Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

nedjelja, 28.01.2007.

Legenda o Alandiji

Tada se pojavi najljepša među najljepšima djevojkama iz grada Tisuću piramida, iz legendarnog amazonskog grada Andunyumha, koja svojim gracioznim hodom, hodom kojim ni tragove u pijesku ostavljala nije i sigurno se uputi prema pješčanoj plaži. Negdje na polovici presretne je snažna prilika koja izroni iz obližnje šume palmi, te je snažno, ali dovoljno nježno, prigrli i povuče u mrak šume palmi. Nakon prigušenog vriska, djevojka se osmjehne, te tiho prekori napadača izgovarajući kao ljutito njegovo ime – Andraghone! Onda pak se nježno osmjehne i još nježnije položi svoje meke dlanove na njegovo lice: 'Dobro mi došao svake noći prije zore, Andraghone!' Andraghon je još nježnije obujmi oko struka i lakoćom je podigne, pa je spusti, nježno je poljubi u obraze i tiho je pozdravi: 'Pozdravljam Te Plamina leptirice!' Tog se trenutka stane buditi prekrasno jutro nad plavim Toplim morima, a svijetlost novoga dana postane sve jača. Onaj koji spava ispod pijeska – Andraghon i Ona koja ni tragove ne ostavlja u pijesku – Palmina leptirica zagrljeni nestanu s prvim kapljicama jutarnje rose. Nakon ovoga susreta Najboljeg i Najljepše, iznad otoka pojavila se prekrasna duga koju su tog jutra vidjeli svi Okolni narodi i svima je bilo jasno da je stiglo odavno čekano doba kada će Sonsyreya polako, ali sigurno, preuzimati davno prije zapisanu ulogu koju su joj dodijelile mitske vile Charysmhe. U tom tajnovitom i zagonetnom noćnom vremenu koje su Alanđani opet svojim imenom nazivali Alanthanunh, Sonsyreya je postala Reyamhanunha, ili da bi Vi lakše razumjeli – djevojka nježne i svijetle puti koja zna i razumije nestašne igre Andraghonha, a samo tada i samo na trenutak i velika tajna Alanđana bila je vidljiva i bila je stvarna u prekrasnoj krošnji srebrenog bora daleko gore u carstvu Sjevera…
… Eee, da, bilo je to onda, odmah nakon strašnih ratova Wakyzashy, u zemlji carice Nemesydye, (Nemesydya je majka Sonsyreye) na otoku koji su oplakivala topla južna mora, u mitskom amazonskom gradu Andumyumhu, tog toplog i sunčanog ljetnog dana, godine druge, kada je Velika svećenica iz svetog amazonskog hrama Tocy, carica Nemesydya, očekivala posjet Tirkizne amazonske svećenice iz grada Apyona, grada Dyasparskyh i Apyonskyh Amazonki, Waluzyskhe carice Tanye. (Apyon je grad u kojem se rodio Andraghon, a rodila ga je carica Tanya supružnica velikog Waluzyanskog cara Thandera). Početak priče i ova neočekivana izjava Amazonske Velike svećenice, jedine koja je preživjela strašni pokolj nakon bitke Herofahla, sada zbuni sve nazočne amazonske kraljice, kneginje i kontese, a najviše samu Sonsyreyu koja pogledom po velikoj dvorani stane tražiti Andraghonha. U najdaljem kutu dvorane, potpuno okružen i brižljivo čuvan, čak i ovdje gdje mu nikakva opasnost nije mogla zaprijetiti, od snažnih Vitezova vjetra, poluglasno, kao da ga govor Velike svećenice uopće ne interesira, nešto je nasmijano objašnjavao taj zaigrani dječak svojim generalima. Njihovi pak su panciri još uvijek bili potrgani, a udubljenja i napukline na njihovim blještavim oklopima, koji su sada bili mutni i prljavi, jasno su dali naslutiti, da su upravo izašli iz još jedne bitke koju su, po tko li to već zna koji put, vodili za Njega. Ti najstrašniji i najbolji ratnici koje je ikada to Strašno i Nezamislivo vrijeme zapamtilo bili su jednostavno gladni i slabi na Njegove šale i priče, a ledeno mirna lica Vitezova vjetra nisu dopuštala proniknuti u misli tih najboljih ratnika koje je Vrijeme ikada prije zapamtilo. Njegovo nestašno mahanje rukom i neko žustro objašnjavanje svojim generalima, Sonsyreya je dobro, jako dobro, poznavala i razumjela. Samo prije nekoliko sati bio je, poput davno prije zaboravljenog mitskog ratnika, na čelu svoje najstrašnije i najubojitije vojske koja je ikada ovim toplim pijeskom predivnih južnih plaža koračala. Bila je Sonsyreya sasvim sigurna da baš u ovom trenutku taj zaigrano nepopravljivi dječak smišlja neku novu nepodopštinu koju će njegovi ratnici, uvijek gladni njegovih nestašluka, besprijekorno izvršiti u beskrajnim prostranstvima snježne doline Sylenca koja Mu je sada već sigurno pomalo počela i nedostajati. Priča Velike amazonske svećenice sada je postajala sve zanimljivija, jer ona je potvrdila da se baš ovaj 'dječak' već jednom pojavio u Wananunhi i na bojnom polju Herofahla u predivnoj Reyandolynhy, na tim mitskim mjestima koja su za Amazonke oduvijek bila mjesta tragedije, ali i mjesta prokletstva za sve Okolne narode. Bila su to mjesta gdje su se prvi puta i pojavile Hladne vatre, točnije zlo u obličju Hladnih vatri. Nitko ne zna kako bi se sve završilo da se tu iznenada nisu pojavili Alanđani koje je doveo taj razigrani i zaigrani dječak. Alanđani, strašni i opasni ratnici lutalice i osvajači, najhrabriji ratnici napadači koji su pod Njegovom zastavom tog jutra stajali na bojnom polju Herofahla i u nekoj mitskoj i besprijekornoj tišini, u samo njima razumljivom redu i stegi, mirno su čekali, nisu se uplašili izdaje koja je nanijela toliko sramote bajnim vilama Charyzmamha. Alanđani su se još čvršće stisnuli oko svojeg 'dječaka' i zapjevali pjesme u dubokim tonovima u kojima su Ga tko zna koji već put slavili, a onda Mu se na vječnu vjernost zakleli. Tog ih je trenutka nekakva čudna, doista čudna mitska svijetlost obasjavala i dok su sva živa bića u Desertyi izgubila svoje sjene (Athumanunh jednom opiše i taj fenomen zašto su u toj zemlji uvijek nestajale sjene predmeta, životinja i ljudi) njihove su bile čvrsto sa njima, duge i postojane i ne bi vjerovali naoružane i oklopljene. Upravo na sjene Vitezova vjetra Hladne vatre nisu računale i upravo sjene Vitezova vjetra nanijele su im teške poraze. (Athumanunh će jednom naći vremena i taj fenomen objasniti, odnosno otkriti tko su zapravo sjene Vitezova vjetra), a do tada budite dobri i zdravi…

{}{}{}{}{}{}{}{}{}{}{}{}{}{}

Athumanunh se vraća pisanju o drevnim božicama još drevnijeg Egipta u seriji postova koju već prije nazva 'Athumanunhov egipatski slikovni rječnik'.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...