02.03.2012., petak
Kick the baby
|
Rijetko čitam novine, a kada ih i čitam, to su one na Webu. To iskustvo miče trošak, ali vjerojatno više nego udvostručava gorčinu, jer ne samo da moram čitati o zaista gadnim stvarima u svijetu, nego naletim i na odjeljak za komentare. No trenutno nebitna stvar. Naletio sam na ovaj članak: Šokantan stav australskih znanstvenika - svi roditelji trebali bi imati pravo eutanazirati hendikepiranu bebu Jutarnji.hr po svom prokletom običaju žutog tiska, iz nekog razloga ima žestoku želju demonizirati znanost i "znanstvenike". Ovdje se nalazi originalni rad: Journal of Medical Ethics - “After-birth abortion: why should the baby live?” Dostupan je besplatno, pa ako imate vremena, ne bi bilo loše pročitati ga. Napisali su ga Alberto Giubilini i Francesca Minerva (PhD), bioetičari. Filozofi, ne znanstvenici. Je li bitno? Jest, bitno je. Ovo je tema o eugenici o kojoj bih mogao napisati nekoliko diplomskih radova jer me područje dosta zanima, ne prestajem se informirati o njoj i svemu tome imam dosta čvrsto mišljenje. Kako sve ono što znam i mislim o ovome sažeti u članak razumne duljine? Nikako, eto kako. Ono što ću napisati samo je sjena svega, i nadam se da neću izazvati protuučinak. Prvo bi eugeniku trebalo definirati. Sam prefiks "eu-" označava nešto ponajbolje, optimalno. Eugenika nije znanost kao što su to biologija, kemija i fizika. Nije ni interdisciplinarna znanost, poput biokemije, biofizike, itd. Ona je primjena sinteze znanja iz genetike i društvenih znanosti koja se bavi poboljšanjem svojstava populacije, i to najčešće ljudske, i kao takva, izuzetno je podložna društvenim mijenama. Kao i sve, možemo na nju i njene ostvaraje gledati iz čisto informativnog kutka, promatrajući korist i zasluge, a možemo i iz kutka etike. Samo polazište eugenike - poboljšati populaciju, ima izvor u želji da se odagna ono loše. I samo po sebi, to je super stvar. Problem je eugenike taj što je tako lako kvarljiva. To je jedna od stvari koje ljudi tako lako upropaste. Praksa eugenike je ukorijenjena u naš genom. Ne razmnožavamo se s bilo kim. Biramo, i to većina nas poprilično pozorno. Taj mehanizam, kojeg slijedimo dosta revno, rezultat je evolucije. Da takvog ponašanja nikada nije bilo u nijednom obliku, tj. da su se bića razmnožavala potpuno nasumce (dakle ne slijedeći apsolutno ništa, čak ni kemijske signale u vidu, recimo, feromona), život bi na Zemlji zastao još tamo u razdoblju pradavnih jednostaničnih bića. Možda bi se razvila jednostavna višestanična bića, ali veća bića s tkivima i sve složenije od toga ne. Usložnjavanje života zahtijeva malo više posla od pukog cijepanja stanica. Međutim ljudi, iako su životinje, puno su razvijeniji u društvenom smislu od bilo koje druge vrste na planetu, i započeli su društvenu evoluciju koja je kudikamo složenija i nepredvidljivija od biološke i kemijske koje su joj prethodile. Kada je na scenu stupilo razvijeno ponašanje, koje je prednost za vrstu, praksa eugenike je vrlo brzo poprimila loš predznak. Ne uzimajući u obzir hipoteze o ponašanju praljudi, jedan od najstarijih dobro opisanih društvenih protokola jest spartansko usmrćivanje novorođenčadi. Ukratko, imali su nekakvu liticu s koje su bacali djecu (ili ih jednostavno ostavljali na nemilost prirodi) nakon što bi vijeće ustanovilo da nisu "sukladni" s čim već su tada raspolagali, a to je bilo dosta grozno društvo. Neki će se sjetiti poznatih pričica o Spartancima koje su povjesničari zamrznuli u knjigama, a koje prikazuju okrutno društvo prljavih i šutljivih ljudi koji nisu marili za društveno razvijanje, ali su štovali kolektivnost nauštrb svega, pa i bilo čijeg života. Starogrčki Borg, ali bez onog dijela s metastaziranjem. Nažalost, Frank Miller je napravio povijesno netočni strip "300", a Hollywood je napravio film u kojem je iskrivljavanje povijesti doveo do vrhunca, uz naravno veličanje nasilja, po američkom receptu. Do 2007. većina ljudi je Spartu poznavala kroz užase iz povijesnih knjiga. Danas za to zna relativno jako malo ljudi. U novijoj povijesti, eugenika je bila i definirana, priznata kao akademski entitet, nekakva disciplina, a ne samo nagon vrste. Ako vas zanima njena povijest, imate pregršt materijala na Wikipediji. Institucionalizirala i gotovo odmah u domenu zločina ju je dovela Amerika, a tehnološki vrhunac te strave dogodio se za vrijeme Trećeg Reicha, diljem svijeta. Japan je tu odigrao nevjerojatno strašnu ulogu o kojoj je malo tko dobro upoznat. Vjerojatno su sve zemlje obojane fašizmom za vrijeme Drugog svjetskog rata imale svoje posebne zločine iz kategorije medicine, pa tako i Hrvatska. Uopće ne sumnjam u to, i štoviše, poprilično sam siguran da je svaka veća bolnica barem jednom sudjelovala u takvom zločinu. Bit ću toliko slobodan pa ću reći da je vrlo vjerojatno da je dobar dio anatomskih preparata koji su u Zagrebu nastali za vrijeme NDH napravljen u zločinačkom okviru. Nije to ništa čudno, iako znam par visoko pozicioniranih ljudi koji bi sad počeli siktati i oholo i ponosno "braniti struku" i... "Zagreb grad" ili koju već ofucanu stvar. I o ovome bi se dalo štošta napisati i mnoge ljude s titulama, od kojih davno svi već pomrli, optužiti za provođenje ili odobravanje takvih zločina. No da se vratim na ono bitno, a to je članak iz časopisa za medicinsku etiku. Preveo sam sažetak: Pobačaj je uglavnom prihvaćen iz razloga koji nemaju veze sa zdravljem fetusa. Pojašnjavajući kako ni fetusi ni novorođenčad nemaju isti moralni status poput pravih osoba, činjenice da je nevažno što su potencijalne osobe, te da posvajanje nije uvijek u najboljem interesu ljudi, autori argumentiraju da bi ono što zovemo "pobačajem nakon rođenja" (ubijanje novorođenčeta) trebalo biti dopušteno u svim slučajevima gdje je dopušten i pobačaj, uključujući slučajeve gdje novorođenče nije oštećeno. Odmah ću reći - u prihvaćanju ovoga imam nepremostive prepreke. Nisam jedan od onih čija je reakcija afektivna i brutalno agresivna u vidu "paljenja vještice", što je jedno od najopasnijih ljudskih ponašanja, ali sigurno ne mogu ostati indiferentan. Također ću odmah reći da još nisam pročitao cijeli rad (iz principa neću reći "znanstveni rad"), ali hoću, te ću ga naknadno komentirati. Međutim već iz sažetka je vidljivo da autori sišu veslo. Zašto? Zato što ne znaju što je fetus. Pobačaj fetusa nije "uglavnom prihvaćen". Ono što je uglavnom prihvaćeno jest pobačaj embrija. Razlika je ogromna. Embrij je zametak bez ikakvog funkcionalnog živčanog sustava, dok fetus pokriva intrauterini razvoj sve do samog rođenja i uključuje biće koje može patiti. Dakle: embrio, fetus, dijete. Embrio je hrpica diferencirajućeg tkiva, fetus je oblikovano tkivo sa začecima organa i sustava (živčani sustav!) koje se razvija u dijete, a status djeteta u stadiju novorođenčeta stječe se rođenjem. Nisu to samo pravne odrednice, već imaju medicinske osnove. Zato je, između ostalog, izraz "nerođeno dijete" besmisleni izraz. U većini pravnih sustava zapadne civilizacije točka do koje je legalno bez većeg pojašnjenja može zatražiti pobačaj jest 8-9 tjedana, do koje organizam egzistira kao embrij. Legalno govoreći, žena ne može zatražiti medicinski pobačaj fetusa. Pobačaj embrija je s legalne strane dopušten, jer mu je temelj etika koja, koristeći medicinske činjenice, jasno kaže da embrij niti pati, niti je ikakva osoba. To je i moje mišljenje, s tim da ja ne zagovaram pobačaj kao nešto s čim bi se trebalo olako nositi, iako bi trebao ostati u domeni izbora. Mislim da bi liječnik trebao prvo razgovarati s trudnicom. Pobačaj nije mala stvar, ni za psihu ni za tijelo žene, a ima i društvene implikacije. Imat će ih i sve više, kako se budu razvijale metode otkrivanja spola i ostalih karakteristika. Danas se samo jednostavnim ultrazvukom može prilično točno odrediti spol tijekom ranog stadija fetusa (ne kasnog embrija!), međutim to recimo Indiju nije spriječilo da napravi demografsku katastrofu selektivnim, ilegalnim pobačajima ženskih fetusa. Kako metode budu sve bolje i bolje, tako će ta granica sići u stadij embrija, te će postojati opasnost od proliferacije selektivnih pobačaja, što može jako uzdrmati populaciju. Pod selektivno ne mislim na pobačaj embrija iz čije je genetske slike vidljivo da će se razviti u defektan fetus, s čime se slažem, već na pobačaje embrija kojima se utvrdi da će recimo imati ovu ili onu boju očiju, ovakvu ili onakvu ušnu resicu, itd. Velike su to opasnosti. Samo usput rečeno, primitivna eugenika kakvom su je smatrali nacisti daleko je od prave eugenike, koja može biti i dobra stvar. Naime populacija u kojoj se cijeni i gura istovrsnost je slaba populacija, populacija koja degradira i potencijalno je lako uništiva. Zato bi recimo zabrana selektivnih pobačaja embrija bila eugenička metoda - jer bi dovodila populaciju u bolje stanje. Posebno bih se osvrnuo na ovo: autori argumentiraju da bi ono što zovemo "pobačajem nakon rođenja" (ubijanje novorođenčeta) trebalo biti dopušteno u svim slučajevima gdje je dopušten i pobačaj, uključujući slučajeve gdje novorođenče nije oštećeno. Sve gore od goreg. "Uključujući slučajeve gdje novorođenče nije oštećeno"... Što to znači? Da majka može roditi dijete i onda u konsenzusu s ocem (jer najvažnije je da se svi slože /sarkazam) odlučiti hoće li dijete ubiti jer joj se recimo ne sviđa kako dijete izgleda? Ili jer ga ne želi, a pošto je državi svako neželjeno dijete višak, treba se odobriti ubijanje? Pa to je užasno! To je stravično užasno i to treba sasjeći u korijenu. U civiliziranom društvu nema mjesta takvom razmišljanju. Kad sam tek naletio na članak u Jutarnjem, mislio sam da ovo dvoje bioetičara govori pozitivno o ubijanju defektne novorođenčadi, s čim se također nikako ne slažem, ali sad vidim da su im tvrdnje još i gore. Mislim da će mi biti još jasnije kada prostudiram dokument, ali za sada ovo dvoje "bioetičara" smatram budaletinama. Istina je, novorođenče koje se tek rodi nije ništa mentalno razvijenije od kasnog fetusa pred porod. Međutim ideja da je zbog toga u redu ubiti ga jer je ovakvo ili onakvo je gnjusna, a vjerujte mi, novorođenčad može biti itekako nakazna u slučaju grešaka u embrionalnom razvoju, no takva ubrzo i sama umru od komplikacija; većina umre još unutar majke pa dođe do spontanog pobačaja. Svako biće koje dođe na svijet, bila to ptica, gušter, mačka, tele ili čovjek, želi živjeti. Trudi se disati atmosferski zrak i čuvati toplinu. Stanice, tkiva i organi rade da dovedu tijelo u homeostazu. Cijelo biće se silno trudi, jer je to jedna od odlika evolucije. Borba za goli život. Koji bi to monstrum od čovjeka bio koji bi mogao usmrtiti formirano, makar i defektno novorođenče? Kakvo bi bili društvo da to toleriramo? To je bar lako odgovoriti. Najsvježiji i najpoznatiji, vrlo sočni primjer imali smo 30-ih godina 20. stoljeća. Nije to bilo tako davno. Ljudi su imali radio, vozili su automobile, išlo se na kupanje, jelo se sladoled, čitalo knjige i slušalo glazbu. Govorim to da razbijem onaj osjećaj "to se događa drugima". Pogledajte ovaj poster.
Na posteru, slobodno prevedeno, piše: 60,000 Reichsmaraka iznos je troška potrebnog tijekom života jedne osobe oboljele od nasljednih bolesti. Sugrađani, to je i vaš novac. Čitajte "Neues Volk" Mjesečnik Ureda za rasnu politiku Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke Iza ove slike stoje tisuće i tisuće "eutanazija" (iako to nisu eutanazije, već ubojstva) izvedene u hladnim i jezivim prostorijama starih bolnica. Novorođenčad, starija djeca, odrasli ljudi, starije osobe. Obično injekcijom fenola u srce. Jer ako možemo ubiti defektno novorođenče, zašto ne bi ubili i mentalno poremećenu osobu? Recimo osobu koja većinu vremena provodi u stuporu. Ne zna za sebe većinu vremena, a i kad je prođe, nije svoja, jer stupor se uglavnom javlja kod težih mentalnih poremećaja. Tough luck. Fenol for you. Ili recimo odličan primjer mladih ljudi koji voze automobil, slupaju se i završe oduzeti ili s teškim moždanim oštećenjima, pa im propadne karakter i pretvore se u tupe osobe koje izgube sposobnost pamćenja. Fenol? O, da. Što je s ljudima koji su preživjeli moždani udar i zaradili trajna oštećenja? Još jedna injekcija, molim. Što je sa starim osobama u stanju demencije? Uf, tko će njima mijenjati pelene? Fenol! Ovakve ideje su čista abominacija i ne mogu vjerovati da je jedan časopis za medicinsku etiku uopće kadar objaviti takvo što. Na kraju krajeva, pustimo objekte ove priče. Pustimo ono što bi se dogodilo toj novorođenčadi. Što je s nama, koji bi trebali prihvaćati, a neki od nas i izvršavati takve odvratnosti? Koliko bi uspješno mogli živjeti s tim na srcu? Kako bi to utjecalo na kretanje društva? Slična se pitanja postavljaju i kada moralna osoba treba obraniti život nekoga koga bi netko rado ubio ili mučio, na pokretnoj traci. Jer čemu zatvori, ako koštaju? Bacimo ih sve u peć, a prije toga dajmo čuvarima da ih siluju i prebiju. Goli otok, super. "Zaslužili su", reći će ti gmazovi od ljudi. Uistinu, što bi od nas "drugih" (jer ove stvari se uvijek događaju drugima! /sarkazam) ostalo? Bi li moderno društvo moglo preživjeti? Na to pitanje nema odgovora. Treći reich je uništen krajem rata. "Draga, kako ti je bilo danas na poslu?" -"Imali smo tri eutanazije. Dva sam ja, Aperta i Pfeiffera, a Downa je tehničarka, ja sam morala na pauzu. Kasnije sam imala dva normalna porođaja, ali već sam bila umorna." "Eh, a ja sam danas s dečkima sredio jednog tipa. Govno jedno lopovsko, isprva se nije dao. Uh, sve me bole ruke. Kolega ga je dokrajčio. Sad je u hladnjači, sutra ga voze na patologiju. Nego, što ćemo za ručak? Jučer su nas zvali iz Elektre, zaboravili smo platiti onaj zaostatak." ................ ... ... ... ... ... ... ... |
