Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

nedjelja, 23.10.2005.

Astečka mitologija

Quetzalcoatl – dobri zmijski bog

Quetzalcoatl (zmijski bog), bio je kralj u Gradu bogova (možda Tihuanakhan, grad umirućeg Mjeseca iz doba Wurma na samom procvatu Asleyena kada su oko Zemlje kružila dva Mjeseca, a tajnovita bića Wariruna, prema pričanju najstarijih Urukheha, gradila su Kolosayu – vrata Sunca, po Athumanunhu). Bio je Quetzalcoatl dobar bog, čist, bez ikakvog grijeha. Ni jedan posao on nije smatrao nedostojnim. Krčio je Quetzalcoatl čak i putove za bogove kiša Quiahuitl kako bi oni bez poteškoća mogli žednu zemlju natopiti vodom. Tezcatlipoca, Quetzalcoatlov brat, bog groma i noćnoga Neba, kipio je gnjevom poradi dobrote svojega brata, pa odluči zaigrati prljavu igru i osramotiti rođenog mu brata. Svoj nečastan naum sprovest će uz pomoć svog zadimljenog zrcala koje je moglo čitati misli. Kad se Quetzalcoatl pogledao u zrcalo vidio je da mu je put potpuno blijeda i da ima lice obraslo dlakom (brada). (Po Athumanunhu, upravo je ovo obeshrabrilo astečke ratnike kada su prvi put vidjeli španjolske konkvistadore koji su bili bijele puti i imali guste brade, pa su pogrešno zaključili da su to ratnici poslani od samog dobroga boga Quetzalcoatla, te im se nisu bojno suprotstavili. Kasnije su svoj propust platili gubitkom slobode i Civilizacije uopće.) Dakle, kad se Quetzalcoatl pogledao u ogledalo on je osjetio da ga obuzimaju sve tjelesne želje koje oduvijek muče ljude. Quetzalcoatl je bio užasnut i više se nije želio pojavljivati u svom obličju pred svojim ljudima, pa je u pomoć pozvao svog dvojnika, Xolotla – prerijskog kojota, koji mu je bio blizak poput vlastite sjenke. Xolotl je Quetzalcoatlu načinio ogrtač od zelenih, plavih i crvenih pera ptice imena Quetzal, te masku od tirkiza. Sada je Quetzalcoatl mogao ponovno hodati među svojim podanicima, a da ga nitko od njih nije prepoznao. Međutim, Tezcatlipoca se time nije primirio već je bratu priredio novu smicalicu. On je Quetzalcoatlu ponudio vino od kaktusa agave, tvrdeći pritom da će mu taj napitak izliječiti njegovu 'nakaradnu' bolest poradi koje se mora skrivati od podanika. Quetzalcoatl koji nikada nije pio alkoholni napitak u tili se čas opio, a Tezcatlipoca ga u pijanom stanju nagovori da obljubi njihovu sestru predivnu Quetzalpetatl. Kad se Quetzalcoatl osvijestio i otrijeznio, užasnut je shvati što je počinio. Quetzalcoatl tada odluči da umre, pa ode na morski žal gdje se spalio, a iz njegova tijela prije nego se ono pretvorilo u pepeo, izletjele su rijetke egzotične ptice šarenog perja. Kad je Quetzalcoatl umro zora nije svanula puna četiri dana. Sve ovo nimalo se nije dopalo ocu Quetzalcoatla i Tezcatlipoca, bogu mrtvih Mictlantecuhtliju, koji k sebi pozove Quetzalcoatla. 'Uzet ćeš ove dragocjene kosti i napućit ćeš Zemlju ljudima, a tako ćeš učiniti veliko dobro i zauvijek sa sebe sprati sve svoje grijehove koje si nesvjesno počinio!' Quetzalcoatl je poslušao oca, te uz pomoći Xolotla iznio dragocjene kosti natrag na svijetlo dana, poprskao ih svojom krvlju i tako im podario život. Zora se ponovno rodi nad Zemljom, a iz kosti nastanu prvi ljudi. Quetzalcoatl je nastavio ljudima činiti dobro, pa ih je tako naučio kako će glačati žad, kako će od niti napraviti tkaninu i kako će raditi mozaike. Ukrao je mravima, koji su sakrili kukuruz, zrno kukuruza i dao ga ljudima, te ih naučio kako će ga uzgajati i sebi pribaviti potrebitu hranu. Quetzalcoatl je ljude i naučio kako će mjeriti vrijeme i pratiti kretanje Zvijezdi. No, došlo je i vrijeme kada je Quetzalcoatl morao ljude napustiti i prepustiti ih njihovoj sudbini. Bio je to dan kada se u samo praskozorje (svitanje) na Nebu pojavila zvijezda Quetzalcoatl, koju mi danas nazivamo Venera. Tako Asteci još i danas vjeruju da je Quetzalcoatl i bog gospodar zore, dok drugi tvrde da je on otplovio na Istok na splavi koju su činile zmije.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...