Rose And Butterfly

Dodjem danas u knjiznicu vratiti knjige, dvije, jednu debelu, nekih 1200 stranica i drugu malo tanju... Ne, nisam citala nista zanimljivo... Sve je to samo literatura za seminarski rad koji sam morala napraviti... Radi se zapravo o tome da me uvijek omami miris knjiznice, pa cak i onda kad znam da nemam vremena za citanje, moram prosetati izmedju tih polica, trazeci zanimljive naslove koje bih mogla procitati... Jednom, kad za to bude vremena...
I tako, sva udubljena u knjige zagledam na jednoj polici knjigu koja me svojim nazivom podsjeti na klavir... Moderato Cantabile... I prsti mi odmah krenu... Znam, ne smijem posudit knjigu jer cu odmah poceti citati, a moram pripremat ispit... I pocnem traziti rupu u vremenu, samo da je negdje uguram... Treba mi to stivo, treba mi vise od svega... Dobro, smislim si... U subotu putujemo vlakom kod buduce familije AKA zarucnikovih staraca... Mogla bih procitati tijekom voznje... Dogovorim se sama sa sobom u najsitniji detalj... Doci cu u sobu, staviti knjigu na neko neprimjetno mjesto, pricekati do subote i onda citati, uzivati u svakoj stranici, dati knjizi da mi pokaze sve svoje cari i kad upijem njen poslijednji dasak biti cu namirena, za neko vrijeme...
Ali knjiga se neda... Donijela sam je u sobu... Gledamo se, ona mene, ja nju... Ispit se blizi... A ja ceznem za knjigom i pitam se samo... Hocu li moci izdrzati?! Hocu li moci??

Razmisljala sam danas mnogo... Neke drage slike su mi padale pred oci... Smijale se... Tjerale me da se zamislim... Izmamile bi mi suze na oci, tako ispunjene sjetom... A onda se opet sakrile u jedan kutak mog srca i tamo, smirene, ostale zauvijek...
Sjecam se jednog pogleda, niz dvoriste pa u polje... I vocnjaka kojem bih ukrala i zadnji dasak mira... I one dvije djevojcice, jedna sa smedjim dugim kosama, a druga plavokosa... Trckarale bi poljem... Pravile vjencice od bijelih cvjetova tratincica... Upijale zlatne suncane zrake... A u vecer bi se smirile, negdje pod krosnjama...
Sjecam se leptira kojeg sam kao djete obozavala... Sjecam se nasih izmisljenih ceremonija...
Negdje duboko u meni jos je ostalo tog djecjeg zara...
A jabuka, u vocnjaku... procvjetala... Svojim bijelim cvjetovima mami na igru... Na igru za koju se nadam da nikad necu postati previse stara...
Jer jos toliko toga zelim vidjeti, okusiti i znati...
Zelim otkriti cime me to mami i vocnjak i trava, ta zelena poljana... I onaj zalazak sunca, tako blag... I smiraj, tako drag...
I majka koja zove kad je vrijeme za pocinak...

Zahvaljujem ExoticaFizz na ovom zadatku... khm, khm...

Vec dulje vrijeme razmisljam o tome dal da stavim neku glazbenu pozadinu na blog... No jos nisam odabrala pjesmu, a sada cete vidjeti zasto...

S obzirom da ja obozavam glazbu iz tamo nekih, 80-ih... Moj odabir je uglavnom isto tako iz tamo nekih, 80-ih, pocetkom 90-ih... Naravno, s jednom iznimkom, neizbjeznim Bon Jovi-em.

no. 1 -- Beatles, Let it be


no. 2 -- Bon Jovi, Always


no. 3 -- Prljavo kazalište, Sve je lako kad si mlad


no. 4 -- Haustor, Moja prva ljubav


no. 5 -- Aerodrom, Stavi pravu stvar na pravo mjesto


Nevezano uz stafetu, pjesme kojih se nisam htjela odreci... Naime, sve pjesme koje sam stavila ja bih stavila tek na prvo mjesto jer su mi sve jednako drage, pa evo i jos nekoliko iz iste kategorije... I daleko od toga da su one jedine, naslo bi ih se jos...

Film, Moderna djevojka


Balasevic, Drago mi je zbog mog starog


Crvena jabuka, Bjezi kiso s prozora


I na kraju...

The stafeta goes to:
no. 1 Triptih
no. 2 Prilagodba na tijesnu kožu
no. 3 Auris
no. 4 Otkucaj
no. 5 Okom kroz objektiv

Zvijezde su obasjavale put...
Hladnoca se uvukla u kosti...

Strujanje vode na fontani...
Ta zacudujuca igra svjetlosti...

Tvoji osmjesi,
pogledi...

Stazom... Put dvorca...
Stepenicama strmim...

Sjaj u ocima tvojim...
Prsti se isprepleli...

Poljubac...
Koji jos u meni zivi...

Jos uvijek ga cujem kako dise...

Svakim otkucajem srca,
svakim uzdahom...

Melodija ljubavi...

Toliko toga ti zelim reci,
negdje daleko odletjeti...

Zelim tek disati i zivjeti...

...samo te voljeti...

Evo da se napokon javim... Zahvalim vam se za komentare pune podrske i razumijevanja... I da objavim kako je PMS napokon prosao, a po cemu to zakljucujem?! Po tome da se opet bacam na posao... Sretno sam stigla iz knjiznice noseci hrpu knjiga i spremam se u jos jedno haranje istom...

A sad, o cemu zelim danas pricati... Cijeli dan mi se mota po glavi jedan film koji sam gledala negdje davno... Radilo se o tome kako jedna zena, s poremecajem u razvoju ima psa kojeg obozava... I vjeruje kako mora postojati molitva za zivotinje, iako ju jos nitko nije izmislio... Uglavnom, jednog dana pas stoji na raskrizju, ide auto i da bi ga spasila zena potrci i zavrsi pod autom...

Kako sam samo plakala kad sam gledala film... A sad se ne mogu ni sjetiti kako se zove...

Uglavnom, to me je potaknulo na razmisljanje o tome kako zaista ne postoji molitva za zivotinje...Sad ce vecina pomisliti kako pisem nebuloze jer toliko je molitve potrebno ljudima, zasto moliti za zivotinje kad one ionako nemaju dusu... I dobro, uzimam ja to u obzir... Ali tko mi moze reci da zivotinje bas nista ne razumiju? Tko mi moze reci da moj pas kad gura glavicu ispod moje ruke ne zeli reci - mazi me... Tko moze potvrditi da moja macka, koja redovito svake veceri sjedi na mom prozoru znajuci da cu je pustiti unutra da spava samnom, ne zna sto radi?! Tko moze sa sigurnoscu reci da zivotinje djeluju samo instinktivno ili samo onako kako su naucile i da u biti nemaju pojma sto rade?! Pa i njih boli kad ih udaris, kad ih odbacis... I oni se vezu uz nas bas onako kako se mi vezemo uz njih... Samo ima jos nesto bolje kod zivotinja, one ne pamte da si im ucinio nesto ruzno i uvijek se vrate nazad...

I za kraj malo slikica:
<== ovo je Becky... stara je cetiri godine.. malo slatko, dlakavo stvorenjce koje obozavam... spava samnom i naucila sam je da me probudi usred noci da je pustim u dvoriste... obozava spavati na mojim ledjima...
<== ovo je Grom... star je punih 14 godina... zajedno sa ostalim psicima i njihovom majkom pronasla ga je u vrijeme domovinskog rata druga gardijska brigada tzv. Gromovi negdje u blizini Petrinje i po njima je dobio ime... velika je maza i zapravo prava suprotnost gromu... jedino ne voli veterinare...
<==Muky (skraceno od Smucko)... pronasli smo ga prije godinu dana... vlasnici su ga napustili i osim toga, udario ga je auto... no, sad je napokon u potpunosti izlijecen... i bas je prava mala maza...
<== i na kraju Loly... ona je hrvatski ovcar... stara je tri godine... i obozava djecu...


A vi, sto vi mislite, znaju li zivotinje da ih volimo?!

Placem... Oci su mi pune suza... Jos bi bilo dobro da me ne peku, ali me peku od buljenja u monitor... Jedva gledam vise...

Zadnji sat na faksu sam stalno zjevala... Vise mi je svega dosta...

Trudim se biti na sto mjesta, nauciti za faks, biti sa zarucnikom, radit dva seminara odjednom, vodit duge razgovore sa frendom, otic na rucak i veceru, pod tus ako stignem, ako ne onda ostavim za ujutro i na kraju mrtva umorna sa jos nekoliko neobavljenih zadataka leci u krevet...

I onda mi jos netko dodje i prigovara kak' meni nije do nikoga stalo jer stalno ucim...

Pa mi netko prigovara kaj zarucniku pisem zadacu...
Jucer je ucio za ispit danas i jedostavno sam morala to napraviti...

Izgubila sam hrpu vremena koje sam mogla korisnije iskoristiti ovaj vikend, u vremenskoj sam stisci zato jer sam smislila jedan plan koji me stalno tjera da idem dalje, ali ljudi oko mene to ne razumiju...

I sad se jos desi prokleti PMS... Sve je super, izdrzim glavobolje, kako - tako... Ali onda dolaze oni najtezi dani...

Prvo se derem na sve oko sebe, svi su mi krivi za sve... Onda se jos derem i na zarucnika, a on jadan...
Ma on je musko, nece on nikad sukzit kako je to imat PMS, kol'ko te to ubije...
I onda grcevi i sve ostalo...

Vise mi je dosta toga i zbilja se divim zenama koje to podnose stojecki... Ja nikako nisam jedna od njih... Ja placem i cendram cijele dane, krivim muski rod za sve...

I onda se jos desi da imam profesora koji nema pojma kaj to znaci biti zensko, koji si je umislil da smo mi zene inferiorne... I to me ubije...

Sutra sam trebala plivat, a imam problem... Sto ce rec da necu moc plivat jer ne mogu... Sto zbog bolova, a sto zbog toga jer jednostavno ne mogu... I vec vidim da ce se derat na mene, k'o da sam ja htjela bit zensko?! A ja, ovakva kakva jesam sad, raspast cu se pred njim, pocet plakat... A on to nece razumjet...

I onda jos... Ma, trudim se ucit... Zbilja, ovaj vikend je bio tako dobro isplaniran i zbilja sam se trudila... Ali onda se desi da jedna osoba ima ispad i ja od toga poludim, ne mogu se kontrolirat i jednostavno ne mogu ucit...

I onda danas, na provjeri za koju se spremam od petka, sto ce reci 4 dana... Dobijem od 4 moguca tek 2,4 boda... Kako sam ljuta... A znam da ce doticna osoba, koja je pogledala u zadnji cas dobiti vise... To se valjda zove zavist... Ali sta cu?! Kad me pere ta nepravda...

I onda sam se zapitala, a tko je moj dragi?! Evo odgovora...

Bože moj, prijatelju najbolji!
Htio bih danas od tebe
izmoliti prijatelja
kome se uvijek mogu povjeriti,
prijatelja koji me uvijek razumije,
prijatelja koji mi želi ono najbolje;
za prijatelja bih te molio
koji zna pomoći da ispravim pogreške,
takvog prijatelja
koji je oslonac u životu,
prijatelja tako dragog
koji nikada neće pretraživati moje sjene;
prijatelja
koji s drugima o meni samo dobro govori,
prijatelja
koji s tobom prijateljuje
i koji svaki dan prepun tebe
dolazi da obogati mene.
Prijatelja koji je sretan
kada mu pružim i najmanji dar;
prijatelja
kraj kojega se mogu smijati prepunim srcem,
prijatelja
kraj kojega imam osjećaj da živim vječno.

preuzeto sa: http://www.katolici.org

Moram priznati da post o petku 13om cini se ipak stoji, sve je u nasoj glavi... A moj zarucnik je prestao misliti na nesrece koje bi ga zbog ovog dana mogle stici...
Napokon je prosao ispit...
A ja sam obecala da cu ga pohvaliti kak' je pametan i evo... Sad mu jos moram spremiti nest fino za veceru i on sav sretan...
I da, zelim se samo osvrnuti na to kako je danas sve u svemu bio jedan lijep, suncan dan... Savrsen dan...
I sad slusam pticice iz obliznjeg parka, uzivam u toj melodiji...
A sunce se stapa s horizontom, zalazi iza zgrada, nebo obojano u narancasto...
Savrsenstvo, mir i sklad...

Daleko od toga da sam praznovjerna... Na post me potaknuo zarucnik, koji danas ima ispit... Zamislite, ispit na petak 13i...Hehe...

No dobro, nazove on mene ujutro i prvo kaj veli je da je danas petak 13i i da bas danas on ima ispit i da mu se crno pise... I ja mu velim nek ne vjeruje u te gluposti, ali ta predodredjenost da se vjeruje u petaktrinaesti kao u black day je vec davno usadjena u njegova razmisljnja... Mora da mu je majka kad ga je autobus bubnio kao djete rekla da je za to kriv petak 13i, a nedaj Boze glupa drzava koja jos uvijek nije postavila nogostup na putu do skole pa djeca hodaju autocestom...
I tak, dala sam si malo truda da vidim zakaj je taj petak bas tak poseban, na los nacin, naravno... I evo jedan norveski mit:

I bas stoga necu mnogo pisati...Samo vam zelim nesto pokazati...
Jedan biser za kojim ceznem...
Skriven negdje na podravskim ravnicama oplakanim dravskim valovima...

Danas je jedan od onih dana... Kao da sam ustala na lijevu nogu (nisam provjerila, ali mora da je to to...) Zapravo, dan je krenuo prilicno normalno...
A onda, odem sa zarucnikom i njegovim cimerom ]:> na rucak u Pakao (ime smo dobili od naziva Park, a posto se jedna menza zove Raj (prije istocno od raja), ovoj drugoj bas pristoji Pakao...) Inace, ne slazem se s tamosnjim konobarima, tretira nas se kao ljude drugog reda... A po mojim pravilima, gost je gost, pa bio on i student... Ipak, oni na nama zaradjuju, a onda nas jos natjeraju da pocistimo za sobom, odnesemo tacne (za koje se ponekad pitam kako uopce izdrze pod tezinom batka (koji je na pola manji od batka normalne, pristojne velicine) i pire-krumpira(koji obavezno ima prilicno trul okus...) )
No, dobro, da ne drzim moralne govore, hehe... Postoji taj, jedan konobar koji mi bas jako zdigne zivac, neki sovinist ili nest... I tak, zarucnik i ja se dignemo od stola da odnesemo vec navedene tacne... Hodamo malim prolazom jedan uz drugog... Prema meni ide the konobar, nosi vilice i zlice na tacni i bulji u oskudnije obucenu djevojku za susjednim stolom... Ja zastanem, ne mogu ga zaobici jer pored mene ide zarucnik, a prolaz je mali... I on se zabije u mene, mulac... I pocne se derat, gledaj djete kam' ides... A meni je bas puko zivac i zderem se na njega da je stara budala, da nek' on gledi kam ide i nek' se drzi svojeg posla... Izadjem van i samo mi suze krenu na oci, uzasno me pozdere kad se na mene izdere netko kad nisam kriva... I tako, prodje to...
Dodjem u dom, odmorim se pola sata... Obucem novu majicu koja ima neki drveni ukras na spagi, koji nikako nece stajat kako ga postavim... Naime, prije sam ga bila slozila, ali danas kad sam oblacila majicu jednostavno sam ga okrenula i nece stajat normalno nego se okrene naopako... No dobro, nema veze... Ipak, odem na fax...

I odem ja na faxu u wc, stalno cackam ukras i svog ga smotam i omotam... Izgledalo je katastrofalno, sva majica se naborala i ja pocnem sizit... Kak' cu takva iz wc-a?? Nista, upotrijebim silu, uspijem razmotat do pola i pukne mi nokt... Posizim jos vise... I ostavim ukras kakav je, zarucnik mi poslije veli da mu je tak bas fora, a ja izgubila sve zivce...
I mislim si kak' je sve napokon normalno, poslije vjezbi izlazim s faxa i frend me skoro pokupi s biciklom...
Sad sam napokon u svojoj sobi, u miru...Izbjegavam daljnji susret s okolinom... Zeljno iscekujem novi dan... A vi, nadam se da ste izvukli pouku, nikad ne gubite zivce... Hehe... :)

(Brankica Pahljina)

(Salvador Dali, Krist sv. Ivana od Kriza, 1951.)

Sve sto zelim reci satkano je u ovoj slici...
Sva muka, sva bol koju pokusavam shvatiti, koju pokusavam razumijeti...
Svi osjecaji i grijesi koji me proganjaju...
Sve tuge i radosti...
Svi usponi i padovi...
Sve molitve...
Sve je satkano u slici...
U ovoj slici, Krista raspetog...
Slici koju zelim razumijeti...
Slici koja mi govori: "Za tebe je umro, shvati..."

Jer tako smo slabi, mi, ljudi...
A On nam je oprostio...

Tako smo gresni...
A On nas je spasio...

Neprekidno ga odbacujemo...
A On i dalje sjedi na pragu nasih srdaca,
trazeci samo da shvatimo koliko nas ljubi...

Iliti, kako iskoristiti dosadno predavanje...

Sjedim tako danas pod predavanjem... Oci mi se sklapaju... Reci u skripti se pretvaraju u veliku crnu mrlju... Razmisljam samo o tome kako ce uskoro Uskrs, a ja se uopce nisam pripremila... Nekako se cudno osjecam u poslijednje vrijeme... Daleko od toga da nisam svjesna koliko je bitan Veliki tjedan... Zapravo me zivcira to sto moram za ovih suncanih dana sjediti u dvorani krcatoj ljudi...
I tako malo po malo... Dok nizem misli... Sine mi kako je jucer bila Cvjetnica, kako je doslo proljece... I kako vec dugo nisam napisala pjesmu...
Moram priznati da sam cak malo izasla iz "takta"...
A zatim, sve se pomjesa u jednu harmoniju, u jednu cjelinu...
Sunce cije zrake klize prema klupi u kojoj sjedim, miris proljeca, zvonjava sa katedrale i pjev ptica iz obliznjeg parka... Sve tako sklopljeno u jednu melodiju osjeta... melodiju topline... I ja napokon, nakon pola godine (doslovno) napisem pjesmu...

Vec tjedan dana zarucnik i ja zaboravljamo potraziti skripte iz statistike koje sam obecala frendici...
I danas, napokon se ja sjetim da bismo mogli to potraziti kad dodjemo kod njega... A sad, pitanje je kako da opet ne zaboravimo...
Prvo mi je na um palo da ukljucim alarm na mobitelu, ali kako se rijetko sjetim pogledati na mobitel to nebi imalo smisla...
Zatim da bih mogla podsjetnik staviti u torbicu, ali i na nju bih sigurno zaboravila...
Posto je zarucniku ponestalo The Toilet Paper-a (kojeg redovito posudjuje od mene) i savrseno je jasno da ce se njega sigurno sjetiti (muskarci cesto razmisljaju o toj sitnoj pojedinosti), smislila sam genijalnu ideju...
Kao u Baltazaru... mislio...mislio...i napokon se dosjetio...
...Stavila sam post-it na toilet paper kako bih ga podsjetila...
Mastovito, kaj ne?