Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
nedjelja, 11.10.2009.
Athumanunhova koračanja
Athumanunhovo tajnovito doba Noći – vrijeme kada se Božanstva vole
Nebrojano puta Athumanunh na svojim koračanjima spomene 'tajnovito doba Noći', ili 'mir spokojnog Jutra', ili pak vama zaželi 'miran San' sa željom da vam 'Zvijezde poklone Dan'.
Athumanunh, taj stari heroj bez imena, zna i legendu Anakhtha koja se zbila u noći kada su padale hladne kiše Shakazeye i predivnoj princezi Toplih mora Južnih sakrile put do grada prozirnih zidova i visokih zimskih bedema u kojem se odmara Andraghonh okružen i ljubomorno čuvan tisućama najboljih ratnika što ikada prije zapamtilo ih je Vrijeme …
O legendi Anakhtha, neki drugi put, a sada Athumanunhova priča o tajnovitom dobu Noći.
Aurora i Selena u Athumaunhovom snu
Lagano, polako i nečujno Nebom vuku kola crni snažni konji. To Božica Noći putuje Nebom u svojim kočijama, a njezin tamni ogrtač natkriva čitavu Zemlju. Tama polako obavija sve unaokolo, sva živa bića, ljudi i bogovi, polako tonu u blaženi San.
Oko nečujne kočije Božice Noći tiskaju se mnogobrojne Zvijezde i Zvjezdice i na zaspalu Zemlju prosipaju svoju lažnu svijetlost. Noć je napokon zamijenila Dan.
Pored kočije Božice Noći mirno jašu i čuvaju je snažni i mladi sinovi Božice Zore, dva mlada ratnika, očevi Vjetrova mitskih i strašnih, osmero braće Anemoi. Onda pak se iz smjera Istoka na Nebo stane penjati još jedna božica, Božica Mjesec, u kočiji koju vuku tvrdorogi snažni bikovi.
Nikta tiha božica Noći
Bijela, gotovo prozirna haljina i njezin bijeli veo u obliku polumjeseca obasjavaju zaspalu Zemlju i kao da je zalijevaju svojim srebrenim zrakama. Na kraju svog puta Božica Mjesec se spušta u duboku pećinu planine Latme u tajnovitoj zemlji Kariji, jer tamo spava utonuo u vječni San prekrasni Bog Sna, vječiti mitski mladić.
Neizmjerno ljubi i voli Božica Mjeseca Boga Sna i svake se noći Božica Mjeseca naginje nad Boga Sna, miluje ga i šapuće mu najslađe i najnježnije ljubavne riječi.
No, usnuli Bog Sna ne čuje ljubavni šapat Božice Mjeseca, pa je poradi toga i svijetlost Božice Mjeseca, (mjesečeva svijetlost), svijetlost koju ona nesebično prosipa po zaspaloj Zemlji vrlo tužna.
Jutro je sve bliže i bliže, pa se Božice Mjeseca mora žurno udaljiti prema horizontu, a na dalekom Istoku već se pojavljuje rumena vjesnica Božice Zore, plavetna Božica Jutarnja Zvijezda.
ružičasta Aurora
Iza plavetne Božice Jutarne Zvijezde odmah se pojavljuje i ružičastoprsta Božica Zore koja otvara vrata iza kojih će se uskoro pojaviti svijetli Bog Sunca.
Obučena u svjetložutu haljinu uzlijeće Božica Zore svojim ružičastim krilima na osvijetljeno Nebo koje je obojano ružičastim svijetlom. Iz svog zlatnog ćupa sipa Božica Zore na još uvijek zaspalu Zemlju prve kapljice rose. Kapljice u tišini padaju na travu i cvijeće koje se stane presijavati u dijamantnim bojama.
Tog trenutka Zemlja počinje mirisati kao mlada djevojka i probuđena iz slatkog sna Zemlja pozdravlja Boga Sunca koji izranja na obzoru Istoka. Svijetli Bog Sunca izlazi iz dubina Oceana i penje se na Nebo u svojim kolima koja vuku četiri snažna konja čijim žilama teče živa vatra.
Kada ugledaju blistavog Boga Sunca Zvijezde i Zvjezdice stidljivo se sklanjaju i bježe u njedra tamne majke Božice Noći. Bog Sunca svijetli sve snažnije i sve je više na Nebu s kojeg nesebično prosipa svoje životodavne zrake na Zemlju na kojoj se sve budi i raste zadovoljno toplinom i životom.
Onda pak, kada napokon završi svoj dnevni put Bog Sunca se na Zapadu spušta u svijetle vode svoga oca Boga Oceana gdje ga čeka njegov zlatni čamac koji će ga odnijeti natrag na Istok u njegov čudnovati dvorac. U tom tajnovitom dvoru Bog Sunca će se odmoriti tijekom vladavine Božice Noći kako bi slijedećeg dana izašao u zlatnom bljesku.
Dakle, ova priča koju napisa vam Athumanunh, priča je o vremenu kada božica Selena ljubi boga Endimiona, a ostala božanstva što spominje ih priča Athumanunhova su: Nikta, Aurora, Eol, Astrej, Eolfors, Helios i božanska braća Anemoi što mitska imena nose Borej, Not, Eur, Zefir, Kaik, Apeliot, Lib i Skirion.
Probajte ih smjestiti u priču na mjesta u kojima ih Athumanunh spominje njihovim dužnostima, a ako ne bude išlo imate Athumanunha koji će vam napisati novu priču što bit će nježnije od leptira, a uzbudljivija od oluje.
| < | listopad, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...