25.10.2007., četvrtak
Idemo na Mjesec, još jednom - Kaguya
|
Zanimljivo je kako naši mediji šute o zanimljivim stvarima koje se događaju u svijetu. Glavno da se priča o politici. Zbog svega toga ljudi uopće nemaju pojma da se trenutno odvija najveća misija na Mjesec još od Apollo programa, kad je dvanaest ljudi (od ogromnog broja ljudi uključenih u program) sletjelo na Mjesec i bavilo se istraživačkim radom.  14. rujna 2007. u 01:31:01 (UTC), lansirana je letjelica SELENE (Selenological and Engineering Explorer).Zadaće su joj još bolje proučavanje porijekla Mjeseca i njegovog geološkog razvitka, skupiti još više informacija o njegovoj površini i izvršiti radarska ispitivanja u orbiti. Sa sobom nosi 13 instrumenata. Očekivano trajanje misije je jedna godina.  21. listopada 2007., prije četiri dana, sonda je uspješno odvojila svoja dva malena "baby satelita" zvana Rstar i Vstar, prebačena je u standardni način rada te je sva oprema sada okrenuta prema Mjesecu. Od sada, satelit će provjeravati svoju opremu sve do sredine prosinca, nakon čega će započeti s uobičajenim promatranjem.Nadimak letjelice, Kaguya, odabrala je javnost, a dolazi od imena Mjesečeve princeze iz Japanske narodne priče o čovjeku koji kosi bambus (smotano sam preveo "The Tale of the Bamboo Cutter" - ako tko zna bolji prijevod, samo naprijed). Nakon što su Rstar i Vstar uspješno odvojeni od Kaguye, dobili su imena Okina i Ouna, imena iz iste priče. Druga fotografija je jedna od prvih koju je sonda snimila. Snimljena je 18. listopada u 0:21 po japanskom standardnom vremenu (UTC+9) s visine od 120 km iznad južne hemisfere Mjeseca. Ovdje možete vidjeti i ostale fotografije. Ne bi ovo bio ovaj blog da ne podsjetim da je lansiran STS-120, još jedna misija space shuttlea. Lansiran je 23. listopada, prije dva dana, a sve se tako poklopilo da ga nećemo vidjeti nego tek 4.studenog rano ujutro i u danima nakon toga, skupa s Međunarodnom svemirskom postajom. Pa tako, za sada ništa od promatranja, no u međuvremenu, napisat ću članak o tome kako koristiti jednu stranicu koja služi izračunavanju vidljivih preleta raznih satelita na nebu. |
- 14:30 - gurni glavu kroz monitor (10) - snimi - #
18.10.2007., četvrtak
Kako jeftino opremiti kućni kemijski laboratorij - staklena cijev
|
Evo još jedne kategorije. Pokuse na blogu sam malo zapostavio, no zato evo nešto lakše. Oni koji bi htjeli izvesti nekakav pokus, a nemaju kako, ovdje će naći kvalitetne naputke jer se autor kao dijete, bez profesionalnog laboratorijskog pribora, morao snalaziti kako zna i umije. Cilj članka je napraviti staklenu cijev koja se smije zagrijavati u plamenu i koja može poslužiti kao zračno ili čak vodeno hladilo. Nije skupo, pomalo je opasno, no zato zabavno. Pribor.
Ako niste baš previše snažni za savijanje, za razliku od mene (forumaški prosjek s LJES-a  ), uzmite i kliješta.To bi bile ukratko najvažnije stvari. Ostalo nisam napominjao, ionako svi imate stvari poput krpa i spužvica. Dakle sad imate cijev, imate pribor i spremni ste za rad. Najbolje je odmah nešto razjasniti. Možete se zapaliti, opeći, posjeći i otrovati. Tako da, ako će netko ovo pokušavati i ako se sjebe, njegova stvar.  Postupak. Cilj je uništiti aluminijski dio cijevi i doprijeti do staklenog pipca, a da se što manje zaserete i otrujete. Stavite cijev u usku staklenu čašu i dolijte solne kiseline toliko da aluminijsko grlo cijevi bude taman prekriveno.
Kiselina će ući u reakciju s aluminijem, pri čemu će se zagrijati i početi pjeniti, a iz čaše će sukljati vrući klorovodik. Otrovniji je od zadaha baba iz tramvaja pa to stavite izvan kuće ili na prozor. Proces će potrajati desetak minuta. Ako reakcija ugasne, a aluminija još ima, izlijte sadržaj u WC i nadolijte svježu kiselinu. Sljedeći korak je odvajanje dovodnih žica. Pripazite na stakleni pipac ispod. Ako pukne, zrak će ući u cijev prilično naglo, vjerojatno ćete se preplašiti zvuka, ispustiti cijev na pod i otrovati živinim parama. Škarama prekinite bakrene žice i odvojite utičak. Sad imate ogoljeno grlo.
Stakleni pipac nije baš lako odvaliti, pa zato uzmite neki tvrdi i uži predmet kojim ćete to izvršiti (dršku žlice), stavite na njega i ruku krpu i zaronite cijev u vodu. Naglim i preciznim pokretom odvalite pipac u stranu. Voda će početi šikljati u cijev. Držite grlo pod vodom sve dok ona gotovo potpuno ne ispuni unutrašnjost. Jedan mali dio ostat će pun plina. To je argon sa živinim parama. Sad imate cijev punu vode. Pustite ju na miru nekoliko minuta, da se fluorescentni premaz onečišćen živom dobro natopi vodom; bit će lakše čistiti, a i manje će žive pobjeći u zrak. Vertikalnim potresanjem cijevi iznad zahodske školjke, izbacite iz nje onečišćenu vodu. Na red stiže odvajanje krajeva cijevi. Uzmite plamenik i u najvrućji dio plamena stavite krajnji dio one deblje čelične žice oblikovane poput kuke. Mora se užariti do narančastog usijanja.
Zatim iz plamena uzmite žicu i cijev stavite u kukasti, užareni dio.
Ponovite postupak na drugom kraju. Sad vam preostaje očistiti cijev od premaza. Navucite rukavice i uzmite malu staru i mokru spužvicu te je štapom progurajte kroz cijev. Ako nešto premaza ostane, ponovite postupak. To činite u lavoru, a svu otpadnu vodu izlijte u WC. Spužvica je kontaminirana i najbolje ju je pustiti da se vani zrači par dana. Operite ju nekoliko puta. Cijev izgleda spremno, no ne može se još koristiti. Oštra je i podložna pucanju. Treba je ispolirati u plamenu. Upalite plamenik i ako je to moguće, namjestite ga između čađavog (svijetli, tihi plamen koji nastaje nedovoljnim pristupom zraka) i šuštećeg plamena (plavi plamen koji nastaje kad se otvor za zrak potpuno otvori). Čađavi plamen bi onečistio staklo, šušteći je prevruć i staklo bi lako moglo puknuti ili previše omekšati i deformirati se. Suhu cijev okrećite iznad plamena i ravnomjerno joj ugrijte zadnjih ~5 cm, a zatim, još uvijek je okrećući, unesite u plamen tako da najvrućji dio plamena (iznad plavog konusa) liže po rubu. Kad se plamen počne bojati u žuto, to je znak da se staklo počelo taliti.
Postupak ponovite za suprotan kraj. Na kraju isperite običnom, a zatim i destiliranom vodom i ostavite da se osuši. Krajeve od udaraca zaštitite gumenim čepovima koje ne smijete prejako utisnuti. I to je to. Ako je sve išlo glatko, imate staklenu cijev duljine oko pola metra.
Mašta nema granica - uživajte u svojoj staklenoj cijevi. Nekako.  |
- 17:40 - gurni glavu kroz monitor (11) - snimi - #
04.10.2007., četvrtak
50 godina od lansiranja satelita Sputnjik 1
|
4. listopada 1957. godine SSSR je uspio nešto što je Americi bilo nemoguće - lansirati prvi satelit u orbitu Zemlje. Lansiran je raketom R-7 (popularno zvana "Semjorka" = sedmica) s današnjeg Bajkonura na visinu od oko 250 km. Amerika se u to vrijeme još uvijek mučila raketama koje su uporno detonirale i izgarale, rušile se. Sputnjik 1 je bio metalna kugla promjera 585 mm i mase 83.6 kg, visoko uglačane površine od aluminijske legure debljine 2 mm. Nosila je četiri antene duge u prosjeku 2.65 m. Radio odašiljači su odašiljali elektromagnetne valove frekvencije 20.005 i 40.002 MHz. Nakon lansiranja i upada u stabilnu orbitu, noću se jedva mogao vidjeti kako kao točkica šeste magnitude, što je granica ljudskog vida u dobrim uvjetima promatranja, prelijeće nebeski svod. Slijedio ga je dio Semjorke magnitude jedan, dakle puno sjajniji komad, koji je na sebi imao reflektivne ploče. Brzina satelita u orbiti iznosila je 29,000 km/h. Satelit je poslužio, između ostalog, prikupljanju informacija o gustoći elektrona u ionosferi. Baterije su mu prestale raditi nakon 22 dana, 26. listopada. Izgorio je u Zemljinoj atmosferi 4. siječnja 1958. godine nakon 1440 orbita, što iznosi oko 60 milijuna km. Sputnjik 1 je pokrenuo svemirsku utrku u hladnom ratu koji je već bio stvarnost. Čovječanstvo je bilo zapanjeno bip-bip-bip zvukom kojeg su mogli hvatati na kratkom valu. 116 kB WAV Tako je mala metalna kugla označila početak utrke nakon koje je uslijedilo lansiranje prvog živog bića, kujice Lajke, u satelitu Sputnjik 2. Utrka je kulminirala kad je Neil Armstrong zakoračio na Mjesečevu površinu. 50 godina je velika obljetnica.
|
