Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
subota, 04.12.2004.
Legenda o svetom gralu
Vitezovi okruglog stola i sveti gral
Kada je moćni i pravedni kralj Artur pozvao sve najbolje vitezove svijeta da sjednu za njegov okrugli stol, sva su mjesta s lakoćom popunjena osim jednoga. Svako od vitezova koji bi sjeo na to mjesto drugi bi dan poginuo ili umro, pa su ga zato ostali vitezovi okruglog stola prozvali – sjedište opasnosti i pogibelji. Arturov čarobnjak Merlin davno je prije svoje smrti prorekao da će, onog trenutka kada na to sjedište sjedne vitez i ostane živ, okruglom stolu dani biti izbrojeni.
Tako se jednog dana na dvoru kralja Artura pojavi vitez u crvenom oklopu bez oružja. On se pokloni kralju, zakorači prema sjedištu pogibelji i sjedne na nj. Ostali vitezovi ostanu bez daha, a iza leđa viteza, na naslonu sjedišta pogibelji, pojave se zlatna slova: «Galahad, moćni vitez.» Kralj Artur zaželi dobrodošlicu tek pridošlom vitezu: «Dobro nam došao, reci nam, molim te, tko si ti?»
«Ja sam sir Galahad, moja je majka Elaine kći kralja Pellesa, vladara Maimeda.»
«Čuo sam za kralja Pellesa, koji onemoćalo leži u zamku Carboneka, ali nisam znao da on ima unuka. Ipak, sir Galahade, imam osjećaj da te poznajem od prije. Ti si nalik sir Lancelotu u mlađim danima.»
«Neka vas to ne čudi», reče Lancelot, «jer ovo je zaista moj sin.»
Te noći, kada su vitezovi okruglog stola blagovali, odjednom iznad njihovih glava munja zapara dvoranom i osvijetli je silnom i čudnovatom svjetlošću iz koje se pojavi predivna djevojka, noseći u ruci posudu prekrivenu bijelom prekrivkom. Iz posude, ona, ponudi gutljaj svakom od vitezova. Potom djevojka nestane u svijetlosti koja utrne i nestane. Kralj Artur upita: «Što bi ovo moglo značiti?» Sir Galahad odgovori: «Ona je posuda bila sveti gral. Neću mirovati tako dugo dok ga ne vidim bez prekrivke.» Ostali vitezovi se slože s Galahadom i svi se dogovore da će ga ujutro krenuti tražiti. Kralju Arturu nije bilo drago što su vitezovi tako odlučili jer on ih je dobro poznavao i znao je da sveti gral mogu vidjeti samo oni koji su čisti u duši. Postalo mu je jasno zašto je Merlin davno prorekao da će dan kada vitezovi budu krenuli tražiti sveti gral, biti kraj okruglog stola. Znao je Artur da će mnogi njegovi vitezovi doživjeti neuspjeh, a neki će možda i poginuti. Vitezovi su krenuli svaki na svoju stranu i svaki svojim putem, a pustolovine koje su putem doživljavali trebalo bi opisivati dugo, dugo i bila bi to pozamašna knjiga. No, većina tih priča, barem one koje je Athumanunh pročitao, govore da su se vitezovi upuštali u razne kavge, često skrenuvši s puta, uplitali bi se u poslove koji nisu bili dostojni vitezova i odavali se ljubavnim avanturama zaboravljajući na svoju potragu. Time su dokazivali da potraga za svetim gralom nije bila za njih, već za one čistog srca i duše. Ipak, trojica su ostala zajedno, oslobođeni pohlepe i častoljublja, danima su jahali zajedno bez ikakvog suparništva, a četvrti je jahao s velikom mukom za njima. Bili su to: sir Perceval, sir Bors i sir Galahad, a za njima je jahao sir Lancelot sa svojim teškim grijehom (potajno je ljubovao s bajnom kraljicom Guineverom) stalno moleći boga da mu oprosti ovaj grijeh. Tako su njih trojica, četvorica stigla do zamka Carboneka iz kojeg je vladao, onemoćali i ispunjen patnjom, kralj Pelles, svojim opustošenim kraljevstvom. Kad su vitezovi ušli u ložnicu staroga kralja, djeda Galahadovog, opet se pojavi ona misteriozna svijetlost iz koje sada izađu dvije djevojke. Prva je nosila sveti gral prekriven kao i prije, a druga je nosila koplje s kojeg je kapala krv u velikim kapljama. Prva je hvatala te kapi u gral. Sir Galahad upita djevojke: «Što bi sada ovo trebalo značiti?» Djevojka koja je nosila koplje pruži mu isto i potiho mu reče: «ovo je koplje koje je probilo našega Gospodina, dok je visio na križu, a ovo je posuda u koju su uhvaćene prve kaplje njegove krvi koje su potekle iz rane.» Sir Galahad prihvati koplje i njime dotakne kralja Pellesa koji u trenu ozdravi, a njegovo kraljevstvo oživi i procvjeta u blagostanju. Svi zajedno krenu u kapelicu da proslave misno slavlje. No, u kapelici samo je Galahad vidio sveti gral otkriven, jer jedini od svih vitezova on bijaše čist i mišlju i dijelom. Misteriozna svijetlost obasja Galahada i učini se kao da se on polako stapa s njom sve dok ne postanu jedno. U tom trenutku nestanu zauvijek sir Galahad, djevojke i sam gral iz svijeta ljudi. Sir Bors i sir Perceval u strahu pobjegnu iz kapelice, a na njezinom pragu pronađu iznemoglog sir Lancelota koji je ležao na tlu. Unatoč tome što je okajao svoj grijeh i što ga je ovako daleko donijela njegova snažna volja, unatoč tomu što je bio jedan od najboljih vitezova koji su ikada nosili oružje, nije bio dostojan da uđe u kapelicu i vidi otkriven sveti gral.
| < | prosinac, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...