Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

petak, 30.03.2007.

Legenda o Alandiji

Svijetle noći Tealanha – tajnovito doba prije kiša Shakazeya

… Onda jedne vrlo hladne noći, neobične i nezamislive 'Svijetle noći', u ono doba 'Bijelih snjegova' koji samo što nisu počeli padati nošeni hladnim vjetrom Actyalanom. U tim neobičnim i nezamislivim 'Svijetlim noćima' kada su počele padati hladne kiše Shakazeye, tiho, najtiše, iznenada i niotkuda počeli su padati prvi 'Bijeli snjegovi' koji su dolazili da još jednom pomiješaju i sakriju legende koje su 'Hrabri narodi' odavno već znali, ali ih nikada nisu razumjeli do kraja. Iznenada i niotkuda, baš kao i 'Bijeli snjegovi', ničim izazvani, ničim potaknuti, iz tajanstvene šume Mynechyz, onako kako su to uvijek i činili, pojavili su se mnogobrojni odredi teško oklopljenih ratnika ogrnutih u plave ogrtače. Tihi poput sjena, nečujno poput tmine noći, kao prethodnica nečeg još mnogo misterioznijeg, moćnijeg i opasnijeg, oni su mirno jahali svoje plemenite snažne konje. Kišu koja je padala ti strašni i šutljivi ratnici nisu ni primjećivali. Oni su iznenada porušili sve mostove koje su na divljoj rijeci Hesperaskhy sagradili, napustili su svoje gradove, koje su svojim imenima nazvali i krenuli u mračne i tajnovite šume Kayonash, a potom još dalje, do još mračnijih i još opasnijih šuma Mynechyz. Hladni vjetar Actyalan stao je tući bez milosti za ikoga, a strašna magla Anybeatha svojim je maglama sakrila visoku planinu Wyghen. Ledeni dah strašne Athumazye ledio je dah snažnih konja i teško oklopljenih ratnika, a onda je napokon noć rasula svu svoju tamu i otvorila sve svoje odaje i još jednom je ta duga i beskrajna noć zavila u tamu tajnovite šume srebrenog bora, koje su od samoga 'Osvita Vremena' čuvale tajnu o tom Strašnom i Nezamislivom Vremenu u kojem su ratovi uništili i posljednje Slobodne gradove i zauvijek izbrisali nadu ' Onima koji su koračali uspravno'…

Bilo je to onda kada su strašni 'Ratovi Wakyzashy' završeni na radost svih 'Okolnih naroda'. No, ti ratovi su konačno na svijetlo dana izbacili i dugo čuvanu tajnu Sychytha. Onaj kojeg su svi čekali pojavio se u ratovima i svima je postalo jasno da je 'Onaj koji spava ispod pijeska' konačno probuđen. Dok su se tako 'Okolni narodi' veselili i slavili Njegovo buđenje, narodima Velikog Klana i mračnom carstvu Amaroth to nije odgovaralo. Njihova je dominacija i prevlast u Aghrosijanskom dobu nepovratno i zauvijek prestala. Zbog toga je princ Sywolykyh, uz pomoć Tykanderoshke princeze Thandre, polusestre Sonsyrey, pokušao još jednom preokrenuti tijek događaja i maknuti Shagana Alanđanina s pozornice na kojoj se pojavio poput velikog praska i preokrenuo tijek događaja Hyghlanderskog svijeta iz doba 'Hrabrih naroda'. U amazonskom gradu Cytykrayu, u predivnom gradu s tisuću piramida, u najvećoj piramidi, u najljepšoj dvorani, u najdubljem kutu, tiho je plakala i jecala, licem prekrivenim najnježnijim rukama, najljepša žena tog Nezamislivog vremena, mlada crnokosa princeza ratnica Amazonka, Dyadonkha. Beskrajno joj se dive i slave je svi 'Okolni narodi' i na njezin poziv šalju najbolje što imaju. No, ona je bezvoljna i tužna, a najljepše princeze tog Vremena tješe je i umiruju bezuspješno. Najsnažniji i najmoćniji prinčevi, ovjenčani slavom tisuću bitaka s 'Hladnim vatrama' zabrinuto se pogledavaju i riješeni su da toj mladoj djevojci stave na raspolaganje svoje najelitnije odrede samo da bi je umirili i pomogli joj. Konačno, najsnažniji među njima, Haywey brat Andraghonov, princ Ararađana izgubi strpljenje i glasno zatraži objašnjenje: 'Reci nam Sonsyreyo, što se to doista dogodilo?' Djevojka podigne pogled i svojim toplim, suzama ispunjenim očima, žalosno, ali zahvalno, pogleda snažnog princa Hayweya koji se odazvao njezinom pozivu i prvi stigao sa svojim najelitnijim odredima Araradskog konjaništva sa samih nemirnih granica zelene rijeke Mandraghona, iz tvrdih araradskih gradova Manhosha i Syryesha. Kao da je Vrijeme bilo uhvaćeno u tim nebesko plavim očima i Haywey nije mogao, a da ne pomiluje najtamniju kosu toga doba i nježno prigrli uplakanu djevojku koja je drhtala. 'O, djevojko, pa ti drhtiš! Zar ti nije dobro, nisi li bolesna?' Zabrinuo se Haywey. 'Ne brini Haywey, to je zbog vjetra koji me lomi, a i miris alandskih 'Svijetlih noći' i 'Bijele zime' osjećam. Tamo daleko u tim prostranstvima zbog Njega počinje još jedna beskrajna zimska alandska noć. 'Vrijeme snjegova', nije li tako Sychyte? Tako Alanđani zovu to doba kada se On odmara u tišini Sylenca. Vidim ih u svojim snovima, vidim ih kako pale svoje tajanstvene vatre, vidim ih ogrnuti su svojim plavim ogrtačima, a njihove pjesme sve su jače i ja ih čujem, a ne znam kako. (Tajanstveni teški Shaganov mač je kod Sonsyreye) Osjećam i čujem zapovjedi Paske po kojima se aktivira Zimski bedem, osjećam opojni miris Panđine lule, vidim onog mladog i snažnog pukovnika Unakasa kako vježba s 'Krilatim jahačima' iza Zimskog bedema. Osjećam potrebu za Njegovim dlanovima i osjećam da sam jača nego ikada. Zašto ja to sve osjećam, kaži mi Tahunah!?'

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...