nije ni pokušavao zaustaviti princezu Sonsyrey. U mitskoj i tajnovitoj tišini koju su poznali samo Alanđani, dostojanstveno i ponosno su se razmicali najgušći redovi, najteže naoružani, najsnažnije oklopljeni, gusti i neprobojni redovi tih strašnih ratnika napadača, nepopravljivih lutalica i romantičnih osvajača koje je ikad prije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo vrijeme.

Sve je to potvrdilo Sonsyrey da je bilo dobro odustati od bitke s njima, jer nakon nepreglednih i gustih redova kopljanika ona je usput primijetila i dobro posložene složaje alandskih ratnika koje su oni nazvali Crni strjeličari, a sve to zbog njihovih crnih strijela koje su vješto pogađale oklopljene ratnike na spojevima oklopa gdje su i jedino bili ranjivi. Još je veća i strašnija bila spoznaja da su ti ratnici nepogrešivo i vješto gađali direktno između svojih ratnika i nisu griješili. Bilo je to nešto što ni Anubyske strjeličarke nisu mogle napraviti.


mitske Enhu ptice, nakon što je stara skitnica Vjetar zanjihao krošnje srebrenih borova, vinule su se visoko u prazno Nebo iznad plime zlatne zore koja je najavljivala da je Legenda napokon živa

<	studeni, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...