Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

utorak, 09.08.2005.

Mitologija Oceanije

Polinezijska mitologija – riba imena Tahiti

Oceanija je kontinent raskomadana na mnoštvo otoka i otočića (ima ih oko trideset tisuća). Stanovnici ovih otoka (oni izvorni, starosjedioci) smatraju da su njihovi nekadašnji preci bili ribe i kornjače, a u današnji oblik doveli su ih njihovi bogovi. Ti stanovnici Južnih toplih mora još i danas vjeruju da su nekada davno prije njihovi otoci činili jedinstven i kompaktan kontinent, a bogovi su ih razdvojili poradi neposlušnosti jedne djevojke. Kako je to zapamtila njihova mitologija: ' … Jednoga dana u vrijeme provedbe vjerske svečanosti, umjesto da ostane u kući, kako ne bi uznemirila bogove, jedna mlada djevojka odluči poći na kupanje. Da bi je bogovi kaznili za neposluh oni joj pošalju grčeve u mišiće i djevojka se stane utapati. Veliki orao koji je to vidio pokuša da djevojci ukrade dušu, no, djevojka se toliko otimala da je podigla silne valove koji su potopili zemlju, a nad morem je ostalo samo nekoliko manjih otoka. Bogovi je kazne tako da je pretvore u ribu imena Tahiti, a bila je toliko velika da se od njezinog izmeta svakog dana pojavio jedan novi otok. To je trajalo toliko dugo dok bogovi nisu bili zadovoljni kaznom za neposlušnu djevojku, a onda i nju samu pretvore u veliki otok. Velika leđna peraja pretvorila se u visoku planinu koja se i danas vidi na otoku Tahiti. No, djevojka se ni tada nije mogla smiriti, pa bi povremeno i kao otok zaplivala, a u tim trenucima opet bi stradavali ljudi koji su živjeli na tom otoku. Opet su se umiješali bogovi, pa su poslali velikog ratnika i junaka imena Tafai da prikuje za dno ribu-djevojku-otok za dno oceana. Kad je Tafai to doista i učinio otok Tahiti više se nije micao i ljudi su mogli mirno živjeti bez straha.' Otok Tahiti još je i danas miran i plijeni svojom ljepotom egzotike.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...