Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

ponedjeljak, 01.11.2004.

Legenda o Alandiji

Wnananunha – zemlja bez sjena, zemlja duhova

U nepoznatoj oblasti Deserthye, davno prije propalog kraljevstva, u nepoznatom pustinjskom gradu Cardhalanu, u prljavoj lokalnoj krčmi, u zadimljenom kutu, sjedio je neobrijan stranac ogrnut svojim plavim, nekada predivnim, ogrtačem koji je sada izgledao poput dronjka. Svima je bilo jasno da taj stranac ne pripada poznatom plemenu Pustinjskih ljudi u Deserty, ali njegov nezainteresirani pogled i njegovo bezvoljno ispijanje pića iz prljavog pehara, nikoga baš nisu previše uzbuđivali. Onda se kod stola nezainteresiranog stranca pojavi starac kojeg su svi poznavali pod imenom Intosh. Dozvoli mi stranče da Ti pročitam sudbinu iz dlana. Zamoli starac. Stranac podigne pogled, na trenutak se čak i osmjehne, u njegovim očima zaiskri vatreni pogled, što pak stari Intosh odobri klimanjem glave i uz tajnoviti osmjeh. Što bi mogao vidjeti u mom dlanu dobri starče? Vatru i dim, čelik i smrt, tugu i jad … Nemam ti ja starče više sudbinu, izgubio sam i prijatelje i neprijatelje, a i voljenu ženu, eh … Popij piće sa mnom dobri starče i evo uzmi zlatnik, to je sve što imam. Progovori stranac, ali stari Intosh sada uz vidljiv osmjeh malo sigurnijim glasom i neobičnim za starca njegove dobi prozbori. Nisi Ti stranče odavde, nisi Ti ono što bi želio da mi svi vidimo, Ti ne pripadaš ovamo, a u Tvojim očima plamte vjetar i vatra. Za neprijateljima nikada ne tuguj, a prijatelji ako su ti pravi i odani već će Te pronaći sami. Hmm, a voljena žena, pa zbog nje si i došao ovamo i nije ona izgubljena, samo je Ti tražiš na pogrešnom mjestu Gospodaru zaboravljenih i davno izgubljenih. Sada stranac munjevitom brzinom podigne pogled i uhvati starog Intosha za ovratnik ogrtača. Kako si me to nazvao starče, o čemu ti to buncaš? Ti kao da nešto znaš starče! Stari se Intosh glasno stane smijati. Naravno da znam, pa čekam Te od samog Osvita vremena! Zar si mislio da će Te ova brada i prljava odora sakriti? Pogledaj van! Pogledajte svi vi van! Dolaze! Dolaze, kiše sa sjevera dolaze, nošene brzim vjetrom Actyalanom koji plamti, jauče i stenje. Samo zbog Tebe on donosi kiše u ovu zauvijek prokletu zemlju žeđi. Noćima ja već slušam pjesme Zaboravljenih ratnika, a bojno polje Herofhal kao da je ponovno oživjelo. Zar prije nekoliko dana Hladne vatre nisu na misteriozan način pretrpjele prve poraze u propalom kraljevstvu Desertye? Koga ti davno Zaboravljeni ratnici traže bojnim poljem Herofahla? Traže Tebe, izgubljeni Te ratnici uporno traže po bojnom polju, a Ti pak tražiš gospodaricu toplih mora, predivnu Wyxenu. Uspio si prevariti Sychythe i zbuniti Pustinjski narod, ali ne i mene. Samo zato što Ti danju spavaš ispod pijeska on je kao ruža crven. Stranac naglo ustane, a ispod ogrtača zvekne čelik njegova pancira i teškog mača, mrkog pogleda poviče na starca. Ti mora da si previše popio ili si poludio od sunca, o čemu buncaš starče. No, sada su svi u krčmi okrenuli glave prema kutu. Ne, nećeš me prevariti, strašno sam umoran od potrage za Tobom, a sada kada sam Te pronašao, neću Te više pustiti! Pođi sa mnom u moje skrovište pomoći ću Ti da pronađeš lijepu Wyxenu, pa da konačno mogu na miru umrijeti. Ti i Wyxena na predivnoj Snježnoj planini i legenda je konačno živa, a Hladne će vatre bilježiti svoje poraze. Čujem u daljini tutnjavu Tvojih odreda, vidim te najhrabrije ratnike koji samo zbog Tebe dolaze ponovno na bojno polje Herofahla i osjećam da se više ničega ne boje. Čujem zveket oružja i vidim njihove bezbrojne zastave na vjetru, a osjećam strah i tjeskobu Hladnih vatri koje će uskoro zabilježiti nove poraze. Od silnog uzbuđenja stari se Intosh onesvijesti, Alanđanin ga uhvati, a ispod se ogrtača pokaže mutan oklop, ali i jasno vidljiva zvijezda Hawalanda na njemu, te teški mač optočen zlatom i draguljima. Pustinjski ljudi u krčmi prepoznaju zvijezdu iz starih legendi i silno se uplaše, te redom padnu na koljena. Među njima je Onaj kojeg su čekali! Vani počne padati kiša i topiti zemlju žeđi, voda koju osjete u ustima Pustinjski ljudi postane hladna i okrjepljujuća. Bilo je sigurno da je Onaj kojeg su čekali konačno tu, a njegovi ga ratnici čekaju na bojnom polju Herofahla. Ova vijest letjela je brzinom vjetra i širila se među napaćenim i bezvoljnim ljudima Pustinjskog naroda i oni konačno osjete da je On konačno stigao i u davno prije prokletu zemlju duhova, zemlju u kojoj su davno prije Božanski ratnici izgubili svoje sjene, u napaćenu zemlju žeđi, a s njim su i njegovi najbolji odredi…
I tako dok su Pustinjski ljudi uzbuđeno pričali o davno prije zaboravljenoj legendi, kiše su sve više topile i punile korita potoka koji tu nisu tekli od samog Osvita vremena, Shagan je slušao priče starog Intosha, a Alanđani su više puta potukli do nogu Kotyanske odrede i bili su sve bliže mjestu gdje ih je čekao Shagan. Sychythe su bili sigurni da u onom trenutku kada Ga njegovi odredi pronađu više ništa neće biti kao prije. Nikada više Hladne vatre neće gospodariti Wananunhom i davno prije propalim Kraljevstvom nekada moćne Desertye.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...