29.04.2009., srijeda
Rusko pošumljavanje pluća
Nešto ne valja u Rusiji. Mislim, ne valja tamo puno toga (korumpirana vlada, službeni svakodnevni zločini na dljudima i prirodom, ...), ali ovo je nešto drukčije.Oni koji prate čudne pričice po netu, zadnjih su desetak godina itekako mogli primijetiti da gotovo svaki put kada osvane članak u kojem "ruski znanstvenici", "ruski liječnici" i slični, nešto "dokažu", crackpot alarm skače nebu pod oblake. Što se to događa? Čini se kako se događa već dulje vrijeme, no danas je za to lakše saznati. Praznovjerje ne nestaje pod naletom Interneta. Dogodilo se nešto posve suprotno nadama i predviđanjima vizionara iz druge polovice 20. stoljeća - praznovjerje i prevaranti samo su promijenili dlaku. No još uvijek su tu. Uvukli se na sveučilišta i institute. Dapače, više ih je. Internet, koji je trebao biti Varikina, pretvorio se u hranjivu podlogu u petrijevki. Murphyjev zakon na djelu. Eto tako, prije nekih pola mjeseca, počela se širiti priča o, ovaj put, ruskim kirurzima. Priča ide ovako. Komsomolskaja Pravda je izbacila članak o 28-godišnjem Artyomu Sidorkinu, koji se navodno žalio na bolove u plućima, iskašljavajući krvavu sluz. Hospitaliziran je u bolnici u Iževsku. Napravljen je torakalni radiogram, na kojem su ugledali prizor koji ih je naveo na pomisao da se radi o tumoru.
D. Vladimir Kamašev, glavni kirurg u "Udmurtian Cancer Centre" (kojeg na webu, ni uz najbolju volju i utrošeno vrijeme, nisam mogao pronaći osim kao navod u člancima koji prenose ovu priču), medijima je dao izjavu, a svi su skupa rekli da je grančica, duljine oko 5 cm, bila prevelika da bi se progutala ili udahnula. .......... I zato su složno rekli da je Artyom udahnuo sjemenku koja je unutar njegovih pluća proklijala.  Priča je klasičan ruski internet hoax. I to vrlo vjerojatno zakašnjeli prvotravanjski.  Nekoliko je nelogičnosti vezano uz ovu priču, koje nam to potvrđuju: 1. Svjetlo - sjemenka će vrlo teško, ako ikako, početi klijati u potpunom mraku kakav vlada u plućima. Svjetlo pokreće kemijske reakcije koje dovode do klijanja. 2. Boja uzorka - uzorak je zelen. Zelena boja znači da se odvila fotosinteza. Nema nikakve, ama baš nikakve šanse da su se u mraku plućnog tkiva mogli razviti kloroplasti, stanični organeli odgovorni za zelenu boju biljaka. Oni se razvijaju iz organela koji se zovu etioplasti, čija veća koncentracija biljku oboja žućkasto. Sve su biljke koje rastu u mraku, bljedunjave ili žućkaste, i općenito, djeluju jadno. Ova stvarčica djeluje poprilično čilo. Velika je i zelena. To je rezultat fotosinteze. FOTOsinteze.  3. Temperatura staništa - pluća su temperature oko 37°C. To uopće ne pogoduje klijanju četinjača, a kamoli četinjača koje su originalno iz hladnih krajeva. 4. Nepostojanje vezivne čahure - ljudski organizam na neinertno strano tijelo reagira stvaranjem čahure od vezivnog tkiva. Primjeri - zavojita trihina u svinjskom mesu, krhotine granata u ljudskom tijelu, itd. Ova grančica veselo stoji zmazana krvlju, a tkivo oko nje ne pokazuje neke znakove pretvorbe. Neće ići. 5. Radiogram - na njemu vidimo "grančicu" koja uopće ne sliči na onu koja viri iz komada pluća. Također, radiogram ne pokazuje prsa 28-godišnjaka, već pedijatrijski slučaj. Dobro pogledajte radiogram. Humerus (nadlaktična kost) na svojem proksimalnoj epifizi ("gornjem kraju") ima naopako slovo V, koje je građeno od dvostruke crte. Dvostruke. To je epifizna ploča koja još nije srasla, nije okoštala, i zato to nikako ne može biti radiogram 28-godišnjaka. 6. Korijenje - stvarčica nema korijenje. Iz sjemenke se ne može razviti grančica s iglicama (listići), a bez korijenja. 7. Hrana - odakle grančici hrana da naraste onolika? 8. Morfologija - kako to da je ovako oštra i ravna? Trebala bi biti zgužvana i jadnjikava, jer se prilikom rasta morala boriti s tkivom. Ovo je potpuna, ali potpuna laž, kojoj su svi naši mediji pristupili kao medicinskom čudu. Nitko se nije sjetio najjednostavnijeg rješenja - prijevare. Klasičan primjer nekritičkog razmišljanja. Imamo toliku nekakvu prozirnu korektnost, onaj glupi "sve je moguće", koji dovede do apsurdne situacije da se i najbesmislenije laži opravdavaju pod svaku cijenu. Gdje je nestala zdrava sumnjičavost? Mogli su izvaliti i da mu se neka stanica u plućima čarobno transformirala u stanicu neke četinjače. Najžalosnije od svega je to što će samo mizerni dio populacije saznati da se radi o prijevari. Ogroman dio će otići dalje svojim putem, "bogatiji" za još jednu glupost. Kao i inače. Tako se i rađaju urbani mitovi. Ne sumnjam da će stvar biti zabetonirana u "kolektivnoj svijesti" kao nešto "što se može dogoditi" i može poslužiti kao "dokaz" za nešto još imbecilnije. Mnoge gluposti ukovane su u društvo. "Kineski zid vidi se s Mjeseca", "mačkama treba davati kravlje mlijeko", samo su neke. Netko će pomisliti: "Pa, što onda?", ali treba se sjetiti one: "Zrno do zrna, pogača." Čemu uostalom, glupost? Što će nam to? |
- 17:27 - gurni glavu kroz monitor (29) - snimi - #
19.04.2009., nedjelja
Toyodin dan
|
-gotovo godinu dana ležalo u skicama- "Pazi, prokletniče!!!", vozač projuri otvorenog prozora kroz kišu i zalije mladića u kapuljači. Čađava voda slijevala se po odjeći i djelomično u nju upijala, dok je ostatak kapao na mokro tlo i, skupa s ostalom vodom koja je padala s neba, odlazio u rešetkastu rupu pokraj ceste. Mladić se zgađeno trgne i zatetura, uhvati za čelo i rasvjetni stup. Pribravši se, prešao je zebru krenuo niza stube, a zatim i eskalator. Toyoda je oduvijek imao problema s ravnotežom. Imao je on problema s dosta toga. Rođen s čestom, ali opasnom srčanom manom, morao je na operaciju. Od tada je na lijekovima i živi normalno. Relativno normalno. Dočekala ga je gužva, kao i uvijek. Pokraj su stajale tipične srednjoškolke u svojim uniformama, a nedaleko, promatrajući ih, postariji poslovni čovjek u kaputu koji je desnom rukom stalno nešto polagano tražio u džepu hlača. Razmišljao je Toyoda o svom životu i o tome kako ga treba pogurati. Planova je bilo, a i volja se vratila. Sasvim suprotno od atmosfere tog dana. Zapuhao je vjetar, zatreperio onim suknjicama, ali i kaputom gospodina, a onda je krenula i tutnjava. Uskoro je vlak izašao iz tunela i uz zujanje se zaustavio pred ljudima na peronu. Vrata su se otvorila, a iz njih je ispala hrpa natiskanih ljudi, samo da bi druga hrpa krenula u vlak. Toyoda je htio ući, no nije više bilo mjesta. Na svu sreću, tu su uvijek službenici koji ljude uguraju kao što kamion za otpad nagura vreće. Nakon glupaste melodije, ugodan ženski glas prozbori iz zvučnika: "Odmaknite se od vrata, vlak kreće". Mladić je kroz prozor na kojeg je bio pritisnut gledao u službenika koji je u svojim bijelim rukavicama bio ugurao onog postarijeg i oduševljenog gospodina u vlak i to ravno na srednjoškolke. Službenik je bio umoran, ali ozbiljan. To je bio njegov kolega s fakulteta. Nije mu se htio javiti, valjda ga je bilo sram. Službenik ga je na kraju ipak pogledao i namignuo, pa je Toyoda namignuo i njemu. "Sljedeća postaja je Takashimacho." Vrata su zatvorili službenici, na silu. Vlak je uz sve jače zujanje krenuo u tunel. Toyoda bi rado skinuo kapuljaču i stavio slušalice da ne mora slušati hihotajući razgovor srednjoškolki s onim gospodinom, no natiskani su kao sardine i ne može podignuti ruke. Naslonio je glavu na staklo i hipnotizirano gledao u tračnice koje su mu šibale pod nogama. Zujanje se produbljuje. "Takashimacho, ovo je Takashimacho." Vrata su se otvorila samo da bi ljudi opet ispali kao domina, svi na njega. Na svu sreću, sljedeći ukrcaj bio je znatno siromašniji, pa je čak uhvatio i sjedalo. Još dvije postaje, a zatim presjedanje na autobus. Toyoda je to jutro krenuo u centar Yokohame na razgovor za posao u malenoj tvrtki koja se bavila sređivanjem sasvim specijalne papirologije za one male tvrtke koje proizvode jeftine MP3 playere i slične lakopucajuće plastične tehnikalije. Nije dobio posao. Rečeno mu je da nije dovoljno inicijativan. Nije mu bilo žao, jer je osjećao stalni umor. Čak je i odahnuo. Međutim, bio je pun nade i umor ga nije previše sputavao. Inače, živio je kod relativno bogate, ali štedljive bake, pa mu nikad nije ništa nedostajalo što se tiče materijalnih dobara. Nije bio gladan ni prljav, no ipak, mogao je zaboraviti na tehničke novotarije kojima su se dičili stanovnici tog grada. -"Bako, doma sam!", uzviknuo je, izuo se i krenuo u svoju sobu. -"Nije uspjelo, morat ću napisati molbu za drugu tvrtku", rekao je malo tiše, a onda se javila i baka: "Treba li ti pomoć?" -"Ne treba, sam ću", odgovorio je, te zatvorio vrata. Soba mu je bila puna postera snježnih proplanaka. Želja za životom u snježnoj divljini pojavila se kada je kao mali gledao neki dokumentarac o Kanadi. Htio je dan iskoristiti za malo igranja u nekom programu za 3D modeliranje pa je sjeo i krenuo pisati tu molbu. Daisuke-sensei e Nadam se da ste dobrog zdravlja. Počela je sezona gripe, a i zahladilo je, pa je dobro pripaziti pri izlasku iz stana. Razlog zbog kojeg Vam pišem jest molba da me uzmete u obzir prilikom Vašeg skorašnjeg biranja novih zaposlenika. Toyoda prinese olovku ustima i zamisli se. Kucanje na vratima. "Smijem li ući?" -"Uđi." Kroz vrata proviri baka noseći mlijeko i nekakve kolače. "Vjerojatno si ogladio od odlaska u centar, pa sam ti donijela nešto za jelo." -"Hvala", osmjehne se Toyoda i krene jesti. "Znači, ni ovaj put nije uspjelo?" -"Nije, ali nema veze, predaleko su. Bilo bi možda i preskupo svaki dan onako presjedati", reče Toyoda i upali televizor. Baka je neko vrijeme šutjela. "Znaš, ovo ti je već peta prijava. Jesi li razmišljao o onome što sam ti napomenula prije mjesec dana?" -"Jesam, ali nisam baš siguran da je to dobra ideja. Ovdje ima više poslovnih prilika nego na jugu." "Da, ako imaš volje, onda nema smisla, imaš pravo. Ajde, zlato, pojedi to, ja idem do susjede", odgovori baka i izađe iz sobe. Toyoda je upalio AIM da provjeri je li mu prijatelj online. Htio je pokrenuti privatnu IT tvrtku. Već su imali mnoge planove, samo je trebao investitor. Prijatelj je imao poznanstva na jednom sveučilištu na kojem je Toyoda studirao. Prijatelj je bio online i baš mu je napisao poruku, koju Toyoda nije stigao do kraja pročitati jer mu se zaista prispavalo. Na televiziji je bila prognoza vremena. Najavljivali su sunčani tjedan. Baka je u garaži odvrnula ventil na jednoj boci i zatim je otišla do kuhinjskog telefona: "........Halo, Asuka-chan, jesi li kod kuće? Odlično. Evo, sredila sam. Stavila sam više nego inače...... Možeš li mi sutra doći po maloga?........ Baš si srce..... Je, puštat ću još 15 minuta, a brtve sam postavila još jutros..........Može, dođi u šest, znaš da je Kurou-san rekao da mu onda nema klijenata, a i pogon je hladan.... E, kako Ikuko? Je li kupila onaj parfem? Ajme kako je bila slatka na proslavi..... Je, bit će prava kad naraste...... Jesi čula jučer na vijestima, bila je neka pljačka u gradu, još ih nisu uhvatili.....Da!...... Ma neće ih ni uhvatiti.....Ma naravno. Znaš kako je to...... Što kaže Ikuko, kako joj je u vrtiću?....... Je li skupo?...... Pazi na to, uvijek ima puno bolesti. Ali bolje ti je, znaš....... Je, bolje ti je dati ju u vrtić, da se osamostali............. Je, kud s beneficijama, pa da........A ja sam ti onako, kičma i to. Znaš kako je....Hahaha, ma znam da ne znaš. I bolje da još ne znaš....... To u ovoj novoj ljekarni?....... Ajme super da si mi rekla. Poslala bih Toyodu, ali eto....... Ma ok je, ima taksi.......Je.............Aha........... E odlično.......OK, srce, pozdravi brata. Super, vidimo se." Upalila je pećnicu i iz ormara izvadila brašno. Nova tura kolača. Asuka-chan najviše voli čokoladne s preljevom od jagode. |
