Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
utorak, 02.11.2004.
Legenda o Alandiji
Desertya – propalo kraljevstvo
Dobro, a zašto onda zadrhtiš kada čuješ njegovo ime, princezo Wixena? On je nama pričao o predivnoj princezi s toplih mora, a stari je Intosh oduvijek govorio da će On doći i sa sobom dovesti vjetar, a vjetar će dovesti kiše sa sjevera koje će natopiti Dedhland, tu prokletu zemlju žeđi. Gledaj princezo nije baš sve uzalud, jutro se budi bez sunca, a noćas smo slušali pjesmu Onih koje smo zaboravili. Njihova pjesma pjevala je o ovom jutru i o tome da će s ovim jutrom nestati i žeđi. Ako su to stvarno Vitezovi vjetra u što više ne sumnjamo i ako oni pjevaju o nečijim snenim plavim očima onda legenda postaje stvarna, a ti princezo skini tu masku samoće jer više nas ne možeš prevariti. Ti osjećaš snagu ljubavi, a On ima vatru u žilama i tu je. On je danima već u zemlji Wananunhy, pa zbog toga i svi osjećamo vodu u ustima. Iako si svoju crnu kosu do sada uspješno skrivala pod naslagama pijeska to ti više neće poći za rukom jer s njim je došao i vjetar koji ti već danima mrsi tu predivnu crnu kosu, a koju si svih ovih dana uspješno skrivala od nas.
Sada se princeza Sonsyreya konačno prestane izvlačiti i prizna: - Istina je sve što si rekao starče, Alanđanin je već danima u Wananunhy, a tko bi se sakrio generalu Paski i njegovim ratnicima. Sjetite se prije nekoliko dana one pješčane oluje. Nije ona bila slučajna, sve je to Paskino djelo. Jedino je tako mogao pretražiti sve vaše šatore i uvjeriti se da sam se kod vas sakrila, a da to vi niste ni primijetili. Ipak, na trenutak je postao neoprezan jer morao je biti siguran da sam to ja, a to je bilo dovoljno da ga uočim u oblaku pijeska.
O, predivna princezo Wyxeno, učini nam tu čaroliju i pokaži nam konačno Spavača ispod pijeska, tog kako ga ti nazivaš, Alanđanina. Danima mi Ga tražimo, a noćima osluškujemo, ali uzalud, Njega nema! – zamoli starac Sonsyreyu.
Sonsyreya pogleda prema oblacima koji na trenutak prekriju sunce i tada mirno i tiho progovori: - Noćas ne smijete spavati, već pozorno promatrajte nebo gdje se ono spaja s zemljom i kad primijetite neobičnu svjetlost tamo će sigurno biti On.
S prvim zracima sunca Sonsyreya povede desetak muškaraca iz sela Pustinjskog naroda prema mjestu gdje bi se trebao nalaziti Spavač ispod pijeska (Alanđanin). Kad su se dovoljno približili mjestu za koje je Sonsyreya bila sigurna da je to mjesto na kojem su se utaborili Alanđani, ona da znak da sada moraju biti jako oprezni i šutljivi jer Alanđani su nepredvidljivi, posebno sumnjičavi i opasni ako je sa njima On. Sonsyreya primijeti šatore napravljene od maskirnog platna u boji pijeska. U samom središtu tog malenog šatorskog naselja sjedilo je nekoliko ratnika ogrnutih u sive plašteve. Sonsyreya prstom pokaže prema većem kaktusu i prošapuće: - General Kalhant je na straži, a to znači da je u taboru i sam Spavač (Shagan), a gledajte onaj dim, to je general Panđa sa svojom lulom. Ako Panđa mirno puši lulu onda Spavač još uvijek spava. Desno od Panđe je njihov najopasniji general Zumah vječito na oprezu, a sad je i on previše miran, što opet govori da se Spavač još nije probudio. Onaj pored zastave sigurno je general Amaksos, ali ja sam nabrojila samo dvadesetak budnih i nemoguće je da ostali spavaju, pa to bi … Iznenada, odjednom u trenutku pijesak poprimi ljudski oblik. Opasno bljesnu oštrice, a tišinu prelome zvižduci alandskih zvučnih mačeva. Svih desetak princezinih pratitelja oštricama oružja prikovana su za zemlju, a princezu jedan od prilika snažno podigne sa zemlje i pod vrat joj smjesti bodež. Kako se Sonsyreya otimala kapuljača joj padne s glave, a njen napadač odmah je pusti i uzmakne. Bio je to general Tonyno. – Koliko puta sam Ti već rekao zaštitnice naša da se ne prikradaš našim taborima, nego da odmah kreneš prema glavnom ulazu i to otkrita kako bi Te mogli prepoznati, ali Ti baš ne slušaš i stalno provjeravaš naše reflekse. Imaš sreće što mi je taj Tvoj graciozan hod poznat, jer jedino Ti predivna naša princezo, ne ostavljaš tragove u pijesku. – mršteći se i prstom mašući obrati se Sonsyrey general Paska. Sonsyreya se osmjehne i zagrli Pasku koji se malo zbuni: - Normalno, kako sam opet to propustila, Paska ne spava danju, a ni noću, pa njegov je Shagan u taboru. Ovi dobri ljudi su sa mnom i slobodno ih pustite! – Kao po zapovjedi Alanđani sklone svoje oružje i blago i dostojanstveno naklone se svaki osobno princezi uz prethodno otkrivanje lica. Zbunjenim i uplašenim ljudima Pustinjskog naroda Sonsyreya stane predstavljati redom Alanđanine: Generali Munsy, Scetapy, Omhopy, Kybah, Todakh …
Kad se pojavila u taboru Alanđani joj polete u susret, a onda Sonsyreya očima stane tražiti. Stari Panđa joj uz smiješak pokaže rukom prema šatoru. Sonsyrey upita:
- Smijem li ga probuditi? - Panđa se sada glasno nasmije: - Nitko od nas to ne smije, ali Ti si nešto drugo djevojčice. Sonsyrey poleti u šator, ali se još brže vrati uplašena i zbunjena : - Panđo, Njega nema u šatoru! – Alanđani se skamene, Panđi ispadne lula, a onda smijeh. Svi se okrenu. Poput djeteta koje je uspjelo u prevari smijao se Shagan. Alanđani odahnu, a stari Panđa zaprijeti prstom: - Evo ga opet On! Samo se Ti igraj dječače, a kad mi srce prestane kucati bit će Ti žao jer nećeš više imati koga tako plašiti, a ti Kalhant spavaš ili si slijep kod očiju, kamo gledaš, sve ja moram sam!? Samo mi treba da u ovoj prokletoj pustinji izgubim tog dječaka, sve bih vas tada … - Shagan zagrli starog Panđu: - Nemoj se ljutiti dobri moj starče na Kalhanta, on je odradio svoj posao i odmah me je primijetio, ali ja sam mu signalizirao da ostane miran, jer sam želio vidjeti tko se to prikrada našem taboru. No, Paska i ostali su me preduhitrili. – Panđu ovo smiri, a onda samo reče: - Normalno Paski je to posao, a Tebi je mjesto pod šatorom, ili Ti je ovo sunce već udarilo u glavu. Eh, Ti se motaš okolo tabora bez mene, a ja ovdje pušim, ovaj se Zumah proteže na suncu kao lijeni stari mačak i samo nam treba da Ti se nešto dogodi, ali baš sam dosadan i potpuno sam zaboravio na našu djevojčicu, a i ona mota se oko tabora, a danima je već tražimo ovom prokletom pustinjom. Slušajte me vas dvoje! Sinoć sam otkrio jednu pećinu s čistom vodom, pa bi se možda vas dvoje okupali? – Sonsyreya se osmjehne i prigrli Panđu: - Dobri naš djedice, a gdje je ta pećina, odmah mi je pokaži! – Panđa postane važan: - Samo polako, prvo Paska i Kalhant neka provjere da se netko ne mota oko nje, a ti Amaksose malo se pokreni i odnesi im čistih ručnika, Tonino, Wowoka i Scetapy na staržu, a Peksis, Gayuma i Isidor u patrolu, a ti Zumah na ulaz u pećinu i gledaj da ti sada oboje pobjegnu iz nje, a da to ja ne znam. Idemo brže, a i vi ostali što čekate! – Svi generali samo se osmjehnu i pokretom desne ruke pozdrave Panđu koji je već važno punio svoju lulu i još uvijek zbunjenim princezinim pratiteljima iz Pustinjskog naroda pokazivao mjesto pod stijenom gdje će se smjestiti kako bi ih on nešto pitao.
| < | studeni, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...