Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

nedjelja, 25.11.2007.

Legenda o Alandiji

Anakhtha – trenutak kada se Vitezovima vjetra pridružuju njihove sjene

… Govorili su Sychythe, a zapamtili su mnogi Okolni narodi, da su je Bogovi načinili od svojih muških suza, a tada pak su se zbog njezine božanske ljepote zaljubili u Nju. Da bi spriječile svađu među Bogovima, a i same ljubomorne na njezinu ljepotu, Boginje je tada poklone ljudima …
Odjednom jaka i za oči bolna svijetlost zaslijepi guste i crne redove Hladnih vatri. Konji se preplaše i zbace svoje jahače. Prvi redovi se ispremiješaju, a drugi nalete u svoj silini na prve, treći na druge, četvrti na treće … dotada besprijekoran složaj nestane, ali se tada pojave Tarant i Fanthom sa svojim Demonima i Sivim jahačima, te bez većih oklijevanja snažno udare na iznenađene Alanđane. Pojava Sivih jahača i Demona na bojnom polju Herofahlha na trenutak potpuno zbuni redove Alanđana koji se poviju i zamalo popucaju, no, tada pak u svoj silini Vitezovi vjetra udare u sam bok Sivim jahačima, a alandski Crni streličari tučom crnih strijela udare po Demonima. Bitka poprimi žestoki karijer i nastane bjesomučno udaranje. Ubrzo nastane kritičan trenutak bitke, prijeloman i odlučujući trenutak bitke, a Hladne vatre nisu popuštale. Alanđani pak osjete prve borbene umore i zamore. Amaksos se teško probije do Panđe i zabrinuto ga izvijesti: 'Panđo, naši redovi popuštaju, ratnici su nam umorni, a Hladnih je vatri sve više, kao da ih sam pijesak izbacuje. Panđo izgleda da nas je snašlo prokletstvo Wananunhe!' Tada pak u trenutku kada je izgledalo da će Alanđani popustiti, iznenada i niotkuda pojavili su se uz Vitezove vjetra, misteriozni i tajanstveni 'Čuvari'. Broj 'Čuvara' u potpunosti je odgovarao broju Vitezova vjetra, mačevi 'Čuvara' bili su potpuno slični Andraghonovom maču, jedino što su bljeskali zelenom svijetlošću za razliku od plave svijetlosti Andraghonovog mača. Ubrzo, 'Čuvari' se postave uz bok svakom od Vitezova vjetra i dogodi se nešto što će kasnije Sychythe opisati kao Anakhtha – trenutak kada su Vitezovi vjetra usred Wananunhe, proklete zemlje Duhova i žeđi, jedini imali svoje sjene. No, sjene iako su u potpunosti odgovarale Vitezovima vjetra, tukle su se na svoj način, potezi sjena nikako nisu odgovarali potezima Vitezova vjetra. Nikome više ništa nije bilo jasno, Ledeni ratnici Alanđani osjete da im se snaga vraća, a Hladne vatre ostanu skamenjeni ovom pojavom. Grohotan smijeh vođe 'Čuvara' (Xawiaraca) Polpaha nadjača zveket bitke: 'Ne bojte se Alanđani! Mi smo vaše sjene, pa zar ste doista pomislili da ste u zemlji Duhova izgubili svoje sjene?! Jednom smo vas već upozorili da svoje sjene možete izgubiti, ali nikako ne smijete izgubiti Andraghonha! Vi ste ga opet izgubili i uzalud ga tražite ovako daleko na Jugu, pa zar ste zaboravili da on spava ispod, kao ruža crvenog, pijeska?…
'Nevjerojatno, ja ne mogu vjerovati! Tebe je mržnja potpuno zaslijepila i promijenila sestro! Zar si zaboravila da ga voliš?' Nije se mogla načuditi Antyopha, sestra Sonsyreye. 'Zar ti Sonsyreyo doista više ne čuješ ovu tišinu, zar ne vidiš ovu plavu tamu koja je rasula ova tajnovita noć.' Zabrinuta je bila i Shenha, sestra Andraghonovha. Sonsyreya pak ih, prenuvši se iz razmišljanja, tada razuvjeri: 'Zašto uvijek gubim ja, zar zato što ga previše ljubim? Sve što dotaknem ja razbijem, sve što volim u kamen pretvorim. Ove hladne kiše pale su zato što je on tako želio, a mene su upozorile … ' Predivne plave oči, oči kakve još nije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme, odjednom napune se suzama. Suzama koje kao da su znale tu tajnu koja je bila stoljećima čuvana. Treptaji Sonsyreyna oka potjerali su suze, suze koje su ličile na kapi jutarnje rose, niz predivno i nježno djevojačko lice na kojem se sada zorno vidjelo da razumije tajnu, ali ne razumije gdje treba tražiti tu tajnu dobro čuvanu i skrivenu još od samoga Osvita vremena. U trenutku kada je mislila da ima sve, jedan nepromišljeni potez, gotovo banalan, sve je pretvorio u maglu. 'Ne, nisu oni krivi, nisu ni ove hladne kiše krive. Nije kriv ni ovaj vjetar koji me već danima lomi i ledi mi srce, a nije ni ova oluja kriva što dolazi potajno s Wyghenha tajnovitog i ledenog. Svi vi i svi ovi događaji sada mi slobodno možete i mogu suditi, jer bila sam samo na korak od Njegovog sna, a tada sam dopustila da On i ja opet postanemo Svijeta dva, Svijeta toliko bliska, a tako daleka. Svojom sam krivicom u tišini ove plave noći sada srca slomljena i sama sam kriva što je u trenutku nestalo sve, što se sve u maglu pretvorilo. Nesmotreno sam zaboravila slušati vrišteću tišinu Sylenca, postala sam neoprezna i samouvjerena stečenom naklonošću srebrenih borova koji su odjednom prema meni postali toliko dobri i zaboravila sam na Njegovu neobičnu snagu ljubavi i nevjerojatnu i iskrenu želju kojom mi noćima ulazi u snove baš poput alandskog toplog sunca u ovo doba koje su oni tako jednostavno nazvali Vrijeme Bijelih snjegova'. Sva svijetla amazonskog grada u Zabranjenoj dolini, grada tisuću piramida, predivnog grada Sungrada, na modrozelenom jezeru nastalom od suza vila Charyzmhy, polako su trnula i drhtala. Jutro se budilo uz sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples. Svježina, koju je sada odjednom donio vjetar neobičan i nepoznat u ovom dijelu Hyghlanderskogh Svijeta, Svijeta u Agrosyanskom dobu, Strašnom i Nezamislivom Vremenu koje je još uvijek pamtilo Slavne gradove što su se nekada davno prije poput plavih prstenova prostirali pod milijunima Zvijezda, koja je odjednom mirisala na neobične mirise tajnovitih i dalekih mračnih šuma srebrenog bora. Dok su ostale Amazonke udisale ovu neobičnu jutarnju svježinu ne razumjevši šaputanja tog neobičnog vjetra što se odjednom podigao, vjetra koji je bio neobičan za ovo doba dana, Sonsyreya je osjećala da joj je srce poput uragana kojeg je upravo On i izazvao. Sada je znala i sada je bila sigurna da je više ništa ne može prevariti i zaustaviti. Bila je ona sada sigurna gdje konačno treba tražiti tu tajnu koja je svim Okolnim narodima, koji su tek stasali u Hrabre narode, još uvijek bila nerazumljiva i nepoznata. Odjednom Sonsyrey je razumjela svu snagu Zimskoga bedema, tajnu mračnih šuma srebrenog bora, znala je gdje su vjetrovita vrata Kawamadhe koja vode u tajnovite doline Sylenca, vidjela je misteriozno mjesto Wolsha na kojem se uvijek gasi dan, napokon je razumjela zašto je pijesak Wananunhe crven kao ruža, bila joj je razumljiva igra strašnog ledenog vjetra Actyalana, osjećala je ledeni dah Athumazye i vidjela je što to skriva gusta magla Anybeathe. Osjećala je drhtaje krošnji srebrenog bora, a riječi alandskih pjesama više je nisu zbunjivale. Napokon je čula vrišteću tišinu Sylenca i shvatila da je On baš Nju tražio u Wananunhy i samo zbog Nje doveo kišu i vjetar od kojih su Pustinjski ljudi konačno osjetili svu svježinu vode na usnama. Sada joj je bilo jasno zašto su je simpatični starčići Sychythe vidjele da pleše među Zvijezdama. Sada je konačno znala zašto su propali Slavni gradovi i zašto je potonula Atlantida … Napokon je osvanula rumena zora daleko dolje na Jugu gdje se prvi puta, nakon strašne bitke na bojnom polju Herofahlha, dogodilo neko novo svitanje. Predivan je dan osvanuo nad prozirnim modrim i tirkiznim morima tople zemlje Južne, zemlje Dyadonhe, predivne zemlje koju su valovi toplih mora oduvijek oplakivali i pjeneći se na pješčanim bijelim žalovima tajnovito šaputali SHA UN HA, SHA UN HA …

<	studeni, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...