Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
ponedjeljak, 14.08.2006.
Grčka mitologija
Hestija – najblaža, najmilostivija i najpravednija među božanstvima
Hestija (srce – po Athumanunhu) nikada nije sudjelovala u ratovima ili svađama. Poput Artemide i Atene uvijek je odolijevala svakom ljubavnom pozivu bogova, titana i ljudi. Nakon svrgavanja Krona strašnog, kada su pred nju istupili Apolon i Posejdon kao prosci rivali, Hestija je prisegnula glavom Zeusovom da će zauvijek ostati djevica. Takva prisega potpuno je obeshrabrila i Apolona veličanstvenog i Posejdona silnog. Istodobno takva prisega silno se dopala Zeusu svemogućem jer je njome Hestija zapravo sačuvala mir na Olimpu. Tko zna kako bi Olimp izgledao da su poradi Hestije zaratili Posejdon i Apolon koji su na kraju ipak odustali bojeći se Hestijine strašne prisege (ili možda gnjeva Zeusovog, jer u pitanju je bila njegova glava – po Athumanunhu). Jednom prilikom kada su svi bogovi nakon uživanja i pretjerivanja u jelu i piću pozaspali, pijani Prijap (onaj koji podrezuje krušku – po Athumanunhu) zamalo je uspio obljubiti usnulu Hestiju. No, tada je magarac glasno zanjakao i Hestija se probudila. (Čak je i magarac, mitološki simbol seksualne pohote, odlučio spriječiti Prijapovu kriminalnu i nedozvoljenu radnju – po Athumanunhu) Hestija je ugledavši Prijapa koji ju je već opkoračio toliko glasno vrisnula da se ovaj silno uplašio i pobjegao. Hestija je u mitologiji božica ognjišta, pa u svakoj kući i gradskoj vijećnici štiti one koji od nje zatraže pomoć. Pored toga mitologija je pamti i kao božicu koja je prva izumila vještinu gradnje kuće.
| < | kolovoz, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...