-gotovo godinu dana ležalo u skicama-
"Pazi, prokletniče!!!", vozač projuri otvorenog prozora kroz kišu i zalije mladića u kapuljači. Čađava voda slijevala se po odjeći i djelomično u nju upijala, dok je ostatak kapao na mokro tlo i, skupa s ostalom vodom koja je padala s neba, odlazio u rešetkastu rupu pokraj ceste.
Mladić se zgađeno trgne i zatetura, uhvati za čelo i rasvjetni stup. Pribravši se, prešao je zebru krenuo niza stube, a zatim i eskalator. Toyoda je oduvijek imao problema s ravnotežom. Imao je on problema s dosta toga. Rođen s čestom, ali opasnom srčanom manom, morao je na operaciju. Od tada je na lijekovima i živi normalno. Relativno normalno.
Dočekala ga je gužva, kao i uvijek. Pokraj su stajale tipične srednjoškolke u svojim uniformama, a nedaleko, promatrajući ih, postariji poslovni čovjek u kaputu koji je desnom rukom stalno nešto polagano tražio u džepu hlača.
Razmišljao je Toyoda o svom životu i o tome kako ga treba pogurati. Planova je bilo, a i volja se vratila. Sasvim suprotno od atmosfere tog dana.
Zapuhao je vjetar, zatreperio onim suknjicama, ali i kaputom gospodina, a onda je krenula i tutnjava. Uskoro je vlak izašao iz tunela i uz zujanje se zaustavio pred ljudima na peronu. Vrata su se otvorila, a iz njih je ispala hrpa natiskanih ljudi, samo da bi druga hrpa krenula u vlak. Toyoda je htio ući, no nije više bilo mjesta. Na svu sreću, tu su uvijek službenici koji ljude uguraju kao što kamion za otpad nagura vreće.
Nakon glupaste melodije, ugodan ženski glas prozbori iz zvučnika: "Odmaknite se od vrata, vlak kreće".
Mladić je kroz prozor na kojeg je bio pritisnut gledao u službenika koji je u svojim bijelim rukavicama bio ugurao onog postarijeg i oduševljenog gospodina u vlak i to ravno na srednjoškolke. Službenik je bio umoran, ali ozbiljan. To je bio njegov kolega s fakulteta. Nije mu se htio javiti, valjda ga je bilo sram. Službenik ga je na kraju ipak pogledao i namignuo, pa je Toyoda namignuo i njemu.
"Sljedeća postaja je Takashimacho." Vrata su zatvorili službenici, na silu.
Vlak je uz sve jače zujanje krenuo u tunel. Toyoda bi rado skinuo kapuljaču i stavio slušalice da ne mora slušati hihotajući razgovor srednjoškolki s onim gospodinom, no natiskani su kao sardine i ne može podignuti ruke.
Naslonio je glavu na staklo i hipnotizirano gledao u tračnice koje su mu šibale pod nogama.
Zujanje se produbljuje. "Takashimacho, ovo je Takashimacho."
Vrata su se otvorila samo da bi ljudi opet ispali kao domina, svi na njega. Na svu sreću, sljedeći ukrcaj bio je znatno siromašniji, pa je čak uhvatio i sjedalo.
Još dvije postaje, a zatim presjedanje na autobus.
Toyoda je to jutro krenuo u centar Yokohame na razgovor za posao u malenoj tvrtki koja se bavila sređivanjem sasvim specijalne papirologije za one male tvrtke koje proizvode jeftine MP3 playere i slične lakopucajuće plastične tehnikalije. Nije dobio posao. Rečeno mu je da nije dovoljno inicijativan.
Nije mu bilo žao, jer je osjećao stalni umor. Čak je i odahnuo. Međutim, bio je pun nade i umor ga nije previše sputavao.
Inače, živio je kod relativno bogate, ali štedljive bake, pa mu nikad nije ništa nedostajalo što se tiče materijalnih dobara. Nije bio gladan ni prljav, no ipak, mogao je zaboraviti na tehničke novotarije kojima su se dičili stanovnici tog grada.
-"Bako, doma sam!", uzviknuo je, izuo se i krenuo u svoju sobu. -"Nije uspjelo, morat ću napisati molbu za drugu tvrtku", rekao je malo tiše, a onda se javila i baka: "Treba li ti pomoć?"
-"Ne treba, sam ću", odgovorio je, te zatvorio vrata. Soba mu je bila puna postera snježnih proplanaka. Želja za životom u snježnoj divljini pojavila se kada je kao mali gledao neki dokumentarac o Kanadi. Htio je dan iskoristiti za malo igranja u nekom programu za 3D modeliranje pa je sjeo i krenuo pisati tu molbu.