|
19.04.2009., nedjelja
Toyodin dan
-gotovo godinu dana ležalo u skicama-
"Pazi, prokletniče!!!", vozač projuri otvorenog prozora kroz kišu i zalije mladića u kapuljači. Čađava voda slijevala se po odjeći i djelomično u nju upijala, dok je ostatak kapao na mokro tlo i, skupa s ostalom vodom koja je padala s neba, odlazio u rešetkastu rupu pokraj ceste.
Mladić se zgađeno trgne i zatetura, uhvati za čelo i rasvjetni stup. Pribravši se, prešao je zebru krenuo niza stube, a zatim i eskalator. Toyoda je oduvijek imao problema s ravnotežom. Imao je on problema s dosta toga. Rođen s čestom, ali opasnom srčanom manom, morao je na operaciju. Od tada je na lijekovima i živi normalno. Relativno normalno.
Dočekala ga je gužva, kao i uvijek. Pokraj su stajale tipične srednjoškolke u svojim uniformama, a nedaleko, promatrajući ih, postariji poslovni čovjek u kaputu koji je desnom rukom stalno nešto polagano tražio u džepu hlača.
Razmišljao je Toyoda o svom životu i o tome kako ga treba pogurati. Planova je bilo, a i volja se vratila. Sasvim suprotno od atmosfere tog dana.
Zapuhao je vjetar, zatreperio onim suknjicama, ali i kaputom gospodina, a onda je krenula i tutnjava. Uskoro je vlak izašao iz tunela i uz zujanje se zaustavio pred ljudima na peronu. Vrata su se otvorila, a iz njih je ispala hrpa natiskanih ljudi, samo da bi druga hrpa krenula u vlak. Toyoda je htio ući, no nije više bilo mjesta. Na svu sreću, tu su uvijek službenici koji ljude uguraju kao što kamion za otpad nagura vreće.
Nakon glupaste melodije, ugodan ženski glas prozbori iz zvučnika: "Odmaknite se od vrata, vlak kreće".
Mladić je kroz prozor na kojeg je bio pritisnut gledao u službenika koji je u svojim bijelim rukavicama bio ugurao onog postarijeg i oduševljenog gospodina u vlak i to ravno na srednjoškolke. Službenik je bio umoran, ali ozbiljan. To je bio njegov kolega s fakulteta. Nije mu se htio javiti, valjda ga je bilo sram. Službenik ga je na kraju ipak pogledao i namignuo, pa je Toyoda namignuo i njemu.
"Sljedeća postaja je Takashimacho." Vrata su zatvorili službenici, na silu.
Vlak je uz sve jače zujanje krenuo u tunel. Toyoda bi rado skinuo kapuljaču i stavio slušalice da ne mora slušati hihotajući razgovor srednjoškolki s onim gospodinom, no natiskani su kao sardine i ne može podignuti ruke.
Naslonio je glavu na staklo i hipnotizirano gledao u tračnice koje su mu šibale pod nogama.
Zujanje se produbljuje. "Takashimacho, ovo je Takashimacho."
Vrata su se otvorila samo da bi ljudi opet ispali kao domina, svi na njega. Na svu sreću, sljedeći ukrcaj bio je znatno siromašniji, pa je čak uhvatio i sjedalo.
Još dvije postaje, a zatim presjedanje na autobus.
Toyoda je to jutro krenuo u centar Yokohame na razgovor za posao u malenoj tvrtki koja se bavila sređivanjem sasvim specijalne papirologije za one male tvrtke koje proizvode jeftine MP3 playere i slične lakopucajuće plastične tehnikalije. Nije dobio posao. Rečeno mu je da nije dovoljno inicijativan.
Nije mu bilo žao, jer je osjećao stalni umor. Čak je i odahnuo. Međutim, bio je pun nade i umor ga nije previše sputavao.
Inače, živio je kod relativno bogate, ali štedljive bake, pa mu nikad nije ništa nedostajalo što se tiče materijalnih dobara. Nije bio gladan ni prljav, no ipak, mogao je zaboraviti na tehničke novotarije kojima su se dičili stanovnici tog grada.
-"Bako, doma sam!", uzviknuo je, izuo se i krenuo u svoju sobu. -"Nije uspjelo, morat ću napisati molbu za drugu tvrtku", rekao je malo tiše, a onda se javila i baka: "Treba li ti pomoć?"
-"Ne treba, sam ću", odgovorio je, te zatvorio vrata. Soba mu je bila puna postera snježnih proplanaka. Želja za životom u snježnoj divljini pojavila se kada je kao mali gledao neki dokumentarac o Kanadi. Htio je dan iskoristiti za malo igranja u nekom programu za 3D modeliranje pa je sjeo i krenuo pisati tu molbu.
Daisuke-sensei e
Nadam se da ste dobrog zdravlja. Počela je sezona gripe, a i zahladilo je, pa je dobro pripaziti pri izlasku iz stana. Razlog zbog kojeg Vam pišem jest molba da me uzmete u obzir prilikom Vašeg skorašnjeg biranja novih zaposlenika.
Toyoda prinese olovku ustima i zamisli se.
Kucanje na vratima. "Smijem li ući?"
-"Uđi."
Kroz vrata proviri baka noseći mlijeko i nekakve kolače. "Vjerojatno si ogladio od odlaska u centar, pa sam ti donijela nešto za jelo."
-"Hvala", osmjehne se Toyoda i krene jesti.
"Znači, ni ovaj put nije uspjelo?"
-"Nije, ali nema veze, predaleko su. Bilo bi možda i preskupo svaki dan onako presjedati", reče Toyoda i upali televizor.
Baka je neko vrijeme šutjela. "Znaš, ovo ti je već peta prijava. Jesi li razmišljao o onome što sam ti napomenula prije mjesec dana?"
-"Jesam, ali nisam baš siguran da je to dobra ideja. Ovdje ima više poslovnih prilika nego na jugu."
"Da, ako imaš volje, onda nema smisla, imaš pravo. Ajde, zlato, pojedi to, ja idem do susjede", odgovori baka i izađe iz sobe.
Toyoda je upalio AIM da provjeri je li mu prijatelj online. Htio je pokrenuti privatnu IT tvrtku. Već su imali mnoge planove, samo je trebao investitor. Prijatelj je imao poznanstva na jednom sveučilištu na kojem je Toyoda studirao. Prijatelj je bio online i baš mu je napisao poruku, koju Toyoda nije stigao do kraja pročitati jer mu se zaista prispavalo. Na televiziji je bila prognoza vremena. Najavljivali su sunčani tjedan.
Baka je u garaži odvrnula ventil na jednoj boci i zatim je otišla do kuhinjskog telefona: "........Halo, Asuka-chan, jesi li kod kuće? Odlično. Evo, sredila sam. Stavila sam više nego inače...... Možeš li mi sutra doći po maloga?........ Baš si srce..... Je, puštat ću još 15 minuta, a brtve sam postavila još jutros..........Može, dođi u šest, znaš da je Kurou-san rekao da mu onda nema klijenata, a i pogon je hladan.... E, kako Ikuko? Je li kupila onaj parfem? Ajme kako je bila slatka na proslavi..... Je, bit će prava kad naraste...... Jesi čula jučer na vijestima, bila je neka pljačka u gradu, još ih nisu uhvatili.....Da!...... Ma neće ih ni uhvatiti.....Ma naravno. Znaš kako je to...... Što kaže Ikuko, kako joj je u vrtiću?....... Je li skupo?...... Pazi na to, uvijek ima puno bolesti. Ali bolje ti je, znaš....... Je, bolje ti je dati ju u vrtić, da se osamostali............. Je, kud s beneficijama, pa da........A ja sam ti onako, kičma i to. Znaš kako je....Hahaha, ma znam da ne znaš. I bolje da još ne znaš....... To u ovoj novoj ljekarni?....... Ajme super da si mi rekla. Poslala bih Toyodu, ali eto....... Ma ok je, ima taksi.......Je.............Aha........... E odlično.......OK, srce, pozdravi brata. Super, vidimo se."
Upalila je pećnicu i iz ormara izvadila brašno. Nova tura kolača. Asuka-chan najviše voli čokoladne s preljevom od jagode.
|
|
|
< |
travanj, 2009 |
> |
P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
|
|
|
|
interferencija on/off
Ovaj blog je čuvao Frank. Frank je deložiran prije par mjeseci. Ako imate utočište, Frank će vam biti zahvalan.
zapamtite!
|
|