Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
nedjelja, 22.04.2007.
Legenda o Alandiji
Poput iznenadnog praska razlila se jutarnja svjetlost nad proplankom šume Mynechyz koji su Alanđani nazivali Wolsha. Sonsyrey je Wolsha u tom trenutku doista morala izgledati kao mjesto gdje je Vrijeme uhvaćeno i stoji. Jutro se nezaustavljivo budilo uz posljednje sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples i nepovratno nestajale. Sonsyrey nije mogla odrediti da li je dan tek započeo, ili se ponovno spušta noć, jer Wolsha je bilo to tajnovito i misteriozno mjesto o kojem bi kazivali i stalno ponavljali u legendama o Dječaku i Vjetru simpatični starci Sychythe. Bilo je to doista mjesto gdje se gasio dan, a vjetrovi su plamtjeli i stenjali svu noć. Sonsyrey je sada znala da je samo na korak od Kawamadhe, vrata Vjetra, nazivali su Alanđani to mjesto, mjesto gdje se Alanđanin igra s opasnim ledenim polarnim vjetrom Actyalanom koji ga ljubomorno čuva. Udisala je tako Sonsyreya jutarnje mirise Sylenca koji su odisali svježinom srebrenog alandskog bora. Doista, sada je Sonsyreya vjerovala Panđinim riječima koje je on znao toliko puta, kroz oblak dima iz njegove lule, hvaliti i veličati: …'nigdje ne rastu i ne mirišu ljepše i tajnovitije šume srebrenog bora kao u dolinama Sylenca.' Sonsyreyne umorne i snene plave oči, oči kakve još nije zapamtilo to Strašno i Nevjerojatno Vrijeme, sada su poprimile svu ljepotu. Suze koje su same kanule iz njezinih očiju doista su izgledale kao biseri, a srce joj je stalo sve jače udarati. Usred nepreglednog carstva hladnoće, snijega, leda i magle, na samim Vratima vjetra strašnog i olujnog, stajala je najljepša Palmina leptirica. Slomljenih krhkih krila, najljepših nebesko plavih uplakanih očiju, najgušće i najduže crne kose koje je ikada vidjelo to Strašno i Tajnovito Vrijeme. Sve okolo Nje bila je Vrišteća tišina i misteriozna polarna Svijetlost, a Ona je osjećala da je snaga izdaje i napušta, pa skupi ona tada svoje posljednje snage i tiho, a u Vrištećoj tišini to je izgledalo kao prekrasan šum valova južnih mora, napokon progovori: 'Dozvoli mi Alanđanine da otopim taj led oko tvojih usana. Uzaludno me pokušavaš uvjeriti da je naša ljubav nestala s prvim jutarnjim svijetlima Sylenca. Zar sam ja sama uzaludno danima lutala ovim prostranstvima? Osjećam da mi je korak lagan i da doista ne ostavljam tragove u snijegu, osjećam snagu Tvoje ljubavi i moje srce udara poput bubnjeva, osjećam snagu uragana koji si Ti izazvao. Tvoji srebreni borovi više Te ne skrivaju od mojih pogleda i ja vidim Tvoje lice u njihovim krošnjama, a sva ova tišina koja me okružuje i pokušava me uplašiti zapravo je siguran znak da si i Ti tu negdje. Zašto se skrivaš Alanđanine, zar Ti moje lice više nije srcu drago i oku ugodno? Zašto si mi onda dolazio u snove poput Sunca koje se uvijek pojavi u ovo Vrijeme snjegova. Tvoj pogled rasipao je svu ovu tamu u prekrasan dan, a čula sam i Tvoje korake od kojih mi je srce stalo jače udarati …' Sonsyrey iscrpljena konačno izgubi svijest. Kad je otvorila oči Sonsyrey spozna da je pozorno položena u veliki, topao i mekan krevet, a u najdaljem kutu prostrane sobe primijeti nemirnu igru vatrenih jezika koji su širili toplinu iz velikog kamina. Ona ustane i ugleda na stolici pored kreveta dugu plavu alandsku zimsku haljinu koja je bila izvezena zlatnim koncima i opšivena toplim krznima. Brzo je obuče i primakne se prozoru. Pogledavši van pogled joj se sudari s Unakasovim koji je stajao nasred prostranog trga Asgrada. Nikada do danas, iako je to uvijek pokušavala, Sonsyreya nije mogla uhvatiti i proniknuti u Unakasov zagonetni pogled. Tajnoviti osmjeh Unakasov ohrabri je i ona razgrne zastore. Ratnici Unakasove pukovnije nazvani Krilati jahači upravo su se spremali na svoju redovitu ophodnju kroz misterioznu šumu Mynechyz, jer nikada ti najelitniji čuvari Zimskog bedema ništa ne bi prepustili slučaju kada je iza Zimskog bedema On, a danas su za to imali još jedan razlog više. Uz Njega sada je i Ona, svijetlog oka, daha svježeg jutarnjeg, Ona koja rukama svojim može dodirnuti njihovu sjajnu Zvijezdu Hawalandha… Sonsyreyn pogled sada odluta prema najvišoj kuli Asgrada, a tamo joj opet pogled zastane na snažnom ratniku. Bio je to Paska koji je izdavao zadnje naputke svojim tajnovitim i nepredvidivim ratnicima koje su Alanđani zvali Šumske patrole. Bilo joj je potpuno jasno da su svi oni ovdje upravo zbog Njega i Nje i da će noćas Zimski bedem biti stotinu puta jače čuvan i branjen nego što je uopće bilo i potrebito, jer koja bi se to uopće vojska tog Strašnog i Nezamislivog Vremena mogla probiti do njega? No, znala je ona itekako dobro da Alanđani nikada ništa ne prepuštaju slučaju, a ta njihova tajnovitost i opreznost sve joj se više sada i počela dopadati. Onda začuje grohotan smijeh koji je dopirao iz dvorane. Sonsyrey otvori vrata i pogled joj se zaustavi na dva snažna alandska stražara koji su mirno i u pozornom stavu čuvali ulaz u njezinu sobu. Munjevito i gotovo nevjerojatnom lakoćom Alanđani je pozdrave teškim stražarskim helebardama uz glasno izgovoreno njezino ime na alandskom: 'Handrha!' Nježno i uz puno amazonske gracioznosti Sonsyrey im se nakloni i nagradi ih svojim predivnim osmjehom, a potom potrči lagano prema vratima Velike dvorane Mynetonkha palače. U dvorani ona primijeti svoje Dyadonkhe, svoje kontese i kneginje, koje su bile odjevene u alandske duge zimske haljine crvenih boja, u društvu Vitezova vjetra, a svi zajedno su pozorno slušali priče koje je pričao najstariji među njima, uz nezaobilazan dim iz njegove lule koji za čudo nikome nikada nije smetao. Na povišenom postolju, na kojem se nalazio alandski stolac izrađen od najljepših stabala srebrenog bora, sjedio je On, a iza njega stajao je najjači među njima, Zumah koji se nikada nije odvajao od Njega. Sonsyrey otvori tiho vrata, ali to ne promakne Vitezovima vjetra koji odmah munjevito okrenu glave u tom smjeru kao da je iznenada odatle došla opasnost po Njega. Amazonke Dyadonkhe ustanu i naklone se najljepšoj među njima, a Vitezovi vjetra istodobno pozdrave alandskim, davno prije zaboravljenim, pozdravom (stisnuta desna šaka položena na lijevu stranu prsnih oklopa). Ustane i On i pruži ruku prema Sonsyrey te joj pokaže mjesto uz sebe: 'Wen dorha naton shi Shangrha!' (Ova noć po Tebi je ime dobila) Sonsyrey se osmjehne i odgovori na čistom alandskim dijalektu, što pomalo ostavi zbunjene Vitezove vjetra: 'Il mil nie Alandhos, wienehl Akhty!' (Nikada je zaboraviti neću Alanđanine, miljeniče vjetra. Vani je tama polako popuštala i noć se nezaustavljivo prosipala u prekrasan dan, a snježni visoki vrhovi Wyghena polako su izranjali iz tame, iako su gornji dijelovi još uvijek bili obavijeni gustom maglom. Duboko u pećini ove misteriozne planine jedna je tajnovita prilika nešto je zbunjeno objašnjavala ostalima, kojih je moglo biti tridesetak. Onda se svi, njih tridesetak, stanu gromoglasno smijati od kojeg prve dnevne ptice prestrašeno uzlete iz krošnji srebrenog bora …
| < | travanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...