Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
petak, 16.10.2009.
Athumanunhova koračanja
Sanjao Athumanunh da je Dvadeset tisuća milja ispod mora
U ovim sve hladnijim danima mjeseca što ga Athumanunh nazva 'Vjetrovnik', ogrnut svojim toplim ogrtačem, uz topli kamin u kojem se igraju neumorni plameni jezici, Athumanunh opet ima vremena za svoje stare prašnjave knjige, ali 'Svijetle Noći' dolaze sve brže i ostaju sve duže, pa Athumanunh umoran brzo zaspi i nošen krilima Nikte zaplovi u more svojih snova.
da li je Athumanunh siguran da to baš plivaju ribe
Sanjao jednom tako Athumanunh, da ondje, gdje su nekoć ljudi živjeli u prijateljstvu i slozi, ondje gdje su nekoć dragocjeni predmeti bili cijenjeni jedino zbog svoje ljepote, sada šutke plivaju ribe … No, je li baš Athumanunh siguran da to plivaju ribe? Ne kroče li to, jednom zbog častoljublja i poroka kažnjena, djeca Posjedona i dalje ulicama potonulih gradova negdje duboko pod morem, ali sada razborito i miroljubivo …
Athumanunh je zalutao na svojim koračanjima u daleku prošlost, davno prije jedanaest tisuća godina, u samo središte uvijek nemirnog Atlantika, te se našao na čudnom, ali predivnom otoku koji se zeleni i miriše opojnim mirisima.
Athumanunh sanja zeleni otok u čijem krilu spava grad moćnih vladara ponosnog naroda
Taj zeleni otok domovina je plemenite i moćne rase koja je nekada davno prije Zemljom koračala. Narod tog otoka posjeduje veliko bogatstvo zahvaljujući prirodnim resursima svoje zemlje, a u sredini, u samom središtu otoka, spava grad.
Grad je središte bogate trgovine i velikog prometa, ali i prijestolnica moćnih vladara tog otoka koji čvrsto i pravedno vladaju nad ljudima i zemljom na otoku, ali i duboko u Europi, Africi i Aztlantiji (Amerika po Athumanunhu). Grad i cijeli zeleni otok čuva moćna i na sve spremna vojska …
grad pod morem u kojem korača Athumanunh kroz mitologiju
No, tako je bilo nekada davno prije, a sada ispred Athumanunha leže neke pitoreskne ruševine … Posvuda su razbacane velike hrpe kamenja, između kojih se jasno mogu opaziti tragovi i sjene velebnih hramova i palača … preko tih ruševina nadvio se, umjesto bršljana, debeli sloj podmorskog biljnog života.
Koji je ovo dio našeg globusa u koji zaluta na svojim koračanjima kroz mitologiju Athumanunh i tko je složio sve ovo ogromno kamenje iz prastarih vremena?
Ispred mojih očiju je, nekada davno prije, razoren, uništen, ležao isti onaj grad što nekada spavao je spokojnim snom pravednika, a sada njegovi krovovi otvoreni zjape prema nebu, njegovi hramovi su urušeni, njegovi lukovi porušeni, njegovi stupovi razbacani … Još dalje, tek ostaci kiklopskih akvedukata, ovdje visoki stilobat akropole s plutajućim obrisima Partenona, ondje tragovi lučkih dokova … još dalje, duge crte potopljenih zidova i širokih praznih ulica koje ne vode sada nikamo – zar su to Pompeji pod vodom?
Athumanunh se prisjeća što pročitao je u knjigama svojim starim i prašnjavim: 'Drevni Egipćani klanjali su se božanstvu Sunca kada bi ono zalazilo i tada bi oni gledali na zapad, a dalje na zapadu postojao je još jedan mističan narod – drevni Inke. Inke pak su se također klanjaju božanstvu Sunca, ali u trenutku kada bi ono izlazilo i tada bi oni gledali na istok. I jedni i drugi govorili su i kazivali o postojanju nečega u morima Atlantika.'
da li je Athumanunh umjesto morskih nimfi (nerejide) pomislio da je pronašao mitske žene ratnice
Gdje sam li ja to zapravo bio? Zar stvarno ne znate? Čitao sam knjigu, Dvadeset tisuća milja ispod mora (Jules Verne), na našem lijepom, toplom i plavom moru, tijekom zasluženog odmora, u sjeni visokih borova, a onda mi je šum valova u blago ljetno predvečerje stao šaptati kroz krošnje tih borova. Isprva tiho, pa najtiše, a zatim sve glasnije: Atlantisss, Atlantisss … Pridignem se s ležaljke, odložim knjigu i zagledam se u valove dodirujući ih rukama, pa odjednom osjetih da koračam poput Pierra Arronaxa, planinama tog davno prije izgubljenog kontinenta, dodirujem tisućama godina stare ruševine nekada moćne i suvremene, hodam tamo gdje su nekada hodali prvi ljudi …
… ili se to opet Athumanunhu opet sve priviđa i ipak se to samo igraju ribe usred morem isplakanih kostiju legendarne Atlantide …
| < | listopad, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...