Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

nedjelja, 25.10.2009.

Athumanunhova koračanja

Plavetna Zvijezda božica – Jutarnja Zvijezda Zornjača

Dok Athumanunh i dalje korača kroz mitologije u to blago Jutro i dok Athumanunh odmara se od bitke u klancima Aruna Wadi 'Ara, gdje ovjenča se slavom veličanstvene bitke i dok sjene palmi s teškim plodovima datulja čine mu to blago jutro još blažim, mitska Enhu ptica glasa i javlja se sve glasnije. 'Keee – ar! Keee – ar!' klikću ptice na plavetnom nebeskom svodu iznad krošnji palmi u zelenim dolinama Nila, a onda moćan i puno prodorniji krik mitske Enhu ptice: 'Kee – aa – rrmm! Athumanunh se pridiže iz ležaljke i vidi da je u društvu simpatičnog 'sesh per ankh' (pisar kuće života, a Athumanunh će vam to prevesti kao drevni astronom drevnog Egipta).

Simpatični starčić uz smiješak se nakloni i obrati se Athumanunhu: 'Heri heb, unnefer hetep! Ako budeš pozoran ispričat ću ti jednu priču o 'imau Spd Nefertari'. Dakako, Athumanunh razumije o čemu mu želi pričati simpatičan starčić 'sesh per ankh', pa će i vama to prevesti – radi se o 'onoj koja ne zna za nestanak', odnosno, o 'onoj za koju Sunce sja, odnosno, o plavetnoj božici Sopdet ili Jutarnjoj Zvijezdi, a koja se kod nas naziva Sirijus i obitavalište je veličanstvene i bajne Izide.

'Plavetna, lijepa i sjajna, divna i bajna, onakva kakva može biti samo božica …' započne svoju priču drevni egipatski pisar – astronom, te nastavi '… najčarobnija i najblistavija kraljica na noćnom Nebu koje je Vrijeme ikada zapamtilo!'


plavetna božica Sopdet

Dugo je Sopdet imala glavni položaj na Nebu i tada su joj se svi divili poradi njezine neizmjerne ljepote. No, onda stigne doba kada se ona nije osjećala dobro i činilo se da joj se život polako gasi. Iz noći u noć padala je sve niže i dalje od svog visokog i gordog mjesta na Nebu, padala je sve bliže obzoru, a to je pak sigurno navještavalo njezinu skoru smrt. Malaksala Sopdet pitala je nekada davno sve Zvijezde na Nebu i otkrila da se to svim Zvijezdama dešava. To je pogubna slabost koja vodi u potonuće slatkog Sna.

Tako je Sopdet osjećala da joj snaga kopni svake noći sve više, pa na kraju nije više mogla sjati onako kako bi sama željela. Nekoć je bila najčarobnija, najblistavija kraljica na noćnom Nebu koje je Vrijeme ikada zapamtilo, a sada se osjećala poput onemoćale starice. Polako, ali sigurno gubila je svoj položaj u središtu Svijeta, a ljepota joj je sve više bljedila. Napokon joj se približio kraj i Sopdet je gorko zaplakala, a oči su joj postale crvene od stida zbog nadolazeće pomrčine. Postala je jako bolesna, obuzela ju je jaka i mučna tjeskoba, dok je čekala svoj konačan kraj, svoju nesretnu kob.

Napokon ju je tamna crta zemlje i brjegova, koje se oduvijek plašila, potpuno zaklonila i progutala njezin sjaj. Stigla je Noć i Sopdet više nije sjala na noćnom Nebu. Počivala je ona pod tamnom crtom zemlje i brjegova u ledenom balzamu smrti. Međutim, Sopdet je bila nebeska kraljica koja je bila dobra i tijekom svoje vladavine nikada nije bila ohola niti je bila previše zahtjevna, pa su sada ljudi oplakivali njezinu smrt.

Dolje, na priprostoj Zemlji, živjela su smrtna bića (ljudi) koja nisu ni približno bili tako blistavi, a svake noći oni su sa strahopoštovanjem gledali i divili se Sopdet dok je bila u naponu snage. Neki od tih smrtnika čak su i vidjeli njezino rođenje na Nebu kad je ona bila crvena kao djetešce koje se rodi iz majčine utrobe ili kao što je moćno Sunce svakog jutra na izlasku. Tako je ta sjajna i lijepa besmrtnica (barem se tako ljudima doimala), neusporediva izgleda, prvi puta bacila svoje izvanredno prodorne i blještave zrake koso na Zemlju. Izgledalo je da će svojom plamenom ljepotom spržiti tlo. Njezina prva pojava bila je kratka, jer se odmah iza nje pokazalo moćno i veliko Sunce sa svojom neodoljivom pojavom – poput velikog i divljeg mladog bika koji riče i vlada Nebom i Zemljom. Ipak, Sunce se svake noći povlačilo u svoje počivalište, a plamena i nježna kraljica noćnog Neba, plavetna Sopdet, oduševljavala je i očaravala iz noći u noć smrtnike i sve se više penjući postajala sve savršenija.

Svake noći izlazila bi Sopdet sve više i više ispred Sunca … a kako je sada, kad je više nema, noćno Nebo pusto i sumorno! Nestanak te slavne ljepotice s Nebeskog svoda ljudima je pričinio nepodnošljiv gubitak. O, kako im je samo nedostajala ta bajna božica! Mnogi su i dalje lili i ronili gorke suze i grcali u plaču jer više nisu vidjeli ljepoticu koja ih je očarala i zanijela svojom božanskom ljepotom, svojim svjetlucavim očima, dražesnim smiješkom, tananim strukom i nježnim nožicama. O Sudbino prokleta, pa zar više nikada neće vidjeti njezin korak lak u nebeskim plesovima milijuna Zvijezda?!

Shrvani bolom i gubitkom plavetne božice sjedili su smrtnici bezvoljno danima i noćima, a ljekovita krila Vremena, koja se polako sklapaju oko patnika u nevidljivim slojevima Sna, zaboravljivosti i novih zanimanja koja donosi Život, polako i sigurno su im počela ublažavati bol. Tako je Sopdet oplakana, ali nikada zaboravljena, jer smrtnicima je samo nestala s vidika, ali nije zaboravljena. Njezina ljepota usjekla im se duboko u pamćenje i gotovo im nije trebalo zahtijevati od šarolike i prevrtljive Sudbine tražiti njezin povratak. Onda je prošlo sedamdeset dana i sve nade su nestale, tuga je postala tupa, a činjenice i stanje konačno su prihvaćene.

Slušajući priču Athumanunh nije ni zamijetio da je Noć počela bivati sve svjetlija obasjana prvim svijetlima praskozorja, Sunce tek što nije izašlo, nezaustavljivo se približavala Zora. Athumanunh je pogledao na Nebo i vidio da je crta obzora crvena od vatre, Nebo je gorjelo sjajnom vatrom, a onda u toj svjetlucavoj vatri ugledao je nešto što ga prvo skameni, a onda silno razveseli.

To je bila Ona, morala je biti Ona i mogla je biti samo Ona! Ni jedna druga Zvijezda nije imala takovu auru, takvu prodornu svijetlost. Athumanunh je stajao ukočen, a oči mu je pržila svježa Zvijezda, mokra od životne vode istodobno u vatrenom uskrsnuću. Onda je izašlo moćno Sunce i stalo se penjati iza Sopdet polako brišući njezinu svjetlost.

No, Athumanunh je već trčao po 'Ankh taui' (drevna gradska četvrt drevnog Mennefer – Memfis) i vikao iz sveg glasa: 'Probudila se! Ona se probudila! Vratila se! Božica nam se vratila! Besmrtna je, rodila se i vratila iz zagrljaja Smrti!' Svi su čuli Athumanunha i nisu mogli vjerovati, a ni dočekati zalazak Sunca kako bi se uvjerili vlastitim očima.

Bio je to mjesec srpanj, točnije 19. srpanj te davno prije zaboravljene godine, ali od tada pa svake godine smrtnici slave povratak Sopdet koja im je donosila toliko željne i očekivane plodonosne poplavne vode Nila. Drevnim je Egipćanima tada počela Nova godina.


božica Sopdet u svoj svojoj ljepoti pojavljuje se malo prije moćnog Sunca

<	listopad, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...