Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
nedjelja, 09.07.2006.
Grčka mitologija
Ifida – djevojka koja je postala mladić
Ifida je kćer festijskog seljaka Ligida i njegove supruge Teletuze. Otac Ifide nikako nije želio da mu žena rodi kćer jer je smatrao da u seljačkom životu život žene ne vrijedi ništa i da je žena osuđena samo na patnju i bol, pa je svojoj supruzi savjetovao da ako rodi kćer, dijete odmah i ubije kako se ono ne bi mučilo na svijetu. Neumoljiva božica Sudbina baš je odredila da se Ligidu rodi kćer, no Teletuza nije izvršila Ligidivu želju i sakrila je spol djeteta. Kad je Ifida odrasla majka je i dalje vješto skrivala njezin spol, pa ju je oblačila kao mladića. Opet se božica Sudbina umješala, pa je Ligid, ništa ne sluteći, dogovorio zaruke Ifide i najljepše festijske djevojke rusokose Jante. Kako se trenutak svadbe sve više približavao, sve se više približavala i tragedija. No, onda odjednom mitologija je tom pričom zbunila i samog Athumanunha. Naime, odjednom se umiješala prekrasna božica Izida. Da, baš Izida egipatska božica u grčkoj mitološkoj priči. (Izida je izgleda tijekom poroda bila nazočna nad glavom Teletuze i baš joj je ona savjetovala da suprugu Ligidu zataji spol djeteta. Tako se sada Teletuza opetovano obratila Izidi veličanstvenoj za pomoć. Dakako, Izida se odazvala i načinila čudo. Od Ifide djevojke, posta Ifis mladić. Athumanunh nije mogao pronaći ovu priču u grčkim drevnim izvorima, ali ju je sa sigurnošću pronašao u Ovidijevim 'Metamorfozama'. Tu je i ostalo zapisano kako je Ifis za žrtvu božici Izidi napisao: 'Ifis ti kao muž poklanja ono što je obećao kao žena.'
| < | srpanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...