20.06.2011., ponedjeljak
Tolerancija kamermana National Geographica
 Nedavno sam s jednim forumašem pričao o idolopoklonstvu u kršćanstvu. Ne poznajem protestantske, grkokatoličke, pravoslavne i običaje ostalih, međutim rimokatolički, i to oni dalmatinski, nešto su s čime sam odrastao.Zbog čega se rasprava uopće povela? "Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovjedi." (Izlazak 20,4-6) Stari zavjet, krcat strašnih odvratnosti, ovdje se očituje puno blaže, ovim o ljubomornom Jahvi koji nije milosrdan, već osvetnik i krvnik. Biblija kao artefakt daje nam zapravo informacije o tome kakvi su bili ljudi pustinje prije nekoliko tisuća godina, jer to su izravno njihove misli. Za tadašnji stupanj društvenog razvoja čovjeka to je napredno, moram priznati. Za današnji je, složit ćete se, strašno nazadan. Međutim kroz cijelu Bibliju i u Novom zavjetu koji je obojan Isusovim milosrđem javlja se ta ideja o protivljenju štovanja kipova i slika, o svetosti koja je onkraj materijalnog. Mojsije tako satire zlatno tele, a Isus prevrće stolove trgovaca. Danas po nauku Crkve kipovi i slike imaju status predmeta koji podsjećaju na ono čije obličje imaju. Načelno, svako idolopoklonstvo je u nemilosti. Načelno, da. No to se u praksi pokazuje kao teološka dimna bomba kojom se pokušava sakriti da je najveći broj vjernika ogrezao u fetišističkom ponašanju. Za njih je kip utjelovljenje, fizička reprezentacija, prikaza onoga čemu se mole. Kip ima moć. Moć imaju i sličice, sveti pamukići, narukvice, ogrlice. Moć ima i "sveta voda" kojom svećenici zalijevaju svoje stado, dok s oltara grme o opasnostima New Agea koji propovijeda istu glupost o vodi. Takvo ponašanje nije ništa drukčije od ponašanja u religijama koje se nažalost voli degradirati, kao što su recimo hinduizam, ili kultovi među domorocima, koje smatram manje razvijenim inačicama praznovjerja. U Hrvatskoj, a to je posebno razvijeno uz obalu Jadranskog mora, postoji običaj da se za neki fiksno određen datum iz lokalne crkve iznosi kip i da ga se šeta naseljem na nosiljkama. Obično to bude kip Marije, rjeđe nekog sveca. Koliko sam primijetio, sveci se više štuju u zagori, a Majka Božja uz obalu. Pošto ja sa zagorom nemam veze, opisat ću ono s čim imam - nosanje kipa Marije po obalnom naselju. Ili jednostavnim riječima, procesiju. Vidio sam mnoge, jer sam im kao maloljetnik bio prisiljen nazočiti. Dijelom zahvaljujući onome što sam svake godine promatrao, postao sam relativno rano svjestan da mi velik dio koncepta religije jednostavno nema smisla, iako nikada nisam prestao biti tolerantan prema onome čemu teži u svojoj srži. Kip. Taj kip malo kada, ako i ikada, baš doslovno predstavlja majku Isusa Krista. Naime, obično se radi o tome da se kip iznosi kad je neka "gospa". Pozor, sad sam iz domene službenog nauka prešao u "pučko mišljenje". Recimo da je tijekom ljeta neke davne godine došlo do meteorološke anomalije. Jako davno, toliko davno da ljudi to izjednačavaju sa srednjim vijekom, iako je u to vrijeme netko u Beču mjerio osmotski tlak korijena mrkve, pisao jednadžbe koje opisuju atom ili popisivao spektralne linije novog metala. (kad se sjetim da je sasvim izgledno da mi je neki predak čekao vlak u Beču i čitao novine, razmišljajući o tome kako ga se nakon 100 godina više nitko neće sjećati, dođe mi mučno) Meteorološka anomalija, prirodna stvar, ali statistički rijetka, i zato ju zovemo anomalijom. "Gospa" je sinteza Marije i neznanja o prirodnim pojavama. Danas, ako se i pojavi "gospa", ona ne postaje dio običaja. Danas se spominje samo ako se pojavi doslovan lik koji sliči na srednjovjekovni lik Marije i završi kao sprdnja na Internetu i bude iskomentirana od strane tisuća ljudi, te objašnjena kao ono što jest: zagoreni tost, mrlja nafte, plijesan, vodeni kamenac itd. Čudne pojave, s druge strane, više se ne objašnjavaju gospama. Danas imamo drugi set praznovjerja: HAARP, masone i iluminate, izvanzemaljce, i ostali New Age folklor. Međutim bolje je reći reći da je stara gospa istovremeno i jedno i drugo, te ni jedno ni drugo posebno. Ni Marija ni tobože mistična anomalija. Nešto kao Schrödingerova mačka koja je zatvorena u kutiji upravo živomrtva/mrtvoživa čiji delikatni sastav uništimo čim otvorimo kutiju, ili u slučaju gospe, počnemo razmišljati o njenoj problematici. Egzistira u obliku "one koja se ukazala" i time se čak i odmiče od Marije. Postaje neka druga žena. Dobra žena koja je eto, donijela snijeg usred kolovoza. Ironično, često ni vjernici pojma nemaju čemu je ta gospa poslužila. Gospa ko gospa, sama sebi svrha. Što se s kipom radi tijekom godine? Narod misli, a kler pasivno podržava takvo mišljenje, da kip od njih traži zlato. I da joj se ponavljaju molitve, da se pred njom kleči. Jer - više zlata, više sreće, zdravlja, na kraju krajeva paradoksalno, i novca.
Kip želi zlato. Zato ljudi daju "zavjet". Kleru doniraju lančić, provode neko vrijeme mantrajući uvijek iste molitve, i čekaju da im se ostvari cilj. Po čemu je to drukčije od kultova koji u oganj bacaju banane i ananase kao žrtvu šumskim duhovima? Po ničemu. To su identična ponašanja. Rana je Crkva bezuspješno pokušala iskorijeniti takve situacije, jer su im rani rimski kršćani bili skloni. Na kraju krajeva, oni su pokršteni poklonici službene politeističke rimske religije, koja je zapovijedala molitvu pred kipovima Jupitera, Minerve, Marsa, Merkura i ostalih, te prinošenje žrtvi pred tim umjetnički uobličenim komadima kalcijevog i magnezijevog karbonata zvanima stijene. Ljudi koji danas imaju taj proturimokatolički nazor štovanja kipova na procesijama, a sve ih je manje, zaista svim srcem svojim vjeruju da je ta kamena lutka okićena lančićima upravo žena koja je rodila Isusa Krista. Dok je u crkvi, za većinu je kip, ali kad izađe, onda se situacija mijenja. U razgovoru s ljudima saznao sam tijekom godina da ta lutka/kip, prema njihovim shvaćanjima, čak i gleda. Međutim eto, skamenjena je, stoga ju se povremeno treba zakrenuti prema nečemu, da i ona jadna vidi što i mi koji smo sretni što imamo fleksibilne vratove. I ako prođeš ispod kipa i takneš nekakav broš na njenom nosilu onda imaš gratis milost. Nedajbože da si turist i da se želiš pridružiti takvoj magijskoj igri mještana, a da ne odlumiš dovoljno dobro da ti je stalo! Na drugom kraju gospinog špalira čekaju te ljutite face. "E majku mu jeben, doša se tu rugati, puj govno! Nije ti ovo Njujork!", gunđa potkresani čovjek u odijelu iz 70-ih, a prijatelj ga drži za rame i govori: "Ajde pusti, znaš da živimo od turizma..."
I tako se kip njiše na nosiljci koju često nose ljudi koji bi po starom vjerovanju kad zakorače u crkvu trebali planuti kao specijalna raketna goriva na zraku. Kip se njiše, njišu se i lančići. Njišu se kilogrami zlata, od kojih se kip jedva vidi. Ljudi mu daju nakupine atoma atomskog broja 79 i ponavljaju mu pjesmice. Kip je zadovoljen, ali ne zadugo. Kip je vidio vrtove i kip želi da ga se pospe tkivom biljaka koje služi privlačenju oprašivača. Zato ljudi kreću u masakriranje svojih ružičnjaka i posipaju kip i nosače laticama. Babe padaju u trans. Zašto - jer GOSPA JE NA NOSILJKI. Ona, tamo je, baš ona, gušta u darovima i želi da joj licemjerna i pokvarena, nazadna starčad pjeva, što zvuči kao revanje krivo uštimanih gajdi. Održava se natjecanje "tko će Gospi glasnije pjevati". Više decibela, više milosti. Fini i krasni, kršni ljudi nose taj mali gipsani kip krcat teškog plemenitog metala, neki očima izjedaju jedre cice lokalnih cura, a neki guze dečkiju. Kasnije večeraju i komentiraju koga bi sve trebalo zapaliti i u koliko su različitih vagina penetrirali tijekom života, i jedači ženskih cica i muških guza. "No, no, dečki, ccccc", tobože se ljuti kler sa zlatnim pečatnjacima dok prolazi kraj dvorišta, a "dečki" se punih ustiju kese: "Evala!"  , i sebi mu psuju hercegovačku mater (ironije li), dok žene međusobno gataju iz šalica kave, pričaju o tome kako su otkrile reiki i o tome kako je kćer susjede niz cestu vjerojatno "sotonistica".Još samo fale zeleno obojani, loše ožbukani zidovi, koji podsjećaju na neku skrutnutu tortu namazanu zelenim šlagom. "Rosa salvaje", da. I tako sunce pada za zapad, zvone zvona, a znojna, suncem opaljena djeca s nulericom pred crkvom trče s jeftinim kineskim pištoljima koje im je švercer na štandu skupo prodao i vrište: "Ubia san te, mrtav si! Jeben ti mater! Majmune, zašto još trčiš ako si mrtav, pogodia san te u glavu!  Puši kurac, debilu!"I to je dobro, jer tako smanjuju šansu da postanu objekt zlostavljanja kad krenu u školu. "Bolje udarati nego biti udaren", "zapamtili" su na vjeronauku. U krajnju ruku, bit će im lakše kad država uđe u neki novi rat. (Autor već godinama izbjegava ugovorno snimanje opisanog ekosustava. Svaka slicnost sa stvarnim osobama je slucajna, s cirkuskim događajima nije.  ) |
