Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
četvrtak, 11.11.2004.
Legenda o Alandiji
Shonshon – Alandska zemlja mrtvih ratnika
Shonshon, zemlju mrtvih ratnika, Alanđani smještaju još sjevernije i još dalje od tajnovite doline Sylenca, na maglovito otočje duboko u vodama Snježnog ledenog oceana. Mjesto je to na koje ne dolazi ni Anybeatha, a ni strašni vjetar Actyalan, to mjesto nitko živ nikada vidio nije jer tamo putuju samo mrtvi alandski ratnici.
Nisu se alandski ratnici bojali smrti i pogibije na bojnom polju ako bi pratili svojeg Shagana. Nikada se oni nisu bojali putovati u strašnu zemlju Shonshon ako je Shagan živ. No, Shonshon je vrlo opasno mjesto, strašno mjesto ako bi poginuo Shagan. Po vjerovanju Alanđana tada bi sve mračne sile zla izašle iz najdubljih ponora u koje su ih zauvijek bacili dobri bogovi. Štoviše, cijela Alandija postala bi strašna zemlja Shonshon ako bi se nešto u bitkama dogodilo njihovom Shaganu. Bio je to najstrašniji san svakoga alandskoga ratnika, a iz tog sna oni su crpili svoju nadljudsku snagu u bitkama kada bi pratili svojeg Shagana, odatle ona njihova tajnovita i misteriozna snaga u bitkama. U svakoj bitki ponavljala bi se ista scena: nepregledni i gusti redovi alandskih konjanika i pješaka okružili bi Shagana, na njegov znak Vitezovi vjetra jurnuli bi na sve strane, a za njima po točno određenom i dobro uvježbanom jurišu krenuli bi svi alandski ratnici. Onda kada bi u teškom sudaru ljudi, oklopa i konja, protivnički redovi bili rastrojeni, velikom brzinom u nekim novim složajima vračali bi se i stiskali oko svojeg Shagana, pa onda opet sve ponovno. Nikada ni jedna vojska onoga vremena nije mogla shvatiti i preduhitriti te kružne navale i juriše. Ako pak bi se kojim slučajem dogodilo nešto nepredvidivo i Shagan se našao u opasnosti, alandski ratnici bi se stiskali oko Shagana i svaki od njih bio je riješen zaštititi ga svojim tijelom, svojim oklopom, svojim oružjem …
U opasnosti po Shagana alandsko oružje bilo je strahovito opasno i precizno, alandski ratnici ne bi osjećali rane, a njihovi protivnici osjetili bi svu nemoć i očaj. U tim strašnim i krvavim karijerima stari Panđa rušio bi sve pred sobom, opasni Zumah urlao bi i bjesno sjekao teškim alandskim mačem, Paska bi vitlao teškom dvosjeklom sjekirom kružno na sve strane, Amaksos bi do besvjesti mahao zastavom i time pozivao i ostale ratnike što bliže Shaganu, Senkha bi sa svojom teško oklopljenom pukovnijom i dugim kopljima ustrojio neprobojan zid oko Shagana, Unakas bi silovito udarao svojom pukovnijom na više mjesta, udarao i odvlačio, napadao i navlačio na sebe što više protivničkih snaga, a alandski Crni streličari vješto bi izbacivali strijele između redova, iznad glava, s bokova, po krilima složaja … i redovito bi ta tuča strijela izazivala pravi kaos, lomila red i stegu protivnika, a sve ovo imalo bi za cilj deblokirati i smanjiti pritisak na samog Shagana. U tim bi strelovitim naletima čak i alandski konji grizli i gazili protivničke ratnike.
Sychythe koje su zapamtili bitku Alanđana na bojnom polju Herofahla ovako su je opisali: Bile su tu mnogobrojne zastave alandskih pukovnija, najgušći redovi ratnika i oklopa kroz koji ni vjetar nije mogao strujiti, bila su tu najduža koplja ikada viđena, krv je natapala pijesak i tekla u potocima, tu je bio On. Oni nisu znali za svoje rane, napuknutih oklopa, rastrganih pancira, puni modrica i rana nisu padali. Oružje Hladnih vatri kao da je bilo beskorisno, a alandsko je lomilo i sjeklo čelik kao da je sir. Urlici i pokliči Alanđana bili su jezivi, njihovi gusti redovi kretali su se na sve strane. Alanđani su udarali, sjekli, boli, padali, ustajali, boli, sjekli, udarali, padali…i tako sve dok ne bi poginuli ili pobijedili. Hladne su vatre navalile još žešće, za trenutak potisnule Alanđane, a onda su se Vitezovima vjetra pridružile njihove sjene, a Shagan se nekim čudom našao ispred svih. Hladne vatre osjete da je On izvor i ključna snaga Alanđana, pa divlje i žestoko navale na Njega, ali u zao trenutak. Mjedeni zid alandskih ratnika u žestokom karijeru naleti na redove Hladnih vatri koji konačno popuste, slome se, rastope se i zauvijek nestanu ostavljajući bezbrojna i beživotna tijela poginulih na bojnom polju Herofhala…
| < | studeni, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...