Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

petak, 09.10.2009.

Athumanunhova koračanja

Athumanunh u tajnovitom gradu umirućeg Mjeseca


U potrazi za tragovima prvih pismena ljudskoga roda Athumanunh iznenada naleti na jedan grad, ma zamislite samo, na nadmorskoj visini od četiri tisuća metara. Njegovo ime na drevnom jeziku, davno prije nestalog drevnog naroda, označava grad umirućeg Mjeseca.


grad umirućeg Mjeseca

Gleda Athumanunh tako i opet se divi i čudi tim veličanstvenim ruševinama. Hoda on tako tim razvalinama i ruševinama nezamislive i do sada neutvrđene starosti iznad kojih se polako na jutarnjem suncu uzdižu magle prošlosti, neznanja i zagonetki.

Odjednom vidi on ostatke nečega što ga podsjeti na luku, u kamenu urezani crteži rakova i raznih riba … Zna Athumanunh dobro da su se Andi iz mora izdigli tamo davno u tercijeru, ali u to doba na Zemlji nema čovjeka!

Malo dalje pronašao je Athumanunh nekakav smotuljak papirusa, a kako on čita sve poznate i nepoznate hijeroglife baš se razveseli, ali … Što je sada ovo? To nisu hijeroglifi, nisu to ni prastara pisma slikovnog karaktera, a nisu ni poznata mu klinasta pisma… pa ovo je sitno pisan tekst i sva slova (znakovi) zapravo odgovaraju jednom govornom glasu, izgleda kao moderna fonetska abeceda.

Potraži Athumanunh svog starog prijatelja iz najljepšeg doba, pa ga zamoli da mu pomogne da ga zajedno pročitaju. Stane tako Athumanunhov prijatelj čitati: 'Žena imena Orjana došla je da ispuni nalog bogova da postane pramajka Zemlje. Orjana ima četiri prsta koja su spojena opnom, a rodila je 70 – ero djece i potom otišla natrag među bogove.'

Athumanunh se opet sjeća da je vidio niz kamenih glava koje su ga nijemo, ali pozorno promatrale u 'gradu umirućeg Mjeseca' i dobro se sjeća njihovih lica koja su različita. Tanke i debele usnice, dugi ili kukasti nosovi, sitne ili glomazne uši, meke ili tvrde crte lica, a neki su gologlavi, dok pak drugi imaju na glavi nešto što podsjeća na kacigu, a svi oni imaju po četiri prsta, ali nisu im spojeni opnama.

Uf, a onda mu se učini da je nešto pročitao kao – Mu…- malo je oštećeno, pa se ne vidi dobro. No, Athumanunhu padne napamet – Muror – tajnovito nestala civilizacija naroda koji su nekada živjeli po otocima Tihog oceana.

No, Muror civilizacija je cvjetala prije 23 000 godina, znači prije Atlantide, ali prije 23 000 godina na Zemlji je kameno doba, pola Europe i današnjeg američkog kontinenta je pod debelim naslagama leda, a u pećinama Francuske i Španjolske smrzavaju se prvi ljudi koje Athumanunh poznaje kao Kromanjonce.

Odjednom poput jata crnih ptica zlosutnica navru Athumanunhu misli kako je jedna ponosna civilizacija mogla pasti tako u zaborav, tako jednostavno nestati … Nestati zauvijek u vatrenim stihijama i nezacijeljenim ranama što ih čovjek zada vlastitoj povijesti.

Kakve li se sve misli nametnu čovjeku kada korača po pepelu jednom velikog i ponosnog naroda, naroda koji je podigao ove gorostasne građevine, sebi na spomen.

Ali tko bijahu ti graditelji? Jesu li to tajanstveni Olmeci čija se povijest poput Titana gubi u maglama legendi i bajki, ili su to možda Tolteci, marljivi i miroljubivi koje zapamti jedino usmeno predaja? Što bijaše s tim tajanstvenim civilizacijama tih jedinstvenih graditelja? Što bijaše, gdje nestadoše …

Hajde ti Athumanunh lijepo spavati i prestani lutati po tim svojim starim i prašnjavim knjigama …

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...